Naprijed, Zagreb, 1969.

preveli: Ivo Klarić i Smiljka Sučić

Čuvena francuska spisateljica, intelektualka, egzistencijalistička filozofkinja, politička aktivistkinja, feministička i društvena teoretičarka Simone de Beauvoir (rođena 1908., a preminula 1986. godine u Parizu), u povijesti intelektualne misli ostaje upamćena prije svega po svome djelu „Drugi spol“ (1949.), detaljnoj analizi ženske povijesti obilježene opresijom, ženske Drugotnosti, suvremene egzistencije, djelu koje tvori jedno od temeljnih uporišta suvremenog feminizma, no iza sebe je ostavila znatan broj važnih esejističkih i književnih djela – od romana do kratkih priča, autobiografija, monografija, knjiga pisama i razgovora, knjiga dnevnika s putovanja i drugo.

Porijeklom iz buržoaske obitelji, Simone de Beauvoire školovala se je u jednoj od najprestižnijih samostanskih škola ondašnjeg Pariza. Snažna religioznost u ranoj životnoj dobi okrenula ju je nakani da postane časnom sestrom, koju je, već u najranijoj dobi zrenja odbacila, ostavši čvrstom ateistkinjom do konca života. Studirala je matematiku, književnost i jezike, kao i filozofiju na Sorbonnei. Magistarsku radnju posvetila je Leibnizovoj filozofiji. Diplomirala je 1928. godine, postavši devetom ženom u Francuskoj koja je diplomirala na tom Univerzitetu, obzirom da su se tek u doba njenog studiranja Francuskinje uspjele izboriti za pristup visokom obrazovanju.

Vrlo zahtijevan poslijediplomski ispit iz filozofije, koji je služio rangiranju na nacionalnom nivou, Simone de Beauvoir položila je već u dvadeset i prvoj godini života s najvišim ocjenama, odmah uz Jean Paul Sartrea, sa kojim postaje životna suputnica, u odnosu koji će trajati pedeset i jednu godinu, do Sartreove smrti 1980. godine.

Od 1929. do 1943. godine, de Beauvoir je kao profesorica predavala filozofiju na fakultetima u Parizu, Marseillesu i Rouenu, sve dok se nije počela izdržavati samo intelektualnim radom, odnosno pisanjem. Na njeno je pisanje naročit utjecaj izvršila egzistencijalistička Sartreova misao, naročito u njenom romanu „Gošća“ (1943.), dok je de Beauvoir značajno utjecala na Sartreovo poznato djelo „Bitak i ništa: ogled iz fenomenološke ontologije“. U mnogim se njenim djelima također osjeća utjecaj filozofije Hegela i Leibniza.

Tijekom četrdesetih godina objavljuje i romane „Krv drugih“ i „Svi su ljudi smrtni“, dramu „Beskorisna usta“, kao i važan esej „Pyr i Kineas“, svojevrsnu diskusiju o egzistencijalnoj etici, i „Etiku dvoznačnosti“, esej koji se bavi proturječnostima egzistencijalističke misli.

Godine 1954. Simone de Beauvoir dobiva najprestižniju francusku književnu nagradu, za svoj roman „Mandarini“, koji svjedoči njenom osobnom razočarenja humanizmom. U periodu između 1950. i 1960. pisala je dnevnike s putovanja po SAD i Kini.

Njene višetomne memoare, „Uspomene dobro odgojene djevojke“ (1958.), kritika je vrlo pozdravila, kao i kratak roman „Vrlo blaga smrt“, iz 1964., godine, koji se uzima i kao dio memoarističkih zapisa, obzirom da izravno tematizira osobno iskustvo smrti majke.

Važan je i opće prihvaćen i obiman esej, vrst intelektualne meditacije Simone de Beauvoire na temu starenja, „Starost“, iz 1970. godine.

Simone de Beauvoire bila je urednica političkog časopisa „Moderna vremena“, kojega je osnovao Jean Paul Sartre s Maurice Merleau – Pontyem, sve do svoje smrti, 1986. godine. Do pod konac života nastavila je paralelno pisati i objavljivati svoja djela.

Maleni trg pred crkvom Saint-Germain-des-Pre's u Parizu danas nosi njeno ime, zajedno sa Sartreovim imenom, kao i mali pješački most koji vodi do nove nacionalne knjižnice. Vjeruje se kako bi se ova ideja – da će njeno ime jednoga dana biti povezano s mostom koji vodi prema knjigama – zacijelo dopala Simone de Beauvoir, čiji je život bio obilježen upornosti u očuvanju intelektualne neovisnosti, želje za slobodom, radoznalosti, radosti, i potrebe za pisanjem.

Istaknuta njemačka feministica Alice Schwarzer kaže kako se nasljeđe Simone de Beauvoire ne može ograničiti samo na feministički aspekt, no dodaje: „Ali ne postoji niti jedna njena rečenica u kojoj nije usađena predodžba o tome da je ona žena u muškome svijetu“.

Kao neke od važnih značajki njenih rukopisa danas se ističu jasnoća, cjelovitost, osjećaj za pravdu, i nadasve – smjelost vizija. Danas je jasno da nisu samo njene nezaobilazne knjige, već i njen osobni život, učinili de Beauvoire najvažnijom ženskom intelektualkom modernog doba. No također je jasno, a njeno djelo suvereno potvrđuje ovu vrst respekta, da je bila posve samostalan mislilac, a ne samo dodatak Jean Paul Sartrea. Svojim zalaganjem za emancipaciju žene i nekonformističkim duhom Simone de Beauvoire zauzela je istaknuto mjesto u francuskom egzistencijalizmu ljevičarske orijentacije. Njezini filozofski eseji nastali su pod znatnim utjecajem Sartreovih shvaćanja, ali se u svojim uspomenama, putopisima i romanima predstavila kao nepristran, hladni promatrač, i moralno angažirani sudionik u društvenim i političkim zbivanjima svoga vremena.

Hrvatsko izdanje naklade Naprijed, Zagreb, iz 1969. godine, u prijevodu Ive Klarića i Smiljke Sučić, predstavilo je tada književni rad Simone de Beauvoire sa dva kraća prozna djela, kraća romana – „Lijepe slike“, i „Vrlo blaga smrt“, vrlo brzo nakon izlaska originalnih izdanja tih rukopisa u Francuskoj, kod nakladnika Gallimard. Obje se proze danas mogu vidjeti kao svojevrsne literarne studije – dok je prvi roman „Lijepe slike“ jedna vrst male studije koja se bavi oslikavanjem, prikazom više francuske – pariške mondene klase, i obiteljskih odnosa, napose bračnih, drugi roman, „Vrlo blaga smrt“, predstavlja autoričine studije bolesti i umiranja, konačnoga kraja života nekog čovjeka, u slučaju ovoga teksta radi se o majci autorice.

Oba su kratka romana ujedno i vrlo minuciozne i nadarene studije ljudskih karaktera. Karakterizira ih beskompromisan pristup temama kojima se bavi, hrabrost i odlučnost da se ne posustane u nepodilaženju društvenom okruženju i kulturnim kodovima i komoditetima. Simone de Beauvoire precizna je u svojim opisima, uvjerljiva u živim dijalozima, sposobna da u brzom i kratkom zahvatu izvuče detalje koji će otkriti mnogo toga o pozicijama njenih junaka.

Zajednički nazivnik obaju ovih djela bio bi nedvojbeno autorska snažna nakana da se čitalac suoči sa tabuom – u prvome romanu to je hladna desakralizacija bračnih odnosa, razbijanje mita, idilične slike o savršenoj suvremenoj francuskoj obitelji, dok je u drugome romanu to suočavanje sa tabuom smrti, opisanim rijetko izravnim i detaljnim - na jedan način stilom koji u svojim slikama sadrži i elemente fizičke bestidnosti, onoga što dobar ukus i konvencija ljudskoga ponašanja smatraju nepriličnim za govor i opisivanje, ne samo u književnosti, već i u specifičnom i konkretnom medicinskom, odnosno bolničkom ambijentu, u kakvome se najčešće umire.

Samim time, to je tema u čije se nijanse drži neumjesnim ulaziti, ona zbog svoje odbojnosti i prozaičnosti, moguće i banalnosti, nosi rizik neuspjeha u prijenosu u jezik literature. Međutim, Simone de Beauvoire uspjelo je da sa „Vrlo blagom smrti“ stvori rukopis koji će biti koncentriran isključivo na tu temu, koji će ostaviti utisak i pamtljivost, kao i donijeti spoznajne komponente koje neće biti bez ozbiljne težine, rukopis koji će čitatelju, bez obzira na bolnost teme koja je ispisana tako da ga ne ostavlja iznutra nedodirnutim, već upravo suprotno, istovremeno jamčiti i čitalački užitak, koji je ovdje u tijesnome srazu sa filozofsko-spoznajnim.

Kako je već napomenuto, roman „Lijepe slike“ pokazuje naličje života suvremene pariške inteligencije, uspješnih poslovnih ljudi koji zarađuju veoma dobro, intelektualaca, ponirući izravno u jedan odabrani „mikrosvijet“ i u određena trenutna događanja u njemu kao jednu vrst uzorka za promatranje, čije karakteristike nose širi znamen, pokazujući konkretnu situaciju kao vrst „općega stanja“ u jednome društvu.

Krećući od slike jednog običnog poslijepodneva u vrtu neke idilične obitelji, gdje se sve doima kao na prospektu za sretno stanovanje (roštilj u vrtu, voće, vino, prijatelji, djeca, razgovori o egzotičnim putovanjima i poslovnim uspjesima…) – upravo kao sa reklama, dok jedan od likova pripovijesti uistinu i radi na smišljanju reklamnih parola, Simone de Beauvoire gradi netipičan način (možda bliži dramskome negoli proznome tekstu) kritike dvoličnosti, materijalizma, emotivne zakočenosti, brakova iz koristoljublja…

Ironična je i spram opijenosti religijom jedne od junakinja. Pripovijest je karakteristična po svom distanciranom, oštrom, hladnom tonu, vrlo racionalističkom, upravo kao što su vrlo racionalistički, prizemni ljudi koje tekst promatra, no ovdje s razlikom jer promatračica (jedna od junakinja priče, imena Laurence) ima težnju da što objektivnije, iz više kutova, i pri tome ne negirajući vlastitu senzibilnost i slabosti, sagleda realnost koja je okružuje i čiji je dio.

Kroz lik Laurence, koja je nezadovoljna sama sobom, na jedan način nesigurna, a ipak pronicljivija i osjetljivija od drugih, no očito bez ravnopravnog sugovornika, kojega traži u razgovorima sa samom sobom, upoznaju se i drugi likovi - njezini otac i majka, suprug i sestra, dvije kćeri. Laurence djeluje usamljeno, upravo kao i njena kći Catherine, koja je u pred pubertetu – obje su na jedan način kao zalutale u svijet u kojemu ostali zadovoljno čavrljaju o svojim uobičajenim temama („arhitekti koji razgovaraju o krizi arhitekture i takvi ih razgovori uvijek usrećuju“ - kako na jednome mjestu napominje autorica), ili pak razgovori o high – fidelity uređajima, elitnim ljetovalištima, o svemu što predstavlja, daje potvrdu pripadanja na visokoj ljestvici društvenih prestiža, koja je obitelji junakinje, a stiče se dojam i šire od toga, temeljni životni prioritet.

To je roman jake društvene kritike, koji kroz osobnu izgubljenost pojedinca reflektira opće stanje duha, neosjetljivost visokog građanstva na društvene i druge nejednakosti, nepravde, na zbiljske probleme realnog životnog svijeta koji ih okružuju, ali koji kao da ih uistinu ne uspijevaju dodirnuti, zbog njihove materijalne izoliranosti, i opće neosjetljivosti koja nema potrebu lamentirati niti nad jednim pitanjem koje nije zadano unutar jednoga ovakvog, savršeno samoživog i apsolutno neduhovnog toka svijesti, kojemu se svako filozofsko pitanje, svako pitanje koje se bavi temeljima, onime iza samih stvari, poput pitanja kakva majci postavlja mlada Catherine (Zašto postojimo? ili Zašto su neki ljudi nesretni?) smatra nekom vrstom bolesti, koja se treba primjereno liječiti kod za to obučenih liječnika.

Prilikom izlaska romana „Lijepe slike“, Simone de Beauvoire je izjavila: „Moj roman je knjiga o istini. Diktirao ju je osjećaj razdraženosti kojega u meni izaziva svijet laži. Štampa, televizija, reklama i moda stvaraju mitove kojima maskiraju stvarni svijet.“

Drugi roman u ovoj knjizi, „Vrlo blaga smrt“, na neki se način nadovezuje na memoare Simone de Beauvoire, iako se radi o samostalno zaokruženoj cjelini. Autorica ovdje piše o bolesti i umiranju vlastite majke, sa kojom je bila emotivno povezana. Najveći dio posljednjih dana života majke provela je ležeći u istome krevetu uz nju, u bolnici, bodreći je, lažući joj kako će ostati na životu, istovremeno svjesna toga da se rijetko dešava, kako na jednom mjestu kaže, „da ljubav, prijateljstvo, drugarstvo ikome mogu pomoći u osamljenosti smrtnoga časa“.

Ovdje prevladava jedna vrst dnevničkog pristupa pisanju, a naracija je obilježena tonom lišenosti iluzije i nade, čvrstom vezanosti uz materijalno poimanje svijeta, odnosno odsustvom religioznog, metafizičkog, transcedentalnog u pristupu temi, koja to po sebi sugerira.

Pristup Simone de Beauvoire karakterizira odlučnost u suočavanju sa golim istinama ljudskoga života, ne sa mogućnostima njihova ublažavanja ili nadilaženja. Iz tog razloga njen je stil lišen poetičnosti, jezik je precizan, koncentriran na konkretne datosti koje se opisuju. Kao da je njen cilj bio da ne dozvoli ničemu drugome da joj skrene pažnju sa teme kojom se bavi.

Ipak, čitalac je prije svega zahvalan na ovome tekstu zbog brojnih vrijednih razmišljanja, meditacija autorice na teme smrti i samoga čina umiranja. Samo su iznimno hrabra suočavanja sa događanjima kojima je prisustvovala, svjedočila u stvarnosti, mogla oploditi takve filozofske uvide, koji po svojoj biti nose auru metafizike, pa čak i religizonoga, koje je autorica u svojoj nakani imala težnju potpuno zanijekati. No pisanje katkada otima duhu autora ono što je u sebi bio odlučan negirati, i u tome je također osobita snaga i težina, vrijednost i nenadanost spisateljskog čina.

Kratak roman „Vrlo blaga smrt“ zacijelo je plod očite autoričine nakane i da se otvoreno suoči sa vlastitim i kolektivnim demonima straha od umiranja i smrti, tako što sebe potpuno uroni u situaciju, i potom je oslika, prenese u tekst, dodavši joj svoja promišljanja i zaključke kao literarno najvrjedniji začin.

Ovaj mali, ali vrijedan roman, donosi ujedno dojmljiv portret autoričine majke, gdje se čitalac sugestivno vodi do slike koja čini se, uistinu vjerno ocrtava lik jedne prije svega drage, dobre žene, koja je bila veoma pobožna, zaljubljena u život, i koja je voljela svoje kćeri, odnosno voljela je i samu Simone, iako su je u širem krugu njihove obitelji smatrali „sramotom“.

Simone de Beauvoire je ovaj izvještaj o umiranju svoje majke napisala jednim izvjestiteljskim tonom nekoga tko sudjeluje u nečemu izvanrednom, što se događa samo jednom, i što je doživjela kao vrst generalne probe za vlastito umiranje, kako zapisuje na jednom mjestu u romanu. „Nesreća je u tome,“ – zaključuje dodatno – „što tu, svima nama zajedničku avanturu, svatko proživljava sam.“

„Nema prirodne smrti“, zaključit će na kraju, rečenicama koje donose gorku, duboko neprijatnu, no konačnu istinu teme kojom se roman bavi. „Svi su ljudi smrtni, ali za svakog je čovjeka njegova smrt nesretan slučaj, pa sve ako je nje i svjestan i s njom se pomiruje, smrt je nezaslužena brutalnost.“

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba