Fraktura, Zaprešić, 2020.

Historiografsko-publicistička knjiga Slavka Goldsteina, jedne od najeminentnijih ličnosti novije hrvatske povijesti, „1941. Godina koja se vraća“ proljetos je kod zaprešićkog nakladnika „Fraktura“ doživjela novo, treće svoje izdanje. Prvo i drugo izdanje knjige - životnog rada ovog hrvatskog intelektualca, nakladnika, publiciste i esejiste, svojevremeno kratko i političara, objavljeno je 2007. godine, u zagrebačkoj izdavačkoj kući „Novi Liber“. Knjiga je doživjela velik, snažan odjek, naročito kod mislećih i javnih ljudi ovih prostora, no i znatno šire. Iznimno pozitivno o njoj su pisali ne samo najugledniji hrvatski povjesničari, politolozi ili politički i kulturni novinari, književnici i drugi, već i mnogi značajni povjesničari i kritičari takozvanog „zapadnog svijeta“, a koji su profesionalnim interesom trajno usmjereni na novija povijesna događanja na Balkanu, poput, primjerice, američkog povjesničara Timothy Snydera, koji je za Goldsteinovu knjigu napisao kako je ona „savršeno uspješna kombinacija sjećanja iz djetinjstva i povijesne analize, kakvoj nema ravne u europskoj književnosti o Drugom svjetskom ratu.“

Ponovno Frakturino izdanje ovog naslova govori o istinitosti tvrdnji mnogih stručnih lica koja su već dala izvanredne ocjene ovome djelu, i ponovno okreće čitateljsku pozornost ka ovoj knjizi, inzistirajući na održanju shvaćanja u kojoj je mjeri ovo djelo važno i nezaobilazno, naročito za ljude, čitatelje koji obitavaju na ovim prostorima, kojima je potreban i dobrodošao jedan odmjeren i temeljit, iskustvom, dokumentima, mnogobrojnom arhivskom građom i ljudskim svjedočenjima argumentiran uvid u, prije svega, 1941. godinu na tlu tadašnje Hrvatske, odnosno tada upravo formirane Nezavisne Države Hrvatske, a potom i uvid u godine koje su uslijedile – naročito pak u godine po završetku Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, kao i u nekoliko godina koje su prethodile ratu u bivšoj Jugoslaviji.

Imajući u vidu kako još uvijek među ovdašnjim čitateljstvom postoje oni koji bi bili zainteresirani za ovu temu, u smislu osobne građanske odgovornosti koja počiva na što ozbiljnijem i temeljitijem razumijevanju hrvatske (i ex jugoslavenske) nedavne prošlosti i povijesti, koja se i danas pokazuje nedovoljno jasno shvaćenom kada je riječ o širem građanstvu, povodom aktualnog reizdanja ovog važnog naslova želja je još jednom ukazati na njegovu nezaobilaznost.


Knjiga „1941. Godina koja se vraća“ jest knjiga na kojoj je njen autor radio jedan značajan, ogroman period svoga života. To je dojam koji se stiče čitanjem, jer se radi ne samo o ogromnoj povijesnoj građi koju je trebalo istražiti, pronaći, na pravilan način inkorporirati u tijelo knjige, već se, jednako tako, radi o osobnom svjedočanstvu mnogobrojnim događanjima od visokog značaja za cjelokupnu zajednicu, ne samo onu užega tipa, koja se u knjizi najvećim dijelom opisuje, a to je Karlovački kraj proširen sa Kordunom, Banijom i Likom, već i za cjelokupnu zajednicu stanovnika europskog poluotoka i šire, svih koji su osobno, ili povijesnim nasljeđem i memorijom, svjedočili fašističkome nasilju vršenom od strane Hitlerove Njemačke, i otporu koji se protiv toga nasilja podigao.

Odnosno, ova osobna svjedočanstva, koja kreću od autorove 13. godine života, koliko je bio star te prijelomne godine koju tekstom najviše oživljava, i u koju se opsesivno vraća (Slavko Goldstein je rođen 1928. godine, u Sarajevu, a preminuo 2017. godine u Zagrebu), svjedočanstva koja se nastavljaju sve do svršetka rata u bivšoj Jugoslaviji, odnosno do svršetka vojno redarstvene operacije Oluja, 1995. godine, trebala su biti i dobro, sa mnogih strana promišljena i kritički analizirana, podvrgnuta mnogobrojnim sumnjama koje su se tijekom vremena mogle javiti, kako bi na koncu, kao neka vrst prosijanoga taloga ili postojane, sigurne bistrine, proizašla u formi tekstova okupljenih u cjelinu ove knjige.

Tim više je riječ o materijalu koji ne predstavlja vrst sekundarne, već primarne literature kada je riječ o upoznavanju s povijesti novoga doba Hrvatske i šire, jer knjiga donosi višekratno značajne i promišljene stavove nekoga tko je bio svjedok i akter ne samo početka progona i istrebljenja hrvatskih Srba i Židova od strane zločinačke klerofašističke tvorevine kao što je bila NDH, već i tko je bio svjedok početka podizanja organiziranog otpora protiv fašizma u Hrvatskoj, tko je i sam bio sudionik NOB-a, tko je potom svjedočio zastranjenju u jednopartijstvo i autokraciju tadašnje komunističke vlasti, odnosno tko se je od partije distancirao uvidjevši da su ideali demokratskog društva izigrani i pronevjereni.

Svjedočanstvo Slavka Goldsteina time ne završava – ono i dalje ostaje od iznimnog značaja za čitatelja ove knjige i kada je riječ o, tako reći, „izravnim uvidima“ u drugu polovinu osamdesetih godina prošloga stoljeća, o Memorandumu SANU, odnosno podizanju nacionalističkih i teritorijalno osvajačkih strasti u tadašnjem srpskom društvu, o krivim, nedovoljno oštrim i jasnim reakcijama na to u tadašnjoj Hrvatskoj, i potom do početaka osnivanja višestranačke politike u Hrvatskoj, u čemu je i sam, kao prvi predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke sudjelovao, do dolaska na vlast HDZ-a i prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, sa kojim je bio u kolegijalnim odnosima, odnosno do prvih jasnih službenih i političkih stavova tadašnje hrvatske države koji su uslijedili kao odgovor na onovremenu velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića.

Kao dijete uglednog karlovačkog knjižara Ive Goldsteina i supruge mu Lee, dječak iz židovske obitelji koja je do početka Drugog svjetskog rata u svojoj životnoj sredini bila vrlo cijenjena, prije svega zbog ugleda oca Ive koji je bio po zanimanju inženjer agronomije, ali su ga interesi vukli ka povijesti, književnosti, filozofiji, zbog čega je svoju svestranu obrazovanost usmjerio, kao knjižar, na jedan način i prosvjetiteljski u svome gradu, Slavko Goldstein o 1941. godini piše iz intimne, obiteljske traume i tragedije. Riječ je o tome da je njegov otac Ivo bio je među prvim, uglednijim građanima koje su ustaše, upravo zbog njihove obrazovanosti i liberalnih shvaćanja i političkih pogleda prvo pritvorili, mučili, a potom i divljački, nezakonito, kao kasnije i mnoge druge hrvatske Židove, Srbe, Rome, ali i sumnjive i nepoćudne Hrvate, u jednom od ustaških logora lišili života.

Stoga se Slavko Goldstein u ovoj knjizi na mnoge načine, i iz mnogih uglova, kroz uvide u i analizu sudbina mnogih svojih tadašnjih sugrađana, vraća u to vrijeme i u te trenutke, kako bi rasvijetlio te traumatske trenutke iz vremena početka Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, vrijeme uspostave NDH i stupanja na snagu rasnih zakona, a potom, vrlo brzo i progona i istrebljenja mnogih manjinskih hrvatskih građana, odnosno genocid vršen od strane hrvatskih građana nad hrvatskim građanima.

Široko životno iskustvo, znanje, visoka načitanost i duboko razumijevanje bogatog književnog iskustva, odnosno njegova primjena, paralele koje povlači sa konkretnim životnim događanjima koje opisuje, naročito kada je riječ o mudrom, odmjerenom sagledavanju raznih ljudskih karaktera, junaka ove dokumentarističke pripovijesti, tadašnjih sugrađana svoje obitelji, od kojih su neki, gotovo preko noći postali zločinci i ubojice, do drugih koji su bili samo poslušni sluge zločinačkome režimu, pa sve do laskavaca i dodvorica – prvo okupatorima, a potom, jednako umješno, osloboditeljima, Goldsteina čine interesantnim, pa gdjekad i diskretno sarkastičnim, ironičnim pripovjedačem.

Lišen osobnih ostrašćenosti, intimno i životno zreo za spisateljski ulazak u koštac sa ovako zahtjevnim temama, Goldstein ispisuje svoja sjećanja i traganja posve lišena patine i idealizirajuće patetike kakvu stvaraju uobičajeno poimane i življene pozicije žrtve i iskustva osobnih tragedija.

Zahvaljujući svome vrijednom, aktivnom, izrazito učenju i znanju okrenutom karakteru, a istovremeno živom i radoznalom, okretnom kada je u pitanju konkretan život, on je sposoban pratiti i razumjeti ljude koje opisuje u različitim povijesnim trenutcima i kontekstima, bez da se ruga ili da u svojim rečenicama potkrepljuje tonove mržnje, no jasno dajući do znanja tko su bili najveći zločinci i hulje. To često čini i kroz veoma distancirani sarkazam, kao netko tko je dobro prostudirao ne samo pojedine ličnosti o kojima piše, i koje nastoji sagledati što objektivnije, iz više uglova, tako da činjenice koje u knjizi iznosi najčešće govore same za sebe, ocrtavajući pojedinu osobu, već i kao netko tko je temeljito proučio i samoga sebe, vlastite osjećaje koje je misaono proradio, ovladavši njima, pretpostavivši im razum i znanje kao vrhunskog gospodara kojemu se treba povinovati bez skrupula.

Pojedine je osobnosti Goldstein obradio, naročito u poglavlju u kojemu se bavi radnicima, pomoćnicima u knjižari svoga oca, na način slikovit i čak i literarno uvjerljiv. Njegova se ljubav, veliko poštivanje za književnu riječ očituje i na prirodan način provlači kroz brojne pasuse ove knjige – brojne ličnosti i situacije koje opisuje, autora nagone da se prisjeti određenih rečenica, misli junaka iz pročitanih književnih djela, i čitatelju je posve jasno da su mnoga imena iz povijesti literature, od Voltairea do Dostojevskog i Tolstoja, od Kranjčevića do Krleže i Andrića, bila stalnim intimnim sugovornicima Slavka Goldsteina.

Čitalac je posebno zahvalan pri čitanju ove knjige na izvanredno detaljnim, brojnim važnim dokumentima koji pružaju potkrijepljene uvide u povijesni trenutak nastupanja vladavine NDH u Hrvatskoj, reda i slijeda zločina koji su činjeni, i bili službeno, zakonski podržani već i zbog sumnje na svakog „tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda… pa makar djelo ostalo samo u pokušaju“.

Ova je ideja, zorno pokazuje Goldsteinova knjiga, u praksi prije svega bila usmjerena ka tome da „Hrvatska bude zemlja Hrvata i nikoga više, da je očistimo od Srba koji su nas stotine godina ugrožavali i koji bi nas ugrozili prvom zgodom“, kako je na velikom ustaškom zboru u Novoj Gradiški početkom lipnja 1941. kazao glavni govornik dr. Milovan Žanić. Ustaška je politička teorija, a potom i praksa, prije svega stavila naglasak na Hrvatsku istrijebljenu od stanovništva srpskog roda i porijekla, a potom i od Židova.


Ono što je specifično za ovu knjigu jest činjenica da je Slavko Goldstein iznimno tešku temu, koja se bavi najnižim ljudskim porivima, uspio obraditi i iznijeti na jedan način koji posljedično kod čitatelja ne rađa osjećaj mučnine.

To nipošto ne znači da se kroz ovakve teme prolazi lako, bez dodatnih misli i težnji ka promišljenom sagledanju, koje se prirodno javljaju kod savjesnih čitatelja, kao potvrda osobnog ljudskog etičkog ustrojstva, no sve je izneseno tako da ne ostavlja traumatski dojam.

Istovremeno, težnja je autorova bila pokazati kako istina nužno mora izaći na vidjelo. U tom smislu, veoma je važno i poglavlje „Appendix o partizanima i komunistima“, gdje Goldstein, njegovim riječima rečeno – „u 35 natuknica iznosim svoje viđenje što su to bili partizani, koliko su svom narodu i zemlji vrijedili ili nisu vrijedili i koliko su za sobom ostavili dobra i koliko zla.“

Ovo je važno za istaknuti, obzirom da pisanje Slavka Goldsteina ne afirmira niti jednu ideologiju, već uvijek i samo zdrav ljudski razum, argument, uravnoteženost lišenu strasti i niskih poriva uključujući i želju za osvetom koja se često u ljudskim tumačenjima ne shvaća kao nešto loše. Dapače, njegovo pismo afirmira, uz spomenutu težnju ka kritički razmotrenoj istinitosti, i blagost i praštanje, gdje god je to moguće, razumijevanje za ljudske slabosti, ali i bezrezervnu osudu zločina i zvjerstva koji ne samo da moraju biti objelodanjeni, već i njihovi izvršitelji i podupiratelji trebaju biti primjereno kažnjeni.

U tom smislu, važno je i svjetlo koje ova knjiga upire ka greškama koje su učinjene po pitanju traumatiziranosti ustaškim zločinima srpskog stanovništva po Lici, Kordunu i Baniji, greškama koje su rezultirale kasnijim dugogodišnjim podsvjesnim, iracionalnim hranjenjem mržnji između Hrvata i Srba, i koje su velikosrpskoj politici predvođenoj Miloševićem olakšale dolazak na vlast, uspostavu nacionalističko osvajačke retorike, kao i nedovoljno lišen nacionalističkih strasti odgovor koji je potom uslijedio iz Hrvatske, odnosno krvavi rat koji je uslijedio tijekom prve polovine devedesetih godina prošloga stoljeća na tlu bivše Jugoslavije.

Slavko Goldstein kaže: „ Događaje iz godine 1941. i cijeli fenomen NDH vlast je tretirala samo paušalno, propagandistički. U Hrvatskoj nikada nije bilo ničeg sličnog ninberškim procesima. Uvijek je ostajao dojam nedorečenosti, što je ostavljalo prostor za raznolike interpretacije: od sumnji da se iz političkih razloga izbjegava istražiti bit genocidne politike i precizno definirati krugovi njenih kreatora i izvršitelja. Hrvatske vlasti nisu imale dovoljno razumijevanja za preosjetljivost latentnog straha hrvatskih Srba od godine 1941., ma koliko taj strah bio iracionalan, hrvatski Srbi nisu imali dovoljno razumijevanja za nezadovoljstva hrvatske javnosti zbog učestalih sumnjičenja za ustašoidnost.“

Na koncu, i kao dodatna vrijednost ove knjige jest činjenica kako je, zbog svoje izrazite i dugogodišnje društvene prisutnosti i angažmana na više nivoa (i kao novinski urednik i kao urednik i direktor izdavačkih poduzeća, kao urednik časopisa, kao predsjednik Židovske zajednice općine Zagreb i kao prvi predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke, kao autor mnogih publicističkih i esejističkih radova, i drugo), Slavko Goldstein osobno poznavao, i bio u bliskim kontaktima sa mnogim važnim povijesnim akterima sa ovih prostora, kao što su, primjerice, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, srpski književnik Dobrica Ćosić, i mnogi drugi. Goldstein je bio često i slučajnim osobnim svjedokom mnogih važnih izjava, ključnih rečenica i razmišljanja, naročito političkih stavova i javnih fraza koje su te osobe izrekle u važnim, prijelomnim povijesnim trenutcima, koji su za posljedicu imali oblikovanje ne samo naše bliže ili daljnje prošlosti, već i sadašnjeg trenutka.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba