S francuskoga prevela Marina Alia Jurišić

Nakladnik Disput, Zagreb, 2023.

Veliki ruski pisac, revolucionar, proleter i humanist, pjesnik i intelektualac, izvanredna pojava unutar polja pisane riječi, herojska na polju ljudske povijesti 20. stoljeća, čije djelo do sada hrvatsko čitateljstvo nije imalo prigode upoznati na našem jeziku, Victor Serge, rođen je u Belgiji 1890., a preminuo 1947. u Mexico Cityju, u dobi od 57 godina. Njegov roman „Ako je ponoć u stoljeću“, objavljen izvorno na francuskom, godine 1939. u Parizu, na hrvatski je jezik prevela Marina Alia Jurišić, pred nekoliko mjeseci taj je prijevod izašao u biblioteci Kaleidoskop, nakladničke kuće Disput iz Zagreba, i treba kazati kako je poduhvat objave ovoga djela kod nas jedan važan književni događaj koji ljubiteljima vrijedne književnosti zacijelo neće promaknuti.

Sergeov je život dijelom preslikan u ovom veličanstveno ispisanom autobiografskom romanu koji intrigira čitatelja za detaljnije uvide u sudbinu autora, ali i za druga djela ovog pisca, čija se veličina neprekidno prelijeva iz ugla njegove osobne, moralne, političke hrabrosti i nepotkupljivog individualističkog idealizma i zanesenjaštva, ka drugome rubu, na kojem u jednako upečatljivoj i izvanserijskoj mjerodavnosti stoji iznimno bogato, intrigantno intelektualno, poetsko, pa i metafizičko nadahnuće, inspirirano upravo revolucionarnim razočaranjem, uvidima koji izrastaju iz osjećanja gubitka i izigranosti, koji oblikuju njegovu literaturu.

Pravo ime Victora Sergea bilo je Viktor Ljvovič Kibaljčić, njegovi su roditelji bili ruski anticarsitički prognanici - iz ovog se razloga bilježi Brisel kao mjesto rođenja tog pisca. Cijeli će život ovog, i obiteljskim nasljeđem uvjetovanog revolucionara, proteći u znaku pobune, progonstva i kazne – politička evolucija u njegovu je životu otpočela veoma rano, već se je s petnaest godina, kao tinejdžer u Briselu, vidio kao socijalist, a kasnije će ga put voditi preko individualističkog anarhizma prema revolucionarnom sindikalizmu, od boljševizma ka trockizmu, do, naposljetku, nezavisnog antistaljinističkog socijalista.

Već sa 22 godine Victor Serge bio je osuđen na pet godina zatvora u Francuskoj. Godine 1917. protjeran je u Španjolsku, gdje je sudjelovao u anarhosindikalističkom ustanku, nakon čega se je u Rusiji pridružio boljševicima, radeći za Kominternu. Kao otvoreni kritičar Staljina izbačen je iz partije i 1928. uhićen. Oslobođen, u Parizu objavljuje historiografsko svjedočenje „Prva godina Ruske revolucije“, te romane „Ljudi u zatvoru“, 1930., „Rađanje naše moći“, 1931., i „Osvojeni grad“, 1932.

Nakon ponovnog uhićenja u Rusiji, 1933. godine, deportiran je u središnju Aziju, ali mu je nakon zalaganja istaknutih europskih pisaca 1936. godine omogućeno da napusti SSSR.

Godine 1939., u Parizu, izlazi mu roman „Ako je ponoć u stoljeću“. Victor Serge živio je nadalje, zajedno sa obitelji, bez državljanstva i novca, proganjan od Staljinovih agenata, u nesigurnosti egzila u Bruxellesu, Parizu i Mexico Cityju, gdje je narušena zdravlja, nakon godina provedenih u zatvoru i egzilu, gonjen od režima različitih nacionalnih i političkih predznaka, preminuo 17. studenog 1947. godine. Njegovo najpoznatije djelo, „Memoari revolucionara“, 1901 – 1941., i roman „Slučaj Tulajev“, 1949., objavljeni su posthumno. Kao briljantan, sasvim profiliran pisac, i vjerojatno najlucidniji opservator ruske revolucije, Victor Serge bio je snažan kritičar staljinističkog režima, a njegova ga književna ostavština legitimira kao jednog od najznačajnijih pisaca socijalista 20. stoljeća.

Iz razloga jer se u književnosti javlja kao u potpunosti glas sa margine – kako one politike i povijesti, tako i kulture i umjetnosti, rukopis Victora Sergea nosi prije svega visoko obilježje zbiljske, uvjerljive nezavisnosti, očišćenosti od pristranosti, što ga čini jedinstvenim glasom svjedočanstva onovremene političke i opće životne zbilje Sovjetskog Saveza, čemu se pridodaje jedinstveno iskustvo progonstva, političke vjere i svjesne žrtvovanosti, odnosno teškoga života bez doma, velikim dijelom proživljenog po zatvorima Francuske i Sovjetskog saveza.

Javno je priznat i prepoznat u snazi svoga literarnog značaja zahvaljujući jednome eseju slavne Susan Sontag, koja je zapisala kako „ne može misliti ni o kome drugome tko je pisao o revolucionarnim pokretima 20. stoljeća, a tko je imao Sergeovu kombinaciju moralnog uvida i intelektualnog bogatstva“, zbog čega ga naziva „jednim od najuvjerljivijih literarnih heroja 20. stoljeća“.

Roman Victora Sergea „Ako je ponoć u stoljeću“, zajedno s romanom Arthura Koestlera, „Pomračenje u podne“, objavljenim godinu dana kasnije, 1940., kao i drugim djelima iz 1930-ih, prokazuje staljinizam, naročito staljinističke čistke koje su nemilosrdno slamale i lišile života mnoge dotadašnje revolucionare. Uz napomenu da je za Sergea, kao trockista, Staljin „izdao revoluciju“, zbog čega je njegova osuda dolazila s pozicije „lijeve opozicije“ (Serge je u Rusiji boravio od početka 1919. godine do sredine 1930-ih, kao jedan od posve heterodoksnih revolucionara).

U svijetu je danas snažno prisutno zanimanje za djelo i ličnost Victora Sergea, zbog njegovog nesvakidašnjeg životnog puta i sugestivne uloge povijesnog svjedoka, uz nepodijeljen stav kako je riječ o iznimnome piscu, zbog čega pretiskivanje i prevođenje njegovih djela ne gubi na intenzitetu. Nakon pada socijalističkih režima, 1989., i nakon što je prevladavajući fokus javnosti usmjeren ka žrtvama tog režima, o kojima se nije govorilo, što je nerijetko praćeno odbacivanjem revolucionarnog naslijeđa u cijelosti, kao i vrlo često gubljenjem historiografske nijansiranosti, djela Victora Sergea ne čitaju se samo kao kritika staljinizma. Ona omogućuju slojevitiji i heterogeniji uvid, pružanje mogućnosti za gotovo pa izravno saznanje o tome tko su sve bili ljudi koji su postajali revolucionarima, koje su bile njihove različite motivacije, kao i na koje su sve povijesne kontekste reagirali. U tom smislu, djela ovoga pisca interesantna su i svima onima koji se zanimaju za intelektualnu povijest revolucija, kao i za povijest intelektualaca općenito.

Roman „Ako je ponoć u stoljeću“ otpočinje „in medias res“, uhićenjem Mihaila Ivanovića Kostrova, sveučilišnog profesora povijesti (ili povijesti društvenih pokreta). I sve je već tu – realističan prikaz situacije, razgovora Kostrova sa rektorom Sveučilišta, rektorov telefonski razgovor sa sekretarom Komiteta, izvanredan, kritički i pronicljiv, hiperinteligentan, intelektualan i istovremeno intuitivan, spreman na najnepredvidljivije komparacije glas, pozadinski ton oblikovan prisutnošću nevidljivog, sveprisutnog (i sveznajućeg) pripovjedača, koji će biti zaslužan za važnu, distanciranu refleksiju svih događaja koje će pripovijest romana popratiti…

Kako se događa uhićenje? Nikako naročito – Serge će to pokazati „iz prve ruke“ – naprosto, „neki tip se pojavi na pločniku“, hoda istim korakom kao i Kostrov, prestigne ga. „Kačket i bijedan ogrtač, mlado lice zapuštena čovjeka. – Druže Kostrove, molim vas da pođete za mnom... – Znam, znam – uzvrati Mihail Ivanovič, gotovo osjećajući olakšanje nakon čekanja.“

Uglavnom, hodajući po nekom blatnom dvorištu Kostrov je ugazio u lokvu, zbog čega ga je pomisao da će zablatiti donji dio hlača naljutila, a još ljući je bio kada je shvatio da razmišlja o nečem tako glupom… I sam Kostrov zamjećuje kako mu glavom prolaze sve same dječje misli, ali, jednako tako, zamjećuje da u njemu nema straha – samo olakšanje i želja za ruganjem. Tako je to izgleda na početku života lišenog slobode…

I eto ga, čitatelj je već, sa junakom romana, u zatvoru – skupa će s Kostrovim promatrati trideset i šest duša koje se tiskaju jedna do druge u sobi nazvanoj Kaos, gdje zatvorenici ne pričaju glasno već šapuću, u strahu od doušnika… Jedan želi plakati, a ne može: - „Optužen sam za špijunažu. A ja sam nesretnik, građani i drugovi, zaklinjem vam se, niš neg nesretnik!“

Veteran je jedan od prisutnih u Kaosu, on je Kostrovu zapeo za oko, ujedno mu protumačivši kako u Kaosu „polovica braće laže: a druga polovica ne zna šta govori jer ni jedni ni drugi ne znaju točno šta im se dešava.“

Stoga Veteran vjeruje u sudbinu, jer je, kako on kaže, „sigurno i izvjesno da svi imamo svoju sudbinu i da postoji još sudbina za sve, gdje se sve izjednačuje, kao u kontrolnoj reviziji brojeva Planske komisije…“. Stoga Veteran drži kako je u Kaosu potrebna tajnovitost. On sam za sebe kaže: „Nitko ne zna šta sam. To nikada neću reći, čak ni Njima.“

Tu je čitatelj već priveden bliže k nečemu što bi se kolokvijalno moglo nazvati „filozofijom političkog zatvorenika“. Jer, kako Veteran kaže – Oni ga mogu držati do sudnjega dana, on im ništa neće kazati, premda bi oni sve htjeli znati. Međutim, moguće je čak da oni ne znaju što žele od njega, dok on sam istovremeno šuti.

- „Eto, to je tajna“, poantirati će Vetereran svoju filozofiju, primjenjivu na mnoge koji su završili po zatvorima i logorima tijekom Staljinovih „čistki“ – „Možda nema ničega. Možda ima svega.“


O književnicima i njihovim djelima u rubrici Ljudi i knjige piše književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Ovo je 88. tekst


Roman u cijelosti protječe u atmosferi i prizorima kaznionica, samica, jednog paralelnog života i svijeta, jedne paralelne domovine koja je mnogima u opisano vrijeme bila jedini stvarni, istinski dom, dom u kojemu je bilo zabranjeno smijanje (Kostrov je zatvoren je je pisao protiv, kritizirao kolektivizaciju, jer je pričao mladim glumicama viceve u kojima su ismijani vođe Centralnog komiteta, jer je na svojim sveučilišnim predavanjima o Francuskoj revoluciji iznosio – prema onima koji su ga uhitili – „zlonamjernu kontrarevolucionarnu propagandu…“ Sudac ga optužuje da je „digao zločinačku ruku na partiju“.) I potom se zbivanje romana seli u drugu epizodu, na ledove Čjornjaje, ili na „crne vode“, gdje su na izdržavanju kazne i drugi „izdajnici partije“ – Jeljkin, Ružik, Avelij, Rodion, Varvara, Platonovna, neki od glavnih junaka ovoga romana, kako kaže pisac – „svatko za sebe i zajedno, čudesno slobodni i bijedno zarobljeni, svatko slijedi put svoje vjere, prilično grub put.“

„Pet prijetnji režimu, pet dosjea, kontrarevolucionara ljevice, krajnje ljevice, desnice, vanjskih zastranjivanja i dobronamjernika, u uredu (tajnom) u Moskvi, u posebnom odboru Državne sigurnosti, povezanom izravnom linijom s Kremljom (tajnim), izravnom linijom s radnim stolom generalnog sekretara (tajnog), ukratko, izravnom linijom s laboratorijem (tajnim) povijesti…“

Ubrzo se fokus pripovijesti prebacuje na filozofski raspoloženog Jeljkina, koji zaključuje kako se velika snaga koju čovjek ima čini uzaludnom u onome času kada nešto u njoj presahne, i to iz razloga jer u dubini svake snage postoji strepnja…

Jeljkin, Rodion, Varvara i drugi junaci ovog velikog romana, svi su oni u situaciji iz koje zaključuju kako je „revolucija otkrila svoje lažno lice koje više nije njezino, kako je sve što su nekada voljeli sada grozan privid…“, izvode pronicljive i lucidne društvene analize, praveći paralele između Staljina i Hitlera, onoga što je svakoga od te dvojice „grobara“, kako oni kažu, dovelo na vlast, i što ih na njoj drži.

Cijelu tu društveno-politički motiviranu pripovijest nosi nadahnut, pjesnički jezik, istovremeno prodorne, nemilosrdne, oštre u svojoj prizemnosti inteligencije, koja nema namjeru nikoga poštedjeti kako bi rekla istinu o stvarima, o ljudima i njihovim naravima, kao i o sistemu u kojemu je čovjek ništa – istovjetan sa mravom, poništen i uništen u svrhu uzdizanja i napretka društva i proizvodnje – jer to tako treba biti…

Okrutnost, ružnoća, golet života življenog na „brisanom prostoru“ – u redovima za kruh ili za petrolej, ili u kažnjeničkom logoru Sibira istovremeno su začudno i neuhvatljivo prepleteni sa osjećanjem udivljenja spram života i svijeta. Tako sat vremena hoda do kolibe u kojoj kažnjenici spavaju mogu biti, kako kaže Serge, „svečanost pod golim nebom“, kada se uživa u svjetlosti mjesečine, ili sunca u redovima za hranu, ili se vode slobodne rasprave, razgovori o slobodi govora i pisanja, slobodi tiska na Zapadu, jer nema tko prisluškivati – Zapadu za kojega se također sticao dojam da hrli ka nekom svom brodolomu.

Radi se o izuzetnom i nešto rjeđem spoju visoke čulnosti, opojnosti doživljaja, pjesničkog zanesenjaštva, i vještine jezičnog oblikovanja, i, jednako tako, visoke trezvene nepotkupljivosti i inteligencije, objedinjenih u tekstu romana „Ako je ponoć u stoljeću“. Čitajući ovaj roman pomišljamo – ukoliko književnost ima ikakvoga smisla, osim da svojom višeslojnom, kompleksnom prisutnošću obogaćuje i uljepšava ovaj svijet, potiče i bodri čovjeka budeći mu nadu, čak i onda kada se njene riječi i djela doimaju prividno beznadnima, onda se taj njen, slobodno možemo kazati „viši smisao“, otkupljuje i objelodanjuje u djelima kao što je ovo – djelima koja žarom svoje nedvosmislenosti posreduju nemilosrdne istine ljudske povijesti i čovjekova bivanja u njoj, koje u naročito tegobnim periodima biva obilježeno zdravome umu i logici neshvatljivim tragedijama i patnjom, za koje se ne nadaje mogućnost iskupljenja, i tek ga nadahnut – i istinom i moralnosti osupnut duh nekog pisca dobiva priliku iščupati iz nemilosti zaborava, laži, manipulacija, zlouporaba, što se sve naknadno ispredaju u mreže službenih iskaza i hladne, neljudske povijesti, koja ionako ljudske sudbine kuje u mrtvačke kovčege svojih činjeničnih navoda.

Roman „Ako je ponoć u stoljeću“ sa jedne se strane nastavlja na tradiciju realističkog pripovijedanja, dok ga prodorna inteligencija i lucidnost njegova jezika, kao i sveprisutna duhovitost vode jednoj njegovoj stilskoj zasebnosti - preko uvjerljivih dijaloga, do visoko nadarenim pjesničkim jezikom, koji je jedna vrst očitovanja najljepše poezije u prozi romana, nadahnutih opisa prirode, urbaniteta i drugoga, dubokih i katkada veoma bolnih promišljanja o borbi, revoluciji, ljubavi, ljudskim sudbinama, o onima koje je povijest učinila žrtvama trenutka kroz njihovu zasljepljenost – opčinjenost idejama.

Bili su to ljudi istinskih nakana i želja, borbi i pogibija koji su težili ostvarenju besklasnog društva, društva u kojemu više neće biti siromaštva, društva u kojemu će govor biti slobodan. Sergeov roman čitatelju pokazuje nužnost, neminovnost postojanja ljudi posve predanih ostvarenju ideje pravednosti, ogromnih napora, snaga uloženih u održanje i borbu samih života takvih pojedinaca, naspram podlog i zločinačkog političkog sustava čije mreže žele uništiti svaki komadić prostora slobodnog mišljenja. Ljudska pogibija i žrtva naspram te nužnosti jesu tragičan gubitak, ali i etički, herojski podvig čije svjetlo utire put slobodnoj misli koja se strastveno i dugovječno utire kroz tamu zabrana i opresija, kazni i nepravdi.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba