Mladost, Zagreb, 1965.

s poljskog preveo Zdravko Malić

Roman „Ferdydurke“ poljski je pisac Witold Gombrowicz objavio 1937. godine, pet godina nakon objave književnog debija, zbirke novela i grotesknih priča „Uspomene iz puberteta“ (1933.). Još ne navršivši niti tridesetu godinu života, poput Joška (u originalu Józia), junaka iz svog romana, mladi se je Gombrowicz (a roman pokazuje i drzak, samosvojan do mjere rizika da, zbog literarne autentičnosti, ostane književno neshvaćen i nezamijećen, društveno osviješten, filozofičan i proturječan, vanredno nadaren pisac, čije stilske i jezične izvedbene finese vode do razina vrtoglave virtuoznosti), potpuno suvereno upisao na mapu velikih novatora moderne književnosti. Jasno, svijest o umjetničkoj vrijednosti, modernosti romana „Ferdydurke“ nije se u europskom i svjetskom književnom kontekstu formirala paralelno s vremenom objave romana, ona se je stvarala postepeno, a u potpunosti došla do izražaja tek po autorovoj smrti, koji je pred konac života ipak već bio prepoznat u brojnim svjetskim kulturama. No poljska književna elita njegov je značaj prepoznala ranije.

Sam naslov romana „Ferdydurke“ – neobičan koliko i roman – ne govori ništa, nije prevodiv, nema značenje niti na jednom jeziku. „Ferdydurke“ je nešto blesavo, besmisleno, apsurdno, moguće kao i ljudski život kako ga vidi – kasnije će to biti tako protumačeno – egzistecijalističkim pogledima blizak autor, i, u tom smislu, a time i sasvim gombrovičevski – infantilno. Jer jedna je od zamjetnijih težnji romana, Gombrowiczeva radikalno oponirajuća, usamljenička književna stava općenito, pokazati smiješnost, umjetnu konstruiranost, time i krhkost, takozvane ljudske „zrelosti“, odrasloga „muževnoga“ doba – doba zauzimanja, odabiranja stava prema društvenosti, biranja modaliteta postojanja koji uvijek traži dovršenost, zaokruženost formi, time i pogleda i mišljenja, prianjanja uz konvencije, što se u jednoj mjeri protivi prirodnosti samoga postojanja, a napose i filozofskom pogledu na svijet koji neprestano teži razrješenju od samonametnutih, kao i izvana nametnutih okova.

Oslobađanje od pogleda, time i određenja, značenja i tumačenja našeg osobnog postojanja kakva nam upisuju drugi, jedna je od Gombrowiczevih opsesija. Čovjek je, sa svim svojim životnim kretanjima i akcijama, uvjetovan tim pogledima, koji ga najčešće i mahom sputavaju, koji potječu od individua s čijom unutrašnjosti često nije kadar ozbiljnije korespondirati, čiji je pristup njegovoj osobnosti često površan, ili koje pak u potpunosti ne poznaje…

Jedna od težnji Joška, junaka ove Gombrowiczeve romaneskne pripovijesti koja bi se, kao i ostala njegova književna djela, prema odabiru načina metamorfizacije stvarnosti mogla svrstati u prvotno određujući kanon „pustolovne književnosti“, jest osloboditi se određenja, tumačenja koja njegovoj vlastitoj ličnosti upisuju pogledi drugih. Uz činjenicu da se drugi kroz pripovijest koju autor vještim manirom razvija u romanu pokazuju kao samo prividno odrasli i zreli, oni su k tome – dalje nam to sugerira pripovijest – često primitivni, vođeni isključivo vlastitim nagonima, odnosno samoživi, i još k tome vrlo često i nasilni – bez obzira na to kojim društvenim strukturama pripadali – da li onim vrlo visokim, kakve se kroz roman manifestiraju kroz nekolicinu prisutnih junaka, visokoobrazovanim akademskim ljudima liberalnih i osviještenih pogleda, ili pak onim – kakve prikazuju posljednja poglavlja romana „Ferdydurke“ – posve neobrazovanim, koje Gombrowicz oslikava u seoskome ambijentu još uvijek feudalne, međuratne Poljske.

Da stvar bude apsurdnija, i istovremeno bliža istini, iskustvu ljudskoga postojanja – kada Joško to oslobođenje na jedan način, bijegom iz gradske sredine i konteksta kakav ga svodi na nezrelo, infantilno biće uspije i izvojevati, predajući se, u čistome, neoskvrnutome seoskom bukoličkom ambijentu ljubavnome zagrljaju djevojke Zosje, njegova ga, očito neizlječiva duševna izopačenost, a također i spoznajna i jezična zaigranost, potreba za neprestanim izmicanjem okvirima, kakva su za stvaralački potencijal poput Gombrowiczeva u svakom pogledu smrtonosna, vodi ka neizbježnoj težnji da se oslobodi netom zadobivena oslobođenja, da se povrgne novim, kako on kaže – „njuškama“, koje će pak „otpočeti sa svojim gužvanjem“, skrojiti mu novu njušku, da bi on tada opet mogao juriti kroz – kako on veli – „cijelo čovječanstvo“.

No na početku romana pripovjedač, kojega doživljavamo kao Gombrowicza samoga, usne, a pripovijest se rastvara upravo kroz koprenu sna – stvarnost se fantastizira kroz mehanizme sna, unutar kojih je sve dozvoljeno, koji ne potražuju neprestana logička opravdanja, čiji se brzi i često besmisleni kadrovi, kakvi podliježu brojnim simboličkim tumačenjima, izmjenjuju. No kod Gombrowicza se to ne događa nikada na štetu priče, odnosno pustolovine u kakvu njegov junak Joško „upada“ susretom s profesorom Pimkom, koji ga smjesta vojači za jednog od svojih gimnazijskih učenika. Profesor je tako na brzinu svojom pokroviteljskom, zaštitničkom brižnosti sveo – po razmišljanjima koja susrećemo u uvodnom dijelu romana, bjelodano zreloga, analitički i samokritički raspoloženoga Joška, čija je „falinga“ u tome da nije sklon prihvaćanju društvenih konvencija, pa tako niti vlastite zrelosti, na jednoga u nizu gimnazijskih pubertetlija. Stoga se junak pripovijesti poput kakve naopake Dorothy iz „Čarobnjaka iz Oza“ nađe u gimnazijskom dvorištu, okružen vjerodostojno predočenim mladalačkim jezikom – šalama, izrazima, grubostima, načinima ophođenja tipičnima za ovu životnu dob – i potom, iz epizode u epizodu, iz poglavlja u poglavlje, slijede pustolovine. Tu je podstanarstvo kod jedne visokoobrazovane obitelji, koja pri tome ima i kćer Joškove dobi, pa se junak tako nađe u stimulativnom okruženju za samoga Gombrowicza, koji intelektualnu elitu podvrgava kritici, zaokružujući svojim humornim, maestralnim stilom sve u jednu izopačujuću grotesku. Pojedina poglavlja, poput poglavlja naslovljenog „Predgovor za djetinjastog Filidora“ zapravo donose u pripovijest preobučenu raspravu o književnom i umjetničkom stvaralaštvu, propitujući o čemu sve ovise čovjekov umjetnički doživljaj i sudovi, očaranost umjetničkim djelima („ako svaki slušalac, blijed od entuzijazma, aplaudira, viče i gestikulira, to treba pripisati tome što drugi viču gestikulirajući; naime, svatko misli da drugi doživljavaju neobičnu slast, pa prema tome i njegovo uzbuđenje počinje rasti na tuđem kvascu; na taj način lako se može desiti da, iako nitko u sali nije neposredno oduševljen, svi pokazuju znake oduševljenja – pošto se svatko ravna prema svojim susjedima…“).


Za Prometej.ba u rubrici Ljudi i knjige piše hrvatska književnica Tatjana Gromača Vadanjel. Preporučujemo i tekstove o Heinrichu Böllu, Isaku Babelju, Virginiji Woolf, Vladimiru Nabokovu, Gajti Gazdanovu, Pierreu Hadotu, Marguerite Yourcenar, Robertu Musilu, Gitti Sereny, Walteru Benjaminu, Josephu Rothu, Sándoru Máraiu, Andréu Gideu, Albertu Camusu, Lavu N. Tolstoju, Primu Leviju, Andréu Malrauxu, Samuelu Beckettu, Josephu Conradu, Ernstu Jüngeru, Imreu Kertészu, Yukiou Mishimi, Marguerite Duras i Hermannu Brochu


Također, ovdje su iznesena, za Gombrowicza vrlo važna i sveprisutna razmišljanja o formi – on pokazuje kako taj pojam u svojoj srži ne pripada estetsko umjetničkoj, već društveno političkoj oblasti („Ljudsko biće se ne izražava neposredno i u skladu sa svojom prirodom, već uvijek u nekakvoj određenoj formi, i ta forma, taj stil, način ponašanja ne izvire samo iz nas, već nam je nametnut izvana – ovisno o tome na kakav se stil čovjek namjeri i koliko ovisi o drugim ljudima. Mi bez predaha jurimo formu, gložimo se s drugim ljudima oko stila, oko našeg ponašanja – uvijek neprestano tražimo formu i uživamo u njoj ili patimo zbog nje, ili se ravnamo prema njoj, ili je silujemo i razbijamo, ili dozvoljavamo da nas ona stvara.“).

Kreirajući svoje apsurdne junake krajnje avangardnim pristupom i jezikom Gombrowicz ismijava intelektualno akademski jezik, obrasce komunikacije i hijerarhije, način egzistencije cijelog jednog utabanog svijeta čiji se smisao postojanja nerijetko pokazuje u ispraznoj, izvještačenoj blaziranosti koja sebe pohranjuje trajnim umišljajima o visinama duha i časti kakve se, tobože, potvrđuju unutar ovakvih društvenih pojava, s kojima sustav sklapa prešutni pakt o neuznemiravanju i nepomičnosti, zauzvrat im osiguravajući čvrst i siguran život, unutar laksajućih iluzija za kakvima se žudi.

Apsurd ponašanja, akcija koje neki od isturenijih junaka romana „Ferdydurke“ poduzimaju (poput sukoba i izlaska na dvoboj duhovnih protivnika, znanstvenika Filidora i anti-Filidora), akcija koje su po sebi besmislene, ali koje vriju sujetama sudionika, tijekom kojih se – unutar rečenica bez smisla i bez naročite logike neprestano smjenjuju pojmovi poput „sinteze“, „analitičko“, „docenti i doktori“, „Profesor“, „Plemićki“, „pobjeda duha“, „asistenti“, „integralna nauka“, „sintetički simptomi“ i drugo, pokazuju svijet nauke i duha kao također jedan društveni konstrukt, koji se ispunjava za to prilagođenim ulogama, iza kakvih stoje pojedinci čije je prilagodbe i uživljavanje u te uloge također moguće vidjeti kao jednu – možda ne toliko odbojnu, koliko simpatičnu, infantilnost. Pa se tako Gombrowiczevi znanstvenici na koncu i doslovno ponašaju kao djeca – razbijaju prozore, pljuju po prolaznicima, love žabe i gađaju vrapce…

Ovaj manir, kakvim autor romana „Ferdydurke“ prokazuje ljude nauke, jedan je od djelotvornijih unutar njegove književne strategije općenito. Radi se o htijenju da se, posve suprotno onome što su do tada oblikovali, i što općenito oblikuju književni kanoni i unisono shvaćene visoke umjetničke vrijednosti, jednim oštrim avangardističkim zahvatom glava okrene ka onome što pokazuje uniženost i nesavršenost, nesklad i ružnoću, prostakluk i glupost, riječju – nezrelost, kakvu Gobrowicz vidi kao suštinu svih ljudskih karaktera i pojava, neovisno o društvenom porijeklu, statusu, obrazovanju, životnoj ulozi i funkciji. Takozvane „niže sfere“ neprestano su zaposjedale Gombrowiczev duh, budeći u njemu težnju da pokaže kako nije moguće biti samo Otac, bez da se pri tome ne bude istovremeno i Sin, nije moguće pisati samo kao pametan, suptilan i zreo, već više kao „Pametan koji je stalno zaglupljivan, kao Suptilan koji je bez predaha maltretiran, i kao Odrastao koji ne neprestano podmlađivan“.

Čitajući roman „Ferdydurke“, paradigmatski za cjelokupno djelo ovoga autora, uviđa se kako je ono što književnost uobičajeno preskače i zaobilazi, od čega s gnušanjem okreće glavu, jer je nezgrapno, nedovršeno, sirovo, odbojno i nerafinirano – od čega se instinktivno odmiče već i prije negoli se književni radnici zamisle nad takvim temama – to je Gombrowicz objeručke privukao k sebi i prigrlio kao svoj književni manir, od kakvoga je upornošću i iritantnošću provokatora – no umjetnički promišljenog i organiziranog provokatora, kakav ne stvara kaos nego djelo, ne odustaje tijekom gradnje cijelog svog opusa. Takva odluka i tako vođeni umjetnički postupci predstavljaju hrabru gestu, tijekom koje umjetnik – goloruk i bosonog, izlazi na teren na kojemu nema utabanog prostora i smjerokaza uz čiju se diskretnu pomoć autor osigurava od beznadežnosti književnog poraza kakvoga bi, najizvjesnije, mogla proizvesti lutanja.

Neobičan kako po svojoj formi, tako i po jeziku ( a, zapravo je, kako u pogovoru Gombrowiczeva romana „Trans – Atlantik“ navodi njegov prevoditelj, nekadašnji student čuvenog hrvatskog polonista Zdravka Malića, Gombrowiczev tekst „prije govor, jedan i pojedinačan, dinamičan i stalno promjenljiv, nego jednom zauvijek određeni jezik“), roman „Ferdydurke“ predstavlja vanredno zaigran, svjež, intelektualno nadmoćan, humoran i parodijski, dinamičan, autonoman i samosvojan tekst. Prilika da se sa njime ponovno sretne jest prilika susreta s rečenicama od kojih se svaka prebacuje preko vlastite glave, pokazujući tako na najbolji mogući način spisateljsku gipkost i vitalitet, suvremenost njihova autora, koja je današnjeg čitatelja jednako kadra očarati kao i onoga u vrijeme izlaska ovoga romana.

No Gombrowicz nije pisac za svakog čitaoca, ali onaj koji se osjeti privučen njegovim tekstom ili konkretno, početnim taktovima romana „Ferdydurke“, rečenicama koje svojom oštroumnosti i britkosti, slobodom i zaigranosti, svojom tragičnom istinitosti oslobađaju ne samo svojega kreatora, već i onoga koji čitanjem sudjeluje u radosti sukreacije, taj će, neminovno, stići do spoznaje o veličini i značaju ovoga pisca, čije djelo zauzima značajan odjeljak u povijesti svjetske književnosti, rame uz rame njenim najvišim stvarateljima.

Iza Witolda Gombrowicza (rođenog 1904. u Poljskoj, preminulog 1969. u Francuskoj), ostala su i sljedeća djela: zbirka pripovjedaka „Bakakaj“ (1933.), roman „Opsjednuti“ (1939.), drama „Ivona, kneginjica od Burgunda“ (1938.), groteskno onirička drama „Vjenčanje“ (1948.), roman „Trans – Atlantik“ (1953.), romani „Pornografija“ (1960.) i „Kosmos“ (1965.), drama „Opereta“ (1966.), kao i autorovi slavni „Dnevnici“, pisani između 1953. i 1966. godine.

Autorica: Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba