Roman „Pomutnje gojenca Törlessa“* prvo je veće književno djelo austrijskog pripovjedača, esejista i dramatičara Roberta Musila (rođen u Klagenfurtu 1880., preminuo u Ženevi 1942.), nastalo između 1902. i 1904. godine, objavljeno godine 1906. Djelo je to nastalo temeljem osobnoga iskustva kojega je autor stekao tijekom školovanja u jednoj od elitnijih ustanova svojega vremena u staroj Austriji, u vojnome učilištu i internatu u kakvima su odgajani pitomci, budući oficiri i činovnici iz povlaštenih građanskih ili plemićkih obitelji. Glasoviti konvikt u malome gradiću W., daleko od prijestolnice, na Istoku carstva, bio je tradicijom preporučeno odgajalište, koje je uz vrijedne temelje za upis na sveučilište, stupanje u vojnu ili državnu službu, nudilo garanciju zaštite dječaka od „pogubnih utjecaja velegrada“. Također, i za općenje u krugovima dobroga društva (a to je, prije svega, društvo onih koji su se nalazili u duhovnoj i fizičkoj blizini dvora, kao što je to bila i obitelj glavnoga junaka romana, dječaka Törlessa), vrijedila je kao osobita preporuka da je čovjek odrastao u konviktu W.

Törless, senzibilni dječak vezan uz dom i roditelje, koji predstavljaju utjelovljenje njegove nutarnje stabilnosti, naivnosti i čistoće, u konviktu je, od časa kada je onamo stigao, bolovao od strastvene tuge za domom. Pripovjedač iznosi događaje koji su utjecali na kasniji razvoj dječaka, koji je boravkom u internatu bio osuđen na to da razvije vlastite unutarnje snage, a zapravo je, rečeno autorovim riječima, prije razvio „unutarnju bespomoćnost, koja mu nije dala da nađe put k sebi samomu.“ Törless je prikazan kao nesamostalan dječak koji posjeduje strah od suviše suptilnih osjećaja, koje je upoznavao tek čitajući književna djela autora kao što su Shakespeare, Schiller ili Goethe. Dječak se priklanja novim prijateljima u internatu, talentiranima i dobroga porijekla, no ponekad „surovo pustopašnim i nestašnim mladićima“, koje je želio oponašati, imajući istovremeno i ravnodušnost prema tom nastojanju.

Čitalac dobiva uvid u osebujnu vrstu dječakove osjetilnosti, plahe i skrovite, no i intenzivnije i mračnije obojene, nego u njegovih prijatelja, pitomaca Beineberga i Reitinga. Tekst romana otvara svijet duboke introvertiranosti, zatvorenosti u „svijet sjena“, spekulativnosti i neobičnoga duhovnoga zrenja – poput rane svijesti o nemoći i apsurdu, u vrlo mladog dječaka Törlessa.

„Jer u razvoju svake istančane ćudoredne snage ima jedna takva rana točka na kojoj ona oslabljuje dušu što će jednom možda biti najsmionijim iskustvom – tako kao da se njezini korijeni moraju najprije istražujući spustiti i razrovati tlo za koje su određeni da ga poslije podupiru – zbog čega mladići velike budućnosti većinom imaju prošlost bogatu poniženjima,“, stoji zapisano na jednome mjestu, kao vrst nagovještaja onoga što će u priči uslijediti, a što se odnosi na duhovni razvoj mladoga gojenca Törlessa, melankoličnog i sklonog promatranju, distanciranom upijanju impresija, koje upijene služe analizi, i kasnijem dolasku do određenih spoznaja – kako onih koje se tiču vlastitoga „ja“, tako i onih koje se tiču drugih ljudi, i na jedan način, cjelokupnih ljudskih društava i zajednica.


Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu, Gajti Gazdanovu, Pierreu Hadotu i Marguerite Yourcenar


Duša mladoga Törlessa razvija se u neprestanoj razapetosti između protuslovlja, na koja nailazi proživljavajući događaje kojima svjedoči, a koji su mu, što je više razmišljao o njima, s jedne strane postajali jasniji i bliži, dok su mu, s druge strane, postajali čudnijima i udaljenijima. Siguran građanski svijet roditeljskog doma, učionice i dnevnoga života u internatu dobiva svoju tamnu opreku – Törlessovi prijatelji odvode ga u tajno noćno skrovište u potkrovlju, gdje se junak romana susreće sa onime za što nije znao da postoji – potisnutim i nagonskim, mrakom, krvlju i iznenađenjima koja nisu samo dječački nevina i pustolovna, već naprotiv, otkrivaju duboke, pogibeljne strane ljudske prirode. On svjedoči psihičkim i fizičkim zlostavljanjima i mučenjima pitomca Basinija, od strane Reitinga i Beineberga. Ovdje čitalac prisustvuje iznimno senzibilnim i naturalističkim prodiranjima u psihologiju puberteta, u kojemu se, gotovo kao uredovan dio individualnog razvoja, mogu očitovati homoseksualne i sadističke sklonosti, kao podrazumijevajući dio spolnih lutanja i pomutnji…

Postaje jasno da se Musil u svome, umjetnički više nego zrelom prvijencu, čitalački zahtjevnom romanu „Pomutnje gojenca Törlessa“, bavi važnim pitanjima svojega, ali i svakoga društva i vremena, koja kreću od analize i utjecaja potisnutoga na psihu civiliziranoga čovjeka (čime se autor bavio još neupoznat sa proučavanjima svojega suvremenika, bečkoga psihoanalitičara Sigmunda Freuda), preko pitanja osobne etičke odgovornosti pojedinca suočenog sa prisustvom i očitovanjima zla, odnosno nasilja, ucjene, manipulacije…

Svojega još neiskusnog i nezrelog junaka Musil suočava sa odgovornošću za koju ovaj još nije spreman. Roman okončava psihološkim slomom mučenoga Bassinija, isključenjem iz internata dvojice mučitelja, kao i gojenca Törlessa, no cijeli se slučaj zapravo površinski zataškava. Život se nastavlja sa svojim uhodanim normama, koje su, zapravo, kako na jedan način trajno kroz roman spoznaje mladi Törless, ustanovljene na licemjerju i lažima.

*

„Pomutnje gojenca Törlessa“ je, što je odlika velikih umjetničkih djela, roman kojega se može interpretirati, i do čijih se načina čitanja tek naknadno promišljanjima dospijeva, iz mnogo nadahnjujućih pravaca. To djelo, kako u pogovoru hrvatskome izdanju ističe poznati hrvatski germanist Viktor Žmegač, „sadrži bogatstvo značenja, i neprekidno potiče stvaranje novih polja asocijacija“. Robert Musil se u njemu bavi razumu često teško objašnjivim stanjima, o kojima je teško na pojmljiv način misliti, razumjeti ih unutar dokučive i smislene logike, a još ih je teže – na jedan način svakako nezamislivo i neizvedivo, pretočiti u riječi, potom i u literarno vrijedan tekst. Radi se o čuvstvima i stanjima koja su dio svakog ljudskog – emotivnog, psihološkog, spolnog sazrijevanja, koja pripadaju nužnome dijelu fiziološkog razvoja ljudskoga bića, pa se, na jedan način, odvijaju sama po sebi. Zbog nedovoljne psihološke zrelosti, neosviještenih i još nerazvijenih mehanizama samopromatranja, mnogi – za pretpostaviti je, najveći broj mladih ljudi – još dječaka i djevojčica, prolazi i proživljava ovu fazu razvoja poznatu pod nazivom „pubertet“, ne posjedujući niti približan uvid u ono što se odvija unutar njih. Čak je i kasnije, tijekom života, takozvanim „zrelim ljudima“ teško pojasniti i dobiti vidljiv i čitljiv uvid u bogate i iznimno senzibilne unutarnje doživljaje i senzacije kroz koje su prolazili i čiji su svjedoci bili. Radi se o prvim očitovanjima tjelesnosti, o taktilnim i emotivnim nagovještajima, o slutnjama nečega što je još uvijek daleko i nepoznato, i što u sebi sadrži i moguću pogibeljnost, i omamljujuću vrtoglavu privlačnost, kojoj se tiho i prikriveno, no istovremeno burno i strastveno želi predati.

Zahvaljujući osobitoj intelektualnoj i psihološkoj radoznalosti, također na jedan način i zrelosti Musilova junaka, dječaka Törlessa, koji u romanu prolazi upravo kroz ovakve procese koji se odvijaju unutar njega i njegovih kolega u vojnome internatu, čitalac dobiva uvid, svakako i podsjetnik, na one psihološke senzacije koje je i sam intenzivno prolazio, a koje su prošle kroz njega nedovoljno jasno uhvaćene i upamćene.

*

Godine 1910. Robert Musil u svoj dnevnik zapisuje kako je „ono što ga zanima u književnosti misao“. Već u njegovom prvome romanu moguće je vidjeti koja su i kakva sve očitovanja misli bila predmetom intelektualnog i umjetničkog interesa ovog iznimnog autora, iza kojega nije ostao velik broj djela, međutim koji je stvorio djela visoke psihološke i izražajne vrsnoće, djela koja su obilježila i stavila specifičan naglasak i boju na cijelu književnu epohu.

Musilova misao je, naime, osobita iz razloga jer se ona razvija u više apstraktnih, spoznajno poticajnih smjerova, jednako suvereno i rahlo prolazeći kroz tkiva različitih znanosti za koje je bio zainteresiran, kojima se aktivno u životu bavio (matematike, fizike, optike, filozofije, teologije, psihologije…). Stoga je njegov literaran tekst izniman, rijedak po načinima i oblicima refleksije i sinteze misli, obzirom na to da se pitanja kojima se u djelu bavi promatraju iz uglova ovih – različitih, često moguće prostome oku i nespojivih znanosti.

Međutim, matematička pitanja oko pojma beskonačnosti, pokazuje mladi junak ovoga romana, u prirodnoj su svezi sa filozofskim i drugim pitanjima koja opsjedaju unutrašnjost mladoga bića – pomalo užarenu i kaotičnu od siline i snage nadirućih nepoznanica.

Robertu Musilu uspijeva istovremeno donijeti tu vrelinu i opijenost prvim intenzivnim – senzualnim ali i duhovnim iskustvima, i također prikazati emotivnu uzdržanost, hladnoću, izostanak sućuti i angažmana kod svojega junaka, koji svjedočeći zlostavljanjima nad svojim školskim drugom ipak ne odlučuje aktivnije se zauzeti za njega. Musilov je rukopis ovdje beskompromisan u analizi etičke građe ličnosti njegova senzibilna junaka, pokazujući ga i u svjetlu njegove bezdušnosti, podmuklosti i kukavičluka. Tako se on, u moralnome smislu, ne izdvaja u potpunosti od svojih školskih drugova, koji su doduše daleko pakosniji i suroviji, skloni manipulaciji, ucjenama, spletkama. Taj maleni, izolirani svijet na jedan se način može vidjeti kao zrcaljenje svijeta odraslih, koje pokazuje temeljne matrice njegova funkcioniranja, a koji također počiva na opreci sazdanoj od torture, straha, zlouporabe, ucjene i nasilja, na krajnje neduhovnoj potci, kojoj i ono duhovno, intelektualno, znanstveno ili umjetničko služi kao sredstvo uz čiju pomoć samouvjerenije i sa više samo opravdanja okreće dalje svoje podmukle unutarnje mehanizme.

*

Robert Musil nije bio pripovjedač klasičnog epskog pripovjednog narativa, što je vidljivo u ovom, prvom proznom djelu, koje nosi odlike takozvanog sublimnog, ili sintetičkog pisanja, koje karakterizira mnoge inovativne romane 20. stoljeća, počevši sa Rilkeovim „Zapiscima Maltea Lauridsa Briggea“, preko Gideovih „Krivotvoritelja“ pa do Huxleyevih romana.

„U roman prodire“ – kako to kaže germanist Viktor Žmegač – „esej i filozofski traktat, a tlo fikcije prestaje biti neprijeporno.“

Spoznajna supstancija i strast za njeno stvaranje ključ su za magnetsko polje uokolo kojega se potom kreira ono pripovjedno, fabularno, čiji je značaj u ovakvim romanima za nekoliko kategorija umanjeniji.

No svakako, Musil je ovim romanom, koji svojom tematikom nije ekskluzivan za vrijeme u kojemu je nastao, pružio dubok uvid u stvarno stanje stvari unutar visokih vojnih ustanova za odgoj i obrazovanje pripadnika povlaštenijih društvenih slojeva. On, na jedan način, kroz opis života i događaja unutar internata, kroz opis mladih naravi i karaktera, daje hladan, distanciran prikaz tadašnjega društva, kojega karakteriziraju bezdušnost, okrutnost i licemjerje, napose i visokoga društvenoga sloja, onoga koji je sasvim blizu cara i dvora, a koji je, premda učtiv, obrazovan, tankoćutan i intelektualno nadmoćan, istovremeno i krajnje neiskren prema sebi, i nepošten prema onima koji su od njega slabiji i inferiorniji – u pogledu društvenih hijerarhija, ekonomske, intelektualne i druge moći.

Također, u ovome romanu kojega se može vidjeti kao djelo nastalo na nasljeđu psihološkog i naturalističkog romana, autor pokazuje iznimno darovitu i promišljenu opažajnost za čovjekove psihološke događaje, rastvarajući, svakako hrabro za pripadnika visoke građanske klase, područja koja postavljaju pitanja „normalnosti“ i „nenormalnosti“ – osobito kada njegov junak krajnje čisto opisuje vlastitu seksualnu uzbuđenost proisteklu iz promatranja prizora nasilja, što je, zapravo, jedan gotovo pa uobičajen moment koji se javlja u vremenima popuštanja društvene kontrole i civilizacijskih uzda, kada se ljudi rado, i bez grižnji savjesti, prepuštaju animalnome u sebi.

Autorovo, a time i junakovo moralno opredjeljenje – a u tome se vidi svojevrsno nastavljanje tradicije naturalističkog romana – temelji se na pathosu iskrenosti, koja služi kao glavni alat za izricanje istine o društvenom i životnom totalitetu unutar jedne fikcionalne, romaneskne strukture. Njegov junak, dječak Törless, kasnije radom Musila na njegovom najvećem djelu, romanu „Čovjek bez svojstava“, biva na jedan način dorađeniji u zrelome liku Ulricha, junaka koji također radije stoji sa strane, pored događaja, ne opredjeljujući se, već samo promatrajući i upijajući dojmove.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba

(26.06.2017)

* preveo: Benjamin Tolić. Sveučilišna naklada Liber, biblioteka Njemački roman u 10 knjiga

Zagreb, 1979.

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.