Za razliku od najvećeg broja poznatih romana 19. stoljeća, koji su se bavili određenim problematičnim, ukoliko već ne i dramatičnim momentima ljudskoga postojanja, dobar dio začetnika takozvane „moderne proze“ 20. stoljeća, među koje ubrajamo i englesku književnicu Virginiu Woolf, obrađuje i prikazuje čovjekov život u trenutcima kada je on lišen klasične izvanjske drame, usredotočujući se na njegovu psihologiju u takozvanim normalnim, svakodnevnim trenutcima, želeći tako, isprva moguće i nesvjesno, no svakako i slijedom onovremenih aktualnih, svježih spoznaja na područjima znanosti, psihologije, filozofije, likovnih umjetnosti, sugerirati da je već i sama činjenica čovjekova bivanja drama po sebi.

U pismu Virginie Woolf to je osobito izraženo – ona se, u literarnom pogledu, izrazito hrabro i nekonvencionalno za njeno doba i književno-stvaralački kontekst, odlučuje usredotočiti na život u njegovim svakodnevnim, često banalnim momentima i radnjama, na mnoge nezgrapnosti i nesavršenosti koje on podrazumijeva, i koje tvore najveći dio njegova, kako izvanjskog tako i unutarnjeg događanja, i uspijeva joj, kao malo komu, kroz takvu prizmu „običnosti“, pokazati istovremenu čudesnost, ljepotu, tegobu, bol i misterij života, konačnu nerazjašnjivost njegovih temeljnih počela.

Naša je svijest svjedok svih naših događaja, dvojbi, zapitanosti, unutarnjih preobražaja, a neprocjenjivo bogatstvo njenih prostora beskonačno je – možda upravo zato jer na jedan način odražava cjelokupan živ i svjestan život.

Čovjekova psihološka budnost, prisutnost unutar svakodnevnih radnji i događanja, fascinantna je, time i nevjerojatno inspirativna i slikovita materija za oblikovanje jedinstvenog, visoko vrijednog literarnog jezika i misli, koji će na sudbonosan način utjecati i mijenjati modernu misao, intelekt i stvaralaštvo svega što dolazi kasnije.

Ona se, kao jedna među rijetkima, usuđuje pokazati um i unutarnja previranja intelektualno razvijene žene, žene znanja i mišljenja, što je, i iz današnje perspektive, gotovo usamljenički poduhvat

I među 19-stoljetnim književnim prethodnicima Virginie Woolf bilo je onih koji su imali razvijenu spoznaju o važnosti obraćanja pažnje na – osobito ženine, duševne, spoznajne, spekulativne procese, no Virginia Woolf i na tom polju čini jedan važan, novatorski iskorak – ona se, kao jedna među rijetkima, usuđuje pokazati um i unutarnja previranja intelektualno razvijene žene, žene znanja i mišljenja, što je, i iz današnje perspektive, gotovo usamljenički poduhvat, promatra li se cjelokupna dosadašnja povijest svjetske književnosti.

Ženina perspektiva kao temeljni tvorbeni jezik prisutna je i u čuvenom spisateljičinom romanu „Svjetionik“, („To the lighthouse“, 1927.), djelu koje se i danas, gotovo stotinu godina od svojega prvotiska, pokazuje blistavo u svojoj neugasloj, neuhvatljivoj modernosti, koja se, prije svega, očituje u impresivnoj, slikarskoj snazi prikaza čovjekove psihologije, njenih nestalnosti, mijena, cijeloga niza nevjerojatnih slojeva pojedinih unutarnjih svjetova, koji, taloženi jedan na drugome, tvore „humus“ – time i dramatiku nekog života.

Djela koja su prethodila „Svjetioniku“ su poznati romani „Izlazak na pučinu“ (1915.), „Noć i dan“ (1919.), „Jakovljeva soba“ (1922.) i „Gospođa Dalloway“ (1925.) - roman koji se bilježi kao onaj kojime otpočinje niz velikih ostvarenja književnoga modernizma. Taj se impresivni niz nastavlja „Svjetionikom“, i romanima koji će uslijediti - „Valovi“ (1931.), „Godine“ (1937.) i „Između činova“ (1941.).

Ideja za novi oblik romana, kojega će primijeniti na „Svjetioniku“, Virginiji Woolf ukazala se je tijekom jedne šetnje, u proljeće 1925. godine. Bio je to oblik slova „H“, koji je podrazumijevao dva odjeljka, združena trećim, koji bi predstavljao neku vrst hodnika. Ta je, posve jednostavna, neambiciozna struktura, otjelovila zaplet i poantu romana „Svjetionik“, ispisan kao triptih, čije cjeline nose nazive „Prozor“, „Vrijeme prolazi“ i „Svjetionik“. Kroz tri cjeline, kroz površinski neatraktivna zbivanja, autorica opsesivno provodi tri velike, dominantne teme, i inače prepoznate kao dominantne u njenom djelu. To su teme života, smrti, i umjetnosti.

Roman se bavi mnogobrojnom obitelji Ramsay, i njenom sudbinom u rasponu od desetak godina, s početka 20. stoljeća. Otpočinje dan uoči rata, njegov središnji dio odigrava se tijekom rata, a posljednji se nadovezuje na prvi dio, i odigrava se dan po završetku rata. Radnja romana smještena je na otoku Skye, koji je dio Hebridskoga otočja u Škotskoj, na kojemu je Virginia Woolf provela najljepši dio svog djetinjstva.

Početak romana donosi opis običnog dana obitelji Ramsay, koja, boraveći s prijateljima u svome ljetnikovcu, namjerava posjetiti svjetionik. U ovome romanu V. Woolf nastavlja put eksperimentiranja, i ponovno stavlja pojedinačnu svijest i misao iznad radnje i zapleta, a subjektivno vrijeme ispred godina i datuma. Tako je, utjelovljujući likove gospođe i gospodina Ramsay, Woolf na jedan način željela uspostaviti nov, zreo odnos i pogled na vlastite roditelje, sagledati ih smireno, u svjetlu razumijevanja, onako kako odrasli suosjećaju s odraslima (roman je spisateljica pisala u zreloj starosnoj dobi, s četrdeset i četiri godine, kada se potreba za tom vrstom pogleda na vlastite roditelje prirodno javlja…).

No, jednako tako, taj dojam čitalac nedvosmisleno i dobiva. Oslikavajući portrete vlastitih roditelja, autorica je na jedan način oslikavala i sebe, također i vlastiti brak... Propitujući, približavajući se unutarnjim dvojbama, opsesijama, pogledima svojih roditelja, gospođe i gospodina Ramsay, Virginia Woolf je, često i na ironičan, ili kritičan način, u tim slikama ogledala i samu sebe, vidjevši stvari kojih se je možda željela riješiti, ili stvari protiv kojih se nije mogla boriti…

Roman „Svjetionik“ naročito propituje prirodu žensko-muških odnosa, kao i prisutnost ženskih i muških elemenata i principa u jednoj ličnosti, sklada ili nesklada koji rezultira nerazmjerom tih segmenata unutar bića.

Radnja prvog dijela romana traje jedno poslijepodne i večer, u fokusu je gospođa Ramsay – žena filozofa, zrele životne dobi, majka osmero djece, takozvani „anđeo obitelji“, osoba koja predstavlja zaštitnicu svih u obitelji, osobito muškaraca. U gospođi Ramsay predstavljen je ženski princip – bezuvjetna ljubav i podrška djeci, snaga intuicije, složen i intenzivan emotivan život, oslonac svima, osobito suprugu, koji predstavlja muški princip – racionalnost, intelekt, odsustvo empatije, hladnoću i nesposobnost da se približi i poveže s drugima i njihovim unutarnjim svjetovima. Gospođa Ramsay je ona koja sprečava njegovu posvemašnju izoliranost od cijele obitelji. U svojoj djeci, gospodin Ramsay izaziva nelagodu i strah. Gospođa Ramsay je ta koja pravi balans između stvarnoga života, i svijeta ideja i intelekta gospodina Ramsay-a.

Podijeljenost muškog i ženskog principa na dvije osobe oslikava i nesklad, odsustvo unutarnje ravnoteže unutar svake od njih. Gospođa Ramsay, u svojoj ženskoj podložnosti i pomirenosti sa njom, posve prirodno promatra i prihvaća činjenice i gledišta o tome kako je žena intelektualno, duhovno, ali i moralno niže biće („ljudi bi morali znati kako je od njih dvoje on taj koji je beskrajno važniji, a ono što ona daje svijetu, u usporedbi s njim, zanemarivo je zapravo“). Virginia Woolf pokazuje jedan, za tadašnje vrijeme i obrazovanu, visoku klasu, gotovo paradigmatski odnos muškarca i žene unutar kojega su sve životne operativnosti, uključujući i podizanje i odgoj djece, prepuštene na brigu „slabijem spolu“, dok su duhovne, „metafizičke“ brige, kao i univerzitetska, znanstvena karijera, nešto što se po prirodi stvari tiče muškoga spola.

Razmišljanja gospodina Ramsay često se kreću oko impresivnih dosega ljudskoga duha i njihovoj konačnoj, na jedan način – kako on to vidi – uzaludnosti, nepotrebnosti, suvišnosti… Zaokupljen svojim mislima, gospodin Ramsay citira poeziju i filozofe, traga za istinom, i u tom prikazu vlastita oca, uglednog britanskog leksikografa, izdavača i književnog kritičara Leslie Stephena, Virginia Woolf s ironijom prikazuje njegovu „veličinu“, koju je često doživljavala kao teret koji je sputava, no i samu sebe, vlastite opsesije, koje su se također kretale približno istim, sličnim putanjama.

Spisateljica je sama kazala kako je romanom „Svjetionik“ uspokojila duhove iz svoje vlastite prošlosti. Napominjala je kako je knjigu napisala vrlo brzo, i, kada ju je dovršila, više nije, u mislima, bila opsjednuta svojom majkom, koju je izgubila u ranoj životnoj dobi, i što je na njoj ostavilo nenadoknadive tragove. Proces pisanja o ovim dvjema snažnim figurama vlastita života usporedila je s vrstom psihoanalize.

Protuslovlja do kojih vodi nevjerojatno razgranata misao Virginie Woolf osobito su impresivna. Njima se ona, u ovom romanu najintenzivnije kroz lik gospodina Ramsay-a, pokazuje nadmoćnom i suverenom u svojim promišljanjima, vezujući u čvrst, izražajno filozofski pojmovni sklop najšira pitanja ljudske civilizacije i postojanja, osobito ona koja se tiču društvenih odnosa, poredaka, i umjetnosti:

„Možda i najviše dobro traži postojanje robovskog staleža... Dokazivao bi kako svijet postoji za prosječno ljudsko biće, kako su umjetnosti tek ures na vrhu ljudskoga života; one ne izražavaju sam život. Nije za to potreban Shakespeare.“

Svijest gospodina Ramsay-a predstavlja svijest čovjeka duha, na jedan način opsjednuta stvaranjem i pitanjima smisla opstojnosti velikih ljudskih, napose umjetničkih djela. Stavljajući značajan naglasak u romanu na opis ovakve svijesti, i kroz ostale, takozvane „sporedne likove“, Virginia Woolf pokazuje i njene sramnije strane, poput narcisoidnosti, opsjednutosti slavom, častohleplja i taštine…

Jedan od takvih „sporednih likova“, koji tijekom romana, osobito u njegovu posljednjem dijelu, prerasta u njegovu gotovo centralnu figuru, jest lik Lily Briscoe – slikarice, koja, dok portretira gospođu Ramsay i njenog najmlađeg sina Jamesa, pokušava spoznati samu sebe i svoj odnos s obitelji Ramsay. U njenom se liku prepoznaju unutarnje borbe žene stvarateljice, ali i njene borbe s izvanjskim svijetom, koji je koči i obeshrabruje u njenim kreativnim stremljenjima. Također, Lily Briscoe je na jedan način opčinjena, gotovo zaljubljena u ličnost i pojavu gospođe Ramsay – ona je ta koja je bila sposobna dokučiti njena mnogobrojna unutarnja bogatstva i složenosti, za koje drugi često, opsjednuti vlastitim nastojanjima, nisu imali senzibiliteta ili interesa niti naslutiti ih.

Ova svjetlost, kao i sam svjetionik, može simbolizirati jedan ideal kojemu se stremi, dobrotu i ljepotu duhovnu i fizičku, kakvu je predstavljala gospođa Ramsay, a koja je istrajna i zauvijek prisutna, poput svjetlosti svjetionika

Središnji dio romana, nazvan „Vrijeme prolazi“, u realnom vremenu traje deset godina. To je najkraći dio, i on sadrži najmanje međuljudske interakcije. Ovdje se jednim neutralnim, no zapravo prirodnim i ljudskim, jer su prirodne i ljudske pojave i događaji o kojima se izvještava, iznose sve promjene koje su se tijekom vremena dogodile. U tih deset godina u Evropi će izbiti rat, gospođa Ramsay će umrijeti, najstariji sin Andrew će poginuti u ratu, a njegova sestra Prue umrijeti će nakon porođaja. Obitelj tijekom tih deset godina neće posjećivati ljetnikovac, o kojemu će brinuti kućepaziteljica, a noću će svjetlost svjetionika obasjavati praznu i zapuštenu kuću. Ova svjetlost, kao i sam svjetionik, može simbolizirati jedan ideal kojemu se stremi, dobrotu i ljepotu duhovnu i fizičku, kakvu je predstavljala gospođa Ramsay, a koja je istrajna i zauvijek prisutna, poput svjetlosti svjetionika.

Nesretna događanja koja su tijekom vremena uslijedila, posve hladnokrvno, činjenično navedena u središnjem dijelu romana, potvrđuju ona razmišljanja gospođe Ramsay kojima se je bavila tijekom onih dana boravka u ljetnikovcu, kada su Ramsay-evi, zajedno s obitelji i prijateljima, u svojoj obiteljskoj sreći, željeli posjetiti svjetionik:

„..uvijek je bila svjesna činjenice kako nema razuma, poretka, pravednosti: nego samo patnja, smrt, siromaštvo. Nema tako niske izdaje koju svijet ne bi mogao počiniti. To je spoznaja. Nikakva sreća nije trajna, i to je spoznaja.“

Ovaj kratak, spisateljski iznimno virtuozan i neobičan dio, obiluje fantastičnim opisima prirode, napuštenog prostora, i filozofičnim promišljanjima o vremenu, čovjeku, postojanju.

„Nadopunjuje li priroda ono što čovjek unaprijedi? Dovršava li ono što on započne? S jednakom samodopadnošću promatra ona njegovu bijedu, oprašta njegovu niskost, i pristaje na njegovu muku…“

Posljednji dio romana, nazvan „Svjetionik“, opisuje jutro, deset godina kasnije, kada će gospodin Ramsay, njegova djeca, Lily Briscoe i stari pjesnik Carmichael konačno otići na planirani izlet. U ovome dijelu James će konačno vidjeti svjetionik, Cam će osjetiti pravu emociju prema svome ocu, a Lily će završiti sliku gospođe Ramsay, sjećajući je se toliko dobro, kao da je živa.

Fascinantan je način na koji Virginia Woolf opisuje ovo zamišljeno „buduće“ vrijeme – vrijeme i ljude nekada intimne i najbliže, sada tek povezane jednim zajedničkim izletničkim danom. Fascinantna je, i po impresivnosti vjerodostojna hladnokrvnost kojom pokazuje neminovnost protjecanja života unutar pojedinih ličnosti, bez obzira na nekadašnje velike gubitke drugih bliskih osoba. Time se pokazuje čovjekova urođena egocentričnost, urođeni nagon i strast za opstankom, kao i neminovnost razvoja pojedinih osoba i sudbina, koje u međuvremenu nisu postale niti značajno bolje, niti značajno lošije, nego su najčešće ostale onakve kakve jesu – uvijek na jedan način nedostatne, uvijek u potrazi, u intuitivnome nagnuću ka onome što nedostaje, kako bi se, možebitno, u jednome času dodirnuli tako žuđena zaokruženost i punina, kojima prirodno teži svako inteligentno biće.

(Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba)