S njemačkoga prevela Ines Meštrović

Sandorf, Zagreb, 2021.

Djelo njemačkog filozofa, teoretičara književnosti i pisca Rüdigera Safranskog, „Nietzsche: biografija njegove misli“, koje je na hrvatski jezik izvanredno prevela Ines Meštrović, a pred šest mjeseci objavio zagrebački nakladnik Sandorf, već je privuklo pažnju domaće javnosti, pa se o ovoj obimnoj, promišljeno razvijanoj biografiji misli čuvenoga filozofa već dosta pisalo u kulturnim rubrikama javnih glasila, i to redom vrlo pozitivno i sa odobravanjem. To je samo posljedični, zaslužen efekt, prijem jednog djela i autora čiji nam je rad ipak djelomice već i poznat - kod nas su, do sada, prevedene dvije knjige Safranskog, obje u izdanju Naklade Ljevak i njihove odlične, interdisciplinarne urbane biblioteke za čitatelja/čitateljicu 21. stoljeća, „book marker“ - radi se o knjigama „Koliko globalizacije čovjek može podnijeti“ (2008) i „Koliko istine čovjeku treba?“ (2010).

Već je i na temelju čitanja ovih naslova nekadašnjeg profesora sa Odsjeka za germanistiku berlinskog sveučilišta, rad Safranskog, svojevremeno studenta Theodora W. Adorna, koji je osim filozofije i germanistike završio i studije povijesti i povijesti umjetnosti, zadobio povjerenje ovdašnje zainteresirane inteligencije, pa je nedavna objava obimne biografije misli Friedricha Nietzschea, knjige za koju je autor nagrađen međunarodnom nagradom Friedrich Nietzsche, svakako logičan nastavak jednoga niza koji prijevodom ovoga djela uglednog njemačkog filozofa ne bi smio biti okončan.

Naime Safranski, koji je svojevremeno pokrenuo i uređivao časopis „Berliner Hefte“, proslavljen je autor, čije su knjige ovjenčane brojnim uglednim nagradama za esejistiku, a u njegovu opusu ističu se knjige o F. Schilleru, E. T. A. Hoffmannu, A. Schopenhaueru, J. W. Goetheu i M. Heideggeru, radovi za koje je primio nagrade kao što su nagrada Ernst Robert Curtius za esejistiku, nagrada Zaklade Konrad Adenauer, nagrada Thomas Mann, nagrada Ludwig Börne, Njemačka nacionalna nagrada i druge.

U originalu, ovaj je svoj naslov autor objavio godine 2000, pa je za pretpostaviti da je na njemu radio tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća. U to je vrijeme Safranski zamijetio, pišući ovu knjigu, kako je Friedrich Nietzsche filozof čija su djela najčitanija u svijetu. Ne znamo kako stvar s čitanosti Nietzschea stoji danas, dvadeset i više godina kasnije od nastanka rukopisa ove biografije, ali za vjerovati je da interes za misao ovog njemačkog filozofa nije znatno umanjena.

U petnaest poglavlja kroz koja nas vodi autor kako bi nam jednim linearnim, logičkim slijedom pokazao razvojni put Nietzscheove filozofske misli autoru uspijeva, unatoč dobro znanom shvaćanju kako je takvo što suštinski i doslovno nemoguće postići, izvesti jednu uvjerljivo simuliranu, potanko i postepeno nijansiranu, dosljednu vivisekciju razvoja duha velikog novovremenog filozofa, čija je misao utjecala ne samo na modernu filozofiju, kako će u drugoj polovici knjige demonstrirati Safranski, već i ogromnim dijelom na razvoj psihoanalize, književnosti, moderne umjetnosti, arhitekture i drugoga.

Safranski svoj pregled razvoja izvodi vrlo temeljito i predano, razborito, i sa katkada prijeko potrebnom didaktičkom distancom, rijetko i blago humornom, zdravom ironijom, tako da je dojam kako nema razloga da čitatelj ne vjeruje njegovim razradama.

Drugim riječima, tekst kojega ispisuje Rüdiger Safranski u toj je mjeri odan i vjeran razvojnim putovima slavnog filozofa, koji je brzo napustio perspektivnu karijeru filologa, da ne ostavlja prostora sumnjama ili dvojbama, prostor kroz kojega bi se mogao provući osjećaj paušalno, ishitreno ili nedovoljno pomno i precizno odvaganih pregleda i zaključaka.

Safranski, koji se je nedvojbeno dugo bavio proučavanjem misli, djela i života Friedricha Nietzschea, knjigu - putovanje kroz misao ovog filozofa otpočinje Nietzscheovom fascinacijom glazbom, dok je, s druge strane, okončava pozivanjem na sliku njemačkog romantičnog slikara Caspara Davida Friedricha, „Redovnik na obali mora“, koja prikazuje ljudsku figuru na obali, zagledanu u ocean.

U oba slučaja autor uz pomoć tih motiva promišlja – temeljito i precizno, o Nietzscheovoj fascinacijom onim neizmjernim. Nietzsche je bio filozof koji je pokušavao misliti neizmjerno, koji ga, misleći, nikada nije gubio iz vida, i koji je, stigavši do nekih konkretnih određenosti, uvijek bio spreman pustiti ih da potonu u neodređenom, te ponovno krenuti s novim pokušajima uobličavanja… Bio je netipičan u svom načinu mišljenja, jer je želio – i to mu je uvelike i uspijevalo – muzicirati mislima, jezikom, pojmovima.

Ekstatični doživljaj glazbe, koji je kod Nietzschea, a to potanko pokazuje ova knjiga, uvelike bio potaknut doživljajem Wagnerove glazbe, kasnije i prijateljstvom koje je razvio sa slavnim kompozitorom, a potom i raskidom toga prijateljstva, u „Rođenju tragedije“ filozof zove „zanos dionizijskog stanja, sa svojim poništenjem uobičajenih ograda i granica opstanka“. No neizmjerno je temelj, i tema kojom će se Nietzsche baviti cijeloga života. Prema Nietzscheu, sve može postati neizmjerno – vlastiti život, spoznavanje, svijet, ali glazba, umjetnost, je ono što nas ugađa za neizmjerno, kako bismo unatoč svemu izdržali, kako kaže Safranski, zaključujući kako je Nietzsche onaj koji je neizmjerno iskušavao, i kojega je to iskušavanje dovelo do iskušenja.

To je tragičnost filozofove sudbine kojoj čitalac svjedoči već od početka knjige, jer je cijeli razvojni put Nietzscheove misli oblikovan pod tonom ekstaze, pathosa, uzvišenosti, borbe, nevjerojatnih protuslovlja, a na posljetku tragičnog sloma i pada, i taj događaj koji bilježi njegov kraj, kako filozofski, stvaralački, tako i onaj životni, negdje je iz pozadine diktirao i osnovni ton ove biografije.

Nietzsche je pohađao školu i studirao u razdoblju od 1858. do 1868. godine, i već je tijekom toga perioda napisao devet autobiografskih skica, od kojih gotovo svaka prerasta u odgojni roman. Ti zapisi pokazuju sposobnost mladog autora da čovjeka ne vidi samo kao individuuma, nešto nedjeljivo, već kao dividuum, a to cijepanje jezgre individuuma biti će kasnije vidljivo u njegovu djelu, ali će biti iskorišteno, kroz djelo, i za njegovo stvaranje vlastita lika jer, kao što sam navodi, „mi želimo biti pjesnici svoga života.“

Nietzsche vlastiti život, i vlastitu misao, uzima u žarište pažnje, tako što oblikuje sebe kao „atletu budnosti i duhovne prisebnosti“. „Njegovo mišljenje postaje najnapregnutije samoopažanje“, kako piše Safranski, i on će toj metodi, davanja svjesnog obličja svome životu, ostati vjeran do kraja. U tom smislu, život kojega je živio nije bio drugo doli vrst eksperimantalnog postava za mišljenje, dok je njegov filozofski esejizam bio vid najuzvišenije forme tog života.

Od početka je njegov rad bio obilježen visokom samosvjesnošću, od početka je Nietzsche sebe vidio kao primjer za druge, odnosno, bio je svjestan da ono što radi, radi za cijeli ljudski rod, što će najegzaktnije formulirati u rečenicama zapisanim u „Ecce homo“: „Jednom će se uz moje ime vezati uspomena na nešto neizmjerno – na jednu krizu, kakve nije bilo na Zemlji, na najdublju koliziju savjesti, na jednu odluku zazvanu protiv svega što se dotad vjerovalo, što se tražilo i što je bilo sveto.“

Safranski dobro zamjećuje kako se Nietzsche sam sebi čini poput nekoga tko reprezentativno, poput Atlasa, na svojim plećima nosi sve probleme bivanja u svijetu. Uz napomenu da on još pokušava izvoditi majstorstvo time što želi žonglirati i plesati sa tim teretom - time će si otežati posao, ali će kod čitalačke publike nerijetko proizvesti osjećaj rasterećenja, u duhovnom smislu dakako. Međutim, nevjerojatno obiman posao kojega će odraditi tijekom ne odviše dugog životnog vijeka bit će moguće izvesti, zapaža autor ove mudro, vrlo diskretno suosjećajno, inteligentno ispisane biografije, - zato jer će ga nositi nevjerojatno poletan jezik – a jezik je brži, i okretniji od misli.

Već zarana, Nietzsche nije spreman smisao i cilj prihvaćati kao nešto zadano, već ih vidi kao nešto što je čovjeku dano u zadatak. Njega ne nosi pobožno prihvaćanje, već strast entuzijastičnog stvaranja života. Ono uistinu neizmjerno jest zadaća postajanja čovjekom, a to je uvelike moguće kroz razvoj stvaralačke volje. Međutim, Nietzsche je bio ljubitelj tajni, i već je kao mladić držao da je čovjek kreativan ukoliko sam sebi ostane zagonetan.

Nakon prekida studija teologije, Nietzsche se posvećuje studiju klasične filologije. Godine 1865., u jednom antikvarijatu u Leipzigu otkriva Schopenhauerova djela, u kojima će pronaći poticaj za daljnji razvoj svoje misli, otkriti svojevrsno srodstvo. Kasnije će Schopenhauera tumačiti kao svoga odgajatelja. U Schopenhauerovoj ideji izbavljenja kroz umjetnost Nietzsche vidi temelj za oblikovanje vlastite ideje trijumfa duhovnog čovjeka nad prirodnom pristranosti njegove volje. Ako je moguć takav trijumf, tada si možemo zacrtati i cilj – kaže Nietzsche – a on je u posvećenju i preoblikovanju čitave ljudske srži. To, drugim riječima, znači da bismo na taj način zadobili moć nad svojim životom, a podrazumijeva i misao da ćemo si nešto morati i zabraniti.

Safranski će temeljito pojasniti shvaćanja koja je Schopenhauer imao o filozofiji i umjetnosti, a uz njihovu pomoć dalje i Nietzsche, kojega će njegova djela osokoliti u težnji da se oslobodi okvira klasičnog filologa, da istupi iz reda komentatora i kompilatora i da sam postane kreativan autor, odnosno da krene konkretno, stvaranjem vlastite poetske novine, raditi na stvaranju svoje druge prirode. Jezik i pisanje (a tada je jasno uviđao u kojoj je mjeri bitno posjedovati stil) biti će ona djelatna sila, uz čiju će pomoć nešto od sebe napraviti, a već je tada držao da će ono što će od sebe stvoriti biti nemoguće kopirati.

Safranski na jednom mjestu zamjećuje: „Njegovo djelo nam uvijek otkriva dvije stvari: mišljenje i onoga koji misli. Jer ono što je za njega karakteristično, i što ga razlikuje od njegovih velikih prethodnika, jest činjenica da se on neće ograničiti na razvijanje misli, već će pokazati kako misli izranjaju iz života, uzvraćaju udarac životu i mijenjaju njega samoga. Drugim riječima, on se, na jedan način, razvija u interpreta vlastitog mišljenja.“

Tako nas Safranski postepeno vodi kroz Nietzscheov život i djelo, a prava će avantura tek otpočeti u trenu kada je Nietzsche prionuo na pisanje svog prvog značajnog djela, „Rođenje tragedije“. Ovdje će on razvijati svoju znanu tezu o nastanku grčke tragedije iz dionizijskih svetkovina. Nietzsche to povezuje s dionizijskim načinom života, u kojemu vidi deliričnost, tajanstvenost, povezanost s glazbom koja je kadra izraziti bitak daleko izravnije od riječi, obzirom na to da je jezik organ svijesti, a glazba dolazi iz dubina duše, sa rubova bitka, koje je kadra svojom snagom i izvornosti i pogoditi. Stoga će Nietzsche ustanoviti kako se sa zalazom tragedije bitak i svijest više ne podudaraju – svijest se zatvara spram bitka i postaje plošna. Sa zalazom stare tragedije pathosa, počinje nova tragedija logosa, usred koje se, prema Nietzscheu, još uvijek nalazimo.

Ovim, i drugim uvidima, Nietzsche je otkrio – prethodeći proučavanjima Freuda, koji je sam bio fasciniran spoznajama na području podsvijesti koje je u svojim djelima otvorio njemački filozof – interakcije bipolarnih temeljnih sila kulture, koje je Nietzsche nazvao imenima dvojice bogova – Apolona i Dioniza. Analizom estetičkih principa Nietzsche će stići do smione skice metafizičkih temeljnih uvjeta ljudskog bitka.

U „Rođenju tragedije“ Nietzsche će tako doći do svoje čuvene formule: „Postojanje i svijet zavazda su opravdani samo kao estetski fenomen. Kultura i državni život utoliko imaju smisla ukoliko u njemu mogu živjeti i stvarati najviši primjerci čovječanstva, a to su kreativni ljudi koji postižu najviša dostignuća u filozofiji, umjetnosti, znanosti, a katkada i sami sebe pretvaraju u umjetničko djelo koje je vrijedno promatranja.“

Radi se zapravo o strasti za stvaranjem mita, a mit je taj koji će čovjeku – stvaraocu, dati smisao. To znači da je čovjek i po pitanju spoznaje umjetnik, što svakako upravo Nietzscheova filozofija vjerodostojno potvrđuje.

No, da bi se omogućio nesmetani rad ovih pojedinaca, ali i da bi se spriječio trijumf ukusa mase, Nietzsche nikako ne opravdava demokratski način upravljanja državom, već zagovara otvoreno klasni i izrabljivački, zasnovan na socijalnoj nepravdi ili nejednakosti. Robovlasničko društvo antičke Grčke u tom mu pogledu služi kao uzor.

Razmišljanja o nužnosti ropstva, također i rata, sukladna su Nietzscheovom shvaćanju kako je dubinski sloj života dionizijsko-heraklitske prirode – okrutan, vitalan i opasan. Život je stravičan, drugačiji negoli to zamišlja blagi humanizam.

Safranski će nas nadalje sigurnom rukom provesti kroz cijele – najčešće genijalne i briljantne, no vrlo često i kontradiktorne, zapletene u proturječja Nietzscheove načine da se nosi sa rješavanjem velikih filozofskih problema, kroz koje će čitatelj imati pred sobom razastrt vrlo jasan plan, putanju razvoja ove izvanredne ljudske misli, kojoj je uspjelo u frenetičnoj predanosti duhu i neprekidnim traganjima za dubljim istinama, koja su bila obilježena i velikim patnjama, na svjetlost iznijeti nebrojene važne uvide.

Od Nietzscheova napuštanja filološke katedre u Baselu i obolijevanja, pa do psihičkog sloma i smrti, traje strasno putovanje tim uvidima koji će donijeti nove poglede i shvaćanja života. Težeći posvećenju i preoblikovanju čitave ljudske srži, Nietzsche nije stvorio velik i zatvoren, hermetičan filozofski sustav, napominje Safranski, već filozofiju koja ima za cilj ljudsko preoblikovanje i uzdizanje, i koja je, shodno tome cilju, okrenuta u vječitoj budnosti ka proučavanju unutarnjih procesa, i proučavanju zbivanja svoga vremena.

Ono što karakterizira Nietzscheovu misao jest otvorenost, neuhvatljivost, stalna potraga za novim perspektivama, gledanje na svijet mnogim očima… No određene velike teme, one kojima se zapadnjačka filozofija tradicionalno bavila, poput problema Boga i nihilizma, problema slobode, spoznaje i morala, prisutne su kao konstanta u njegovu radu, a snaga i uvjerljivost stila, izvanredne dosjetke, elegancija i bijes, sardonistički karakter i ironija, suptilne misli i udarci čekićem, maštovitost i zabavnost neke su od karakteristika ovog velikog filozofa, koje ga do današnjeg dana, zaključit će autor ove izvanredne biografije jedne misli, čine fascinantnim čitaocima diljem svijeta.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba