Biblioteka svjetski pisci

„Veselin Masleša“ Sarajevo, 1989.

Preveo sa engleskog: Mario Suško

Roman američkog pisca Williama Faulknera (1897-1962), jednog od najznačajnih svjetskih modernističkih pisaca, izvorno nazvan prema stihu iz biblijskoga Psalma 137, „Ako te zaboravim, Jerusaleme“, a potom preimenovan u „Divlje palme“, odnosno „Divlje palme“ i „Starac“, jedno je od onih djela velikoga pisca koje se u bibliografskim pregledima ne ističe suviše često, međutim koje se - obrnuto od onoga što književna povijest ističe kao najnezaobilaznije, pokazalo veoma utjecajnim i važnim djelom, knjigom dubokog odjeka.

Mnogi temeljiti poznavatelji Faulknerova djela kazat će kako se radi o romanu koji ne posjeduje onu narativno fabularnu kompleksnost niti izvedbenu ambicioznost kao što je slučaj sa najčuvenijim romanom ovog autora, „Buka i bijes“ (1929.), pripovjednu izvrsnost i značenjsku složenost poput drugih djela iz velikog stvaralačkog perioda ovoga pisca („Kad ležah na samrti“ iz 1930., „Svetište“ iz 1931., „Svjetlost u kolovozu“ iz 1932., „Absalom, Absalom“ iz 1936.), no, sa druge strane, uzmu li se u obzir pojedini snažni odjeci koje je roman „Divlje palme“, objavljen pri koncu Faulknerova velikog perioda, 1939. godine, ostavio na mnoge značajne autore, već je to dovoljna preporuka koja budi čitalačku radoznalost.

Pisac koji je među svojom najčešće konzultiranom lektirom isticao Flaubertova „Iskušenja svetog Antuna“ i „Stari zavjet“, kao i djela autora poput Josepha Conrada, Thomasa Manna, Jamesa Joycea, Hermana Mellvilea, Tolstoja, Shakespeara ili Homera, svojim je cjelokupnim djelom, a također i romanom „Divlje palme“, ostavio iznimno važan trag na modernu literaturu, na slobodu shvaćanja modernoga pisma, njegova korištenja na načine koji su do tada bili slabo ili malo korišteni (tek u velikim djelima Virginie Woolf ili Jamesa Joycea), naročito kada je riječ o istraživanju čovjekove svijesti i podsvijesti, onog potisnutog u čovjeku kroz što se otvaraju mnogostruki i često unutar sebe suprotstavljeni obrasci nečijega mišljenja i djelovanja, postupanja i odlučivanja, življenja.

Faulkner se u tome pokazao kao jedan od velikih, nenadmašnih majstora, a njegovi izuzetno inventivni, jezičko-retorički vrhunski izvedeni pasusi nikada ne služe samo jednoj konkretnoj svrsi – kako bi, primjerice, ocrtali jednu pojedinu ljudsku svijest u konkretnome vremenu i prostoru, već mu uspijeva, kroz imaginativno bogate figuracije i stilsko-jezične pokrete, koji kao da nose sami sebe, kao da teku odriješeni od strogo zadane pripovjedačke logike, ne napuštajući je dakako posve, no otklanjajući se radije u područje iracionalnoga, otvoriti i pojedinčevu, junakovu prošlost, dati naslućivanje ne samo onoga što on jest ili je bio, već i onoga čemu je stremio, čemu se nadao, što je žudio, kao i oslikati širu pozadinu junaka, makar u mrljama i naznakama koje će posvjedočiti obiteljskome ishodištu, odgoju, kulturi iz koje je netko proistekao…

U „Divljim palmama“ u širokim, pripovjedno raskošnim, kazalo bi se „baroknim“ zamasima, Faulkneru uspijeva mnogo, upravo na takav, slobodno modernistički način (netko je ovaj roman usporedio sa kubističkim slikarstvom) – stvoriti literarno fascinantno djelo, ispisati jednu – ili zapravo dvije, jer riječ je o dvije paralelne ili isprepletene pripovijesti koje teku naizmjenice jedna pored ili jedna između druge, humanu ljudsku dramu koja cijelo vrijeme toka pripovijesti kao da juri, hrli ka svojoj tragediji, kojom se djelo naposljetku i okončava.

Kao i u drugim Faulknerovim prozama, i u „Divljim palmama“ i „Starcu“ možemo zamijetiti neke stvari koje su opetovano prisutne – simboličnost, alegoričnost pripovijesti, naročito kada je riječ o biblijskim, starozavjetnim motivima, kao i svjesnu autorsku sklonost dodatnoj mistifikaciji kada je riječ o korištenju parabola u općem, širem smislu, asocijacija na Sveto pismo, oslikavanje - u tom uglu čitanja - ljudskoga života kao neprestanog niza muka, boli i patnji, tijekom kojih se pokazuje i čovjekova slabost i manjkavost, okrutnost i sklonost nasilju, i strast, ustrajnost, nevjerojatne snage koje će uložiti kako bi izdržao iskušenja, i ponajviše tegobe koje mu sudbina donosi.

Faulknerova su djela poznata po tome da ostaju u atmosferi zagonetnosti i nedorečenosti, u izostanku konačna i definitivna razjašnjenja, kao što je to na posljetku uistinu slučaj i sa realnim ljudskim životima i sudbinama. U „Divljim palmama“, romanu – ljubavnoj priči o susretu i nekonvencionalnoj ljubavi i životu dvoje junaka, Charlotte i Wilbournea, kao i u „Starcu“ – što je neka vrst pripovijesti koja u ovome romanu predstavlja nešto poput dojmljive filharmonijske pozadinske orkestracije, ispisanu u cilju dramatskog pojačanja dojmljivosti i sugestije, intenziteta prvotne pripovjesti „Divljih palmi“, također imamo taj slučaj – okončanje u tragediji, ali i u nekoj vrsti nedorečenosti, nejasnoći, zamućenosti.

Bistar pogled, najizvjesnije, prema autoru, moguć je samo Stvoritelju, kojega konkretno djelo nigdje ne apostrofira, ali kojega, na jedan način, indirektno priziva, čija je nevidljiva ali sverazorna prisutnost kao visokog i neumoljivog suca na neki način nedvojbena.

Ovaj roman, naime, između brojnih mogućnosti doživljaja i interpretacije, što je potvrda njegove umjetničke izvrsnosti, čitatelja može povući i ka nekoj vrsti analize koja se čita u biblijskome ključu, jer junaci ove ljubavne priče otpočinju je čineći grijeh – prema onome kako čovjeka uče religijske knjige, odnosno Biblija, kršćanski sveti tekst čiji je utjecaj na ljudski život Faulkner smatrao neporecivim. Pri tome se može napomenuti kako je Faulkner odrastao i odgajan u snažno religijskoj atmosferi, a njegovo djelo, za razliku od Jamesa Joycea, pokazuje malo ili nimalo težnje ka otklonu od determiniranosti koje ljudskome umu i slobodama nameću kršćansko učenje i pogledi.

Willburn i Charlotte, čitano u tom ključu, čine grijeh preljuba – zbog ljubavi prema Willburnu, Charlotte napušta brak, supruga i dvoje djece, i odlazi u neku vrst „divljega“ života sa Willburnom, života koji želi biti prepušten čistome odnosu, ljubavi između dvoje ljudi, života koji neće biti žrtvovan novcu, karijeri, uspjehu, već naprosto okrenut uživanju u ljubavi i slobodi od izvanjskih zavisnosti…

Napuštajući sigurnost ona odlazi u neizvjestan i težak, gotovo pa isposnički, siromašan život, u neprestanoj borbi za preživljavanje i za pobjedu nad gladi i neizvjesnosti opstanka, a konačni je krešendo te dramatične pripovijesti, koja na neobičan način istražuje odnos muškarca i žene, istražujući prije svega mušku svijest i načine na koje muška svijest „čita“ i promatra ženu, veoma tragičan (dok se, istovremeno, u pozadini cijelo vrijeme odigrava drama pripovijesti „Starac“, gdje odbjegli zatvorenik u čamcu plovi Mississippijem, u nastojanju da pomogne ljudima stradalim u poplavi, spašavajući pri tome jednu trudnu ženu koja na koncu rađa dijete, što se pak neminovno doživljava kao vrst paralele sa starozavjetnom biblijskom legendom o potopu i Noinoj arci…).

Pripovijest romana teče kao nošena riječnom bujicom, tom doslovnom slikom koju ovdje čitamo i kao sliku, vrst jezične onomatopeje ljudskog života – njegove vječne promjenjivosti, protočnosti koja brza pod čovjekovim nogama, koju on – prema onome što pripovijest sugerira – nije kadar kontrolirati, sa kojom se bori i od koje konačno, slomljen, ili kao žrtva zbog greške, nesavjesnosti, gluposti, slučajnosti ili nečeg trećeg, pogiba.

Sam Faulkner, vezano uz temu kretanja, u jednom je intervjuu kazao: „Život je kretanje, a kretanje se tiče onoga što čovjeka pokreće – a to je slavoljubivost, moć, zadovoljstvo.“

U istome intervjuu kazao je da je ono što pisca treba zanimati „istina i ljudsko srce“, dok je za kršćanstvo istaknuo kako je to „individualni kodeks ponašanja svakog pojedinca, pomoću kojeg on od sebe gradi ljudsko biće bolje no što bi njegova priroda htjela, kada bi se ravnao samo prema prirodi“.

U slučaju pripovijesti, odnosno romana „Divlje palme“, pogibija je na koncu romana dvostruka – pogibaju i Charlotte, i dijete čiji je plod nosila, a sve se događa kao posljedica loše izvedenoga abortusa kojega je na Charlotti, njenim inzistiranjem, učinio Wilbourne, njen ljubavnik i liječnik bez dovoljno iskustva…

Ovu strašnu i okrutnu po čitaočevu svijest pripovijest Faulkner je ispisao na maestralan način, način koji budi estetsko udivljenje, jer je nedvojbeno, kao čitateljsko iskustvo, riječ o svjedočenju jednom vrhunskom umjetničkom djelu, koje kao da lebdi, ne oslanjajući se ni na što zadano ili logikom ukotvljeno u pripovjednim i jezično stilskim normama.

O vlastitom shvaćanju spisateljskog posla Faulkner je kazao, među ostalim, i ovo: „Pisac je u vlasti jednog sna. Dok god je tako, on nema mira. Ponekad tehnika nahrupi i zavlada snom čak prije nego je sam pisac kadar da ga se dokopa“.

Sa druge strane, naspram velike umjetničke slobode i jednog modernog, konceptualističkog pristupa kojega ostvaruje njegovo pisanje, u kojemu se vrlo često miješaju i naturalističke slike i postupci, Faulkner je izraziti moralist, koji svoj pogled ljudske sudbine na jedan način nameće kao definitivan. Stoga nije čudno da se čitatelj, po čitanju njegova djela, na jedan način osjeća slomljen shvaćanjem posvemašnje determiniranosti ljudskog života i njegova puta, krajnje osobne neslobode, čovjeka kao igračke u rukama bogova, upravo kao i u starogrčkim tragedijama. Čovjek, prema onome kako nam sugerira roman „Divlje palme“, zapravo ne može ništa, zatvoren je unutar ključa svoje sudbine koja je unaprijed zadana, i pred kojom nema uzmaka. Njegova je jedina zadaća trpljenje, ustrajnost, izdržati časno, dostojanstveno do kraja.

Poznat je, u pogledu ovih tema, esej J. P. Sartrea o stvaralaštvu Williama Faulknera – Sartre smatra da je Faulknerova vizija destruktivna, jer njegovi likovi nemaju budućnost.

Cijenjena hrvatska anglistica i prevoditeljica, sveučilišna profesorica i autorica važnih studija o modernističkoj književnosti i velikim angloameričkim pripovjedačima našeg doba, dr. Sonja Bašić, ističe u jednoj od svojih analiza Faulknerova djela kako su njegovi junaci svi poput putnika u kolima, koji su leđima okrenuti u smjeru vožnje. Napominje kako kod njega vrlo često nema kronološke progresije niti razvoja likova, a od važnih stilskih postupaka ističe značaj „zaustavljenog pokreta“ kao vizualnog efekta, ali istovremeno i upozorenja pisca da ne vjeruje u svrhovito kretanje, u progresiju.

„Kretanje je iluzija, a stvarnost je sadržana u nepomičnoj, nepromjenjivoj vječnosti.“

Dr. Bašić ističe kako u Faulknerovu djelu dominira „razorna i pesimistička vizija, kako on, za razliku od većine modernista, nekim svojim junacima uspijeva u izvjesnoj mjeri dati herojski status, a slici raspadanja suprotstaviti ideal kršćanski i mitski“, napominjući ujedno kako je Faulkner stvorio jedan od posljednjih velikih romanesknih svjetova zapadne književnosti, odnosno, kako su gotovo svi aspekti ljudskog života u njegovu djelu prikazani mnogoznačno, i traže različite, često kontradiktorne interpretacije.

Kada je riječ o samome romanu „Divlje palme“, to je roman koji je ostavio snažan dojam kod mnogih važnih umjetnika 20. stoljeća, počevši sa H. L. Borghesom, koji je svoju vrst spisateljskog naklona ovome djelu izrazio prijevodom ovog romana na španjolski jezik (Borghesov prijevod objavljen je već 1940., godinu dana po originalnom engleskom izlasku ove knjige). Interesantni su i drugi odrazi – čuveni filmski režiser J. L. Godard, u svome filmu „Do posljednjeg daha“, posreduje svojoj junakinji Patricie jednu rečenicu iz „Divljih palmi“ – kada ona govori Michelu da „Između tuge i ništavila, radije bira tugu.“ Istu rečenicu u jednom svome tekstu citira i pisac David Albahari, dok junak čuvenog filma Wim Wendersa, „U tijeku vremena“, iz 1976., vozač kamiona, tijekom cijeloga filma čita upravo Faulknerove „Divlje palme“. Ovaj roman G. G. Márquez uvrstio je među deset za njega najvažnijih romana koje je ikada pročitao, a i velika redateljica Agnes Varda istaknula je kako je upravo nadahnuta strukturom „Divljih palmi“ snimila svoj film „Plaže Agnesa“.

Za svoj, kako je 1949. godine navedeno u obrazloženju „snažan i umjetnički jedinstven doprinos modernom američkom romanu“ William Faulkner primio je Nobelovu nagradu za književnost. Pri svečanoj dodjeli istaknuo je kako je „uloga pisca u tome da pomogne čovjeku da podnese život, uzdižući njegov duh, podsjećajući ga na hrabrost, čast nadu i ponos, samilost, pobožnost i požrtvovnost koji su činili veličinu njegovih predaka.“

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba