Preveo s ruskog: Ivo Alebić

Fraktura, Zaprešić, 2018.

Djelo Vladimira Sorokina danas je činjenica u suvremenoj europskoj književnosti – njegovi su brojni romani, pripovijetke, drame, prevedeni na više od 22 jezika, tiskano je nekoliko knjiga koje se, izvan ruskog govornog područja, bave teorijskim razmatranjima rada ovoga pisca. Poznati su i počeci djelovanja Vladimira Sorokina, rođenog 1955. godine, koji je, završivši studij petrokemije, isprva radio kao književni ilustrator. Sorokin je, naime, kao pisac isprva djelovao skriveno, pod sovjetskom cenzurom, objavljujući tijekom kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća u tada ne tako rijetkim samizdat izdanjima. No već je romanom „Red“, objavljenom 1985. godine, prepoznat internacionalno, i djelujući intenzivno na više literarnih polja, također i kao filmski scenarist i kao konceptualni umjetnik, Sorokin postepeno izlazi iz undergrounda, da bi danas bio jedan od omiljenijih pisaca, ne samo matičnoga jezika i književnosti.

Iako prepoznat kao postmodernistički pisac, sa rušilačkim nagonima spram tradicionalnoga, Sorokin je – istovremeno – pisac kojega se ne može pojmiti bez podrazumijevanja klasičnog. To je jedno od temeljnih protuslovlja njegove književnosti – avangardan i radikalan stav u izrazu i formi, provokativno i distancirano postavljen spram neupitnih vrijednosti, koji intimno, unutar sebe, skriva i njeguje pomno studirano poštivanje onoga što mu je prethodilo, i što je – na koncu se pokazuje kao bjelodana konzekvenca – i utjecalo na oblikovanje ovoga pisma, koje ponekad, kako je to zamijetio jedan književni kritičar, „djeluje kao književnost sa drugog planeta“.

U tom intenzivnom naboju između oponiranja i uvažavanja može se čitati i rast ovih jedinstvenih tekstova, koji su izneseni temeljno kao kritika dugoga kontinuiteta, odnosno cjelokupne povijesti jedne represivne države, njenih različitih formalnih iskaza, u kojima tako malo što vrijedi ponosa i pohvale, istovremeno nastali zahvaljujući, i nadahnjujući se, onim visokim i vrijednim izniklim na istome tlu – na velikoj podršci književnih prethodnika. Opiranje koje dominira svakom vrtoglavom rečenicom Vladimira Sorokina i koje se neizbježno – i na razini stila i na razini pripovjednoj, stropoštava ka destruktivnosti, istovremeno je jedini zdravi način da se postavi prema stvarnosti i da se u njoj iznađe zlatna žila vitalizma – onoga što će snagom imaginacije i stvaralačkog u jeziku na svojim krilima, poput čudesnih labudova kakvi se pojavljuju u bajkama, iznijeti svojega autora do blistavih prostora slobode – tamo gdje se bogato i vrijedno književno nasljeđe Rusije dodiruje sa nasljeđem Francuske, Španjolske, Italijanske, Njemačke, Engleske, Češke, Poljske i drugih europskih i svjetskih književnosti.

Jedino je ta vrst preobraženja sposobna donijeti ono obličje životu stvaraoca Sorokina kojemu zapravo svaki osviješteni stanovnik njegove goleme zemlje žudi – obličje protuslovno onome u kakva ga zadijeva pravocrtna ruska povijest, a unutar kojega je čovjek samo prosti materijal za ono što od njega i uz njegovu pomoć želi stvoriti Država, odnosno – jedino se uz disonantno i ustrajno protivljenje ruskoj stvarnosti – i istovremenu okrenutost stvaralačkim imperativima i podupiranju vrijednosti humanizma, može postati i ostati građaninom.

Vladimir Sorokin pripada onom krugu suvremenih ruskih stvaraoca koji su u ironiji i satiri pronašli odgovarajuće poprište za kreiranje svojih literarnih svjetova, to su, također, u europskim i svjetskim razmjerima prepoznati i poštovani, Viktor Peljevin, Venedikt Jerofejev i Viktor Jerofejev. Literarna groteska drugi je označitelj za prepoznatost njegovih književnih tekstova, punih provokacija i burleski – jezičnih, slikovnih, pripovjednih, na temu života u suvremenoj Rusiji. Institucionalna i kolektivna brutalnost, represija i teror – sam Sorokin u jednom intervjuu kaže kako je nasilje njegova glavna tema, ističući, povodom engleskog izdanja jednog od svojih posljednjih romana, „Dan opričnika“, kako u Rusiji danas „ljudi još uvijek žive u zemlji kakva je konstruirana pod Ivanom Groznim.“

Kritika je, povodom njegovih poznatijih romana, pripovjedaka i drama, među kojima se najčešće spominju „Zmija“, „Marinina prva ljubav“, „Obelisk“, „Mjesec dana u Dachau“, „Srca četvorice“, „Plavo salo“, „Ledena trilogija“, „Šećerni Kremlj“, i posljednji objavljen roman ,„Manaraga“, isticala naročito vidljivo nasljeđe dvojice velikih ruskih novelista satiričara – Gogolja i Bulgarkova, naglašavajući Sorokinovu „baroknu akumulaciju detalja, prožimanje fantazije i stvarnosti“, kao i „nemilosrdnost akcije“. Također, povodom nekih tekstova spominjan je i prepoznatljiv eho Aleksandra Solženjicina, a za Sorokinove „vrtoglave kombinacije lingvističkih registara“ navođeno je kako čitatelja podsjećaju na Dostojevskog.

Sve je to dovoljna preporuka da se posegne za, u nas nedavno, u originalu godine 2011. objavljenim romanom „Mećava“, koji Sorokina predstavlja u nešto umjerenijem, realističnijem pripovjednom svjetlu, sa mnogo manje jezičnog eksperimenta i lišenog jezične destrukcije, u maniri kakvu jedna takva tema, gotovo pa „arhetipska“ za realističnu rusku pripovjednu tradiciju, i zahtijeva. Pri tome, priklanjajući se, površinski, jednoj književnoj normi i standardu, Sorokin je iznutra paradoksira, i tako, kroz krajnje i netipično jednostavan i komunikativan jezik i formu, ponovno ostaje vjeran vlastitim autorskim počelima i stilu.

Mećavne se pripovijesti u ruskoj književnosti, napominje u pogovoru knjizi dr. sc. ruske književnosti, profesorica sa Katedre za ruski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Jasmina Vojvodić, mogu uvjetno podijeliti na dva tipa: „na one u kojima se opisuje samo putovanje i potraga junaka za ciljem, i one druge, u kojima se junaci koje je zadesila snježna oluja sklanjaju u siguran zatvoreni prostor čekajući da oluja prestane. Pisali su ih: A. Puškin „Mećava“, L. N. Tolstoj „Mećava“, „Gospodar i radnik“, V.A. Sollogub „Mećava“, A. P. Čehov „Na putu“, „Vještica“, „To je bila ona!“, M. Bulgakov „Vijavica“, a motivi mećava i putovanja za vrijeme mećave susreću se u romanima „Ana Karenjina“, „Doktor Živago“, ili u poeziji (A. Blok, B. Pasternak).

Sorokin se svjesno, i, kazat ćemo, dostojno pokušaja, nadovezuje na ovu tradiciju. U njegovoj pripovijesti dvojica junaka – doktor Platon Iljič Garin i vozač, kočijaš Kozma zvani Kašljucko, polaze na putovanje sa stanice Dolbešino prema selu Dolgoe. Liječnik treba krenuti na ovaj put kako bi ljekovitim cjepivom kojega nosi sa sobom pomogao bolesnicima u selu zaraženim smrtonosnom bolivijskom groznicom, koji se uslijed zaraze pretvaraju u zombije. Doktor je vođen fanatičnom i odanom idejom – željom da pomogne, odnosno spasi ljudske živote, od koje ne odustaje niti kada ih na putu zatekne snježna mećava, i kada se susretnu sa prvim pravim problemom, koji ih upozorava da je pametnije vratiti se što prije odakle su pošli. Njegova gotovo suluda i nesebična, može se kazati i samoubilačka usmjerenost na cilj – spašavanje ljudskih života – dovest će ih same u situaciju ugroženosti, pa potom i na rub, i na koncu, jednoga od dvojice junaka, do smrti same.

Tijekom putovanja, junaci upadaju iz epizode u epizodu, susrećući brojne sporedne aktere, saobraćanje sa kojima će raširiti unutarnju paletu njihovih karaktera – i u tome je najveće bogatstvo Sorokinove pripovijesti, mjesto na kojemu se on suvereno dotiče starih majstora, na kojemu čitatelj uviđa i upoznaje, u oba od dvojice junaka, a potom i u manje istaknutim licima, ono ljudsko, suviše ljudsko, koje će pokazati razna osjećanja, stanja, slabosti i veličine ovih junaka. Obrazovan, civiliziran, samozatajan liječnik vjerno odan visokim principima ima također i svojih slabosti, koje se očituju u sklonosti hedonizmu, dok se, sa druge strane, jednostavan i pomalo mentalno, duhovno i emotivno zapušten kočijaš nenadano prepoznaje u svijetlu duševnog i toplog, dubokog i mudrog čovjeka. Unutar takvih karakternih prelamanja raspoznaje se širi rasteg ljudskoga, onog najdubljeg i najkomplementarnijeg kakvo se rastvara, gotovo bi se moglo kazati – isključivo u životno ugrožavajućim situacijama, pa se pred čitaočevim očima s jednakom uvjerljivosti smjenjuju strah i zebnja, radost i nada, opijenost i bujnost, slabost i snaga, profinjenost i vulgarnost, samokontrola i grubost, promišljenost i glupost, nespretnost i spretnost… Ovdje se mogu prepoznati i specifična karakterna ocrtavanja ruskoga čovjeka, kojega pri tome ne vidimo kao posve tragičnu ličnost, ne sasvim kao žrtvu, i ne onoliko negativnog i izvitoperenog kako se to možda može vidjeti u nekim drugim autorovim tekstovima.

Autoanalize koje su doktor Garin i vozač Kašljucko prinuđeni, tijekom burnoga i, ispostavit će se, sudbinskoga probijanja kroz mećavu, voditi sami sa sobom, preispitujući se i sagledavajući pojedine važne momente vlastitih života, sugeriraju da ovdje nije riječ samo o doslovnoj simbolici prolaska kroz neku stihiju, već i simbolici putovanja, odnosno njenom širem i dubljem poimanju, kroz koje se sagleda i cjelokupna ljudska egzistencija, i čija se bit očituje u procesu i gestama koje se kroz taj proces manifestiraju, ne u konačnome cilju. Jer cilj je nestanak – da li umiranje, kako je zadesilo jednoga od junaka, ili prelazak u nešto novo, nepoznato i – prema viđenju u romanu „Mećava“, puno teže i strašnije, što je pak zadesilo drugoga, i što možemo čitati kao simboliku vezanu uz konkretan prostor i vrijeme pripovijesti, ali i kao onu općeljudsku.

I u ovome tekstu Sorokin se ne odriče svoga rušilačkog ili, ovdje bismo prije kazali, slobodarskog pripovjednog kreda – a to je njegova, povremeno i spektakularna sposobnost, odnosno hrabrost da se odriče pripovjednih zadatosti kakve diktira sama priroda pripovijedanja i da ih napada i destruira umjetničko gerilskim upadima, kakvi na scenu pripovijesti posve prirodno i u ravnoteži s preostalim tekstom donose mlinara – patuljka, zločestog muža krupne mlinarice koja ga, tako malenoga, ljulja na svojim grudima i polaže pijanoga na spavanje kao bebu, neobične piramide zabačene u snijegu zbog kojih se prelama dio kotača na kočiji kojom doktor i Kašljucko putuju – a koji kao da putuju ne samo kroz vrijeme, nego kroz ispremiješana vremena ruske prošlosti i, ponajviše, nekakve distopijske budućnosti koja ne nudi ni razuma ni perspektive.

Tako junaci na putu susreću i neobične, tehnički i tehnološki vrlo napredne vitamindere, sa kojima doktor kuša novi opijatni proizvod, i brojne druge prizore koji se u svojoj suludoj fantastičnosti nude imaginaciji čitatelja. Ovakva mjesta svakako pridonose bogatstvu, svježini i autonomnosti ovoga teksta, pokazujući se gdjekad izlišnima, suvišnima, kao sebi svrsishodnima, no paralelno čak i u tom ključu mogu biti pročitana kao dio svjesne pripovjedne strategije, u čijoj podlozi leži neskriveni koncept – kao maksimum maksimuma ili kao apsurd apsurda.

I nije samo ruska stvarnost – ona aktualna ili ona povijesna, ili ona koja će se tek dogoditi, a kojoj Sorokin ne daje naročitih prognoza, apsurd apsurda, već se taj apsurd ovdje čita kao uostalom u čuvenim pripovijestima Čehova ili Bulgakova, i inih ruskih pjesnika, pisaca, dramatičara, kao konačna slika ljudskoga bivanja. No, put je bio uzbudljiv, vođen je i velikim nakanama, tijekom njega bilo je i hrabrih i spontano plemenitih gesta, a ukoliko je bilo i kakvih posrnuća – i ona su dio, pa čak i potreba, nužda, prirodnoga, ljudskoga bivstvovanja, koje, bez obzira na – možda ipak samo prividno tragičan završetak, ima svojih blistavih mjesta, svojih očaranosti i uzleta koji ostaju makar ovako zabilježeni u jednom vrlo dobrom, odličnom umjetničkom tekstu, kojega je na hrvatski jezik izvrsno prenio prevoditelj Ivo Alebić.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba