S poljskoga preveo Dalibor Blažina

Disput, Zagreb, 2021.


Prijevod romana „Zajednička soba“, poljskoga pisca Zbigniewa Uniłowskog, prva je prigoda za susret ovdašnjeg čitateljstva s djelom ovog pisca, jednim među važnijim predstavnicima poljske književnosti nastale u vremenu takozvanog „poljskog međuraća“, po završetku Prvog svjetskog rata i uoči početka Drugog svjetskog rata. Taj je period iznjedrio djela danas u svijetu važnih poljskih pisaca, kojima je uspjelo – kakvoćom i inovativnošću prije svega, autentičnošću umjetničkih stilova koje su ostvarili, poljsku književnost učiniti ravnopravnom onovremenim književnostima svijeta. Godinu 1932. profesor polonistike, Dalibor Blažina, i prevoditelj ovoga romana, u pogovoru romanu naziva „godinom velikih debija“ u poljskoj književnosti – tada su, naime, svoje prve knjige objavili Witold Gombrowicz, Bruno Schulz, Jerzy Andrzejevski, Adolf Rudnicki i drugi, među kojima je bio i roman „Zajednička soba“ Zbigniewa Uniłowskog.

Iako ovaj roman ne posjeduje umjetničke dosege jednog Schulza ili Gombrowicza, on je dosta važan zbog slike stvarnosti koju vjerno, izrazito uvjerljivo ocrtava, a koja u jednoj živopisnoj paleti, koja ide od realističkih slika i dijaloga preko groteske, do vrlo mračnih, više nego sumornih – beznadežnih tonova, ocrtava život prije svega tadašnje mlade inteligencije, studenata, mladih literata i boema u glavnome gradu Poljske, a potom i malograđanskog sloja, seljaštva i služinčadi koji su se u tom gradu našli zbog nekog posla ili kratke obaveze…

Roman je plod jednog ambicioznog zamaha, gdje je autor rabeći klasične, realističke tehnike pripovijedanja, planski vodio i širio, ali svakako, nedvojbenim talentom i produbljivao svoju pripovijest, gledajući da u nju uključi raznolike predstavnike društva, elemente koji su povezani i sa politikom, policijskom represijom, sudstvom, i drugo, upravo kako su radili veliki pripovjedni prozaici 19. stoljeća, njegove su metode i stil u tom pogledu vjerni onom poznatom i postojećem, a ono modernističko u svemu jest jedan zagasit, ekspresionistički ton, koji od groteske i izopačenih prikaza ljudi i njihovih postupaka sve intenzivnije klizi i pretvara se u mrak.

No dok su stari realisti voljeli prikazivati i krupnije planove, često svjetskih velegradova u kojima se njihovi izgubljeni junaci bore za svoj opstanak, Uniłowski je ipak, i tu je specifičnost ovog njegovog romana, na koncu najteže i najveće težište pripovijesti sabio u jednu sobu, odnosno u jedan iznajmljeni stan, u kojemu živi nekolicina studenata (njih šestero), njihova stanodavka sa sinom i dvije sluškinje.

Osim studenata u zajedničkoj sobi svako toliko zateknu se i njihovi gosti, uglavnom alkoholizirani prijatelji studenti, pisci, kritičari, suradnici časopisa, zavodnice i prijateljice, a kasnije i policija, majka jednog studenta sa sela, utjerivač dugova, liječnik i drugi.

Doduše, u prvom dijelu romana tu su i mali isječci iz gradskog života, najčešće vedute kavana i restorana, poznatih okupljališta tadašnje poljske boeme u Varšavi, no naposljetku težište je upravo na ovom malenom životnom prostoru kojega dijeli toliko mladih ljudi koji su na jedan način poslužili autoru kao simbolične pojave, u čijim se besperspektivnim, ciničnim, osjetljivim, samoživim i destruktivnim egzistencijama očitava težak stadij bivstvovanja u jednome društvu, naročito kada su u pitanju pripadnici duha i predstavnici liberalnog mišljenja, koji na jedan način padaju slomljeni pred prvim konkretnijim, iako ne i lakim, životnim ispitima. Tu se može povući ona paralela iz anglosaksonske, američke književnosti, o izgubljenoj, ili promašenoj generaciji, o onima čije su sudbine na jedan način uzaludno prokockane, tako reći ni za što – možda za dolazak, ili nagovještaj, teških, još daleko amoralnijih vremena, od onih koja su im prethodila.

Uniłowski je dakle pisac važan ne toliko po svome umjetničkom postupku, u kojemu nema naročite svježine niti originalnosti, koliko po svome – tijek i konačno finale romana „Zajednička soba“ to će svakom čitatelju vjerno potvrditi – nedvojbeno ispravnom, moralističkom stavu, po etici koja je kao vlastiti spisateljski zadatak i unutar toga i odgovornost vidjela u tome da progovori o danome trenutku življenja u svojoj zemlji iz perspektive onih koji su u njoj živjeli, i koji su znali da će u njoj do konca i ostati, i skončati, bez prostora za uzmak u teškim vremenima koja su tim više bila teža ukoliko je netko pripadao slojevima koji niti po čemu nisu bili privilegirani.

Dapače, Uniłowski nekolicinu predstavnika privilegiranijih slojeva prikazuje kao zle i moralno izopačene, iako nipošto ne idealizira prostotu i sirovost, materijalizam i primitivnost, pa na koncu i zloću, siromašnih, sloja iz kojega je i sam potekao, što ga je već u djetinjstvu osudilo na grubu borbu za preživljavanje i opstanak, i što je kao posljedicu imalo i zarađenu tešku bolest njegovog vremena, tuberkulozu.

Bolest tuberkuloze jedna je od tema ovoga romana – Uniłowski tu ne preže pred time da ide do kraja, da čitatelja suoči ne samo sa onim od čega je sam teško patio, i što ga je u mladim godinama u konačnici, kako je predvidio u romanu koji je, to je vrlo očito, autobiografski, osudilo na smrt, već i sa onime što je mnoge ljude njegova vremena prerano otjeralo u grob, sa naglaskom pak da je i među tim mnogima bilo mnogo autorovih srodnika – darovitih i plodnih umjetnika čije djelo, upravo kao i njegovo, nije dobilo vremena, niti prostora, da uspije biti završeno.

Složit ćemo se da niti život na rubu siromaštva, kakvoga su vodili mladi poljski literati i studenti, među kojima i Lucijan, glavni lik romana, autorov alter – ego, niti bolovanje i umiranje od tuberkuloze, nisu teme koje će na prpošan način zavesti čitatelja, no to su one teme sa kojima je ovaj autor u danom trenutku jedino zbiljski raspolagao u svome suviše kratkom životu. I ne samo to – on ih je obradio na ozbiljan, književno dostojanstven način, uspjevši sasvim u tome da kroz njih stvori jednu uvjerljivu sliku koja je u svome času uistinu bila alarmantna, o kojoj god da je od nijansiranih tema unutar tog rastera bila riječ.

„Tu svoju umjetnost prisiljeni smo otkupljivati siromaštvom, jer nam se talenti tek oblikuju. Dospije li netko od nas na takve visine, društvo će na njemu zarađivati godinama, baš kao što je zarađivalo na Zeromskom, Reymontu ili Chopinu. Istodobno, društvu se fućka za nas, i možemo sasvim spokojno umirati od gladi“, kazat će jedan od junaka.

Za Uniłowskog je karakteristično izravno pripovijedanje, tako da, čitajući ovaj roman, čitalac ima osjećaj, naročito u njegovu prvom dijelu, da svjedoči kakvom izravnom, simultanom prenošenju događaja, tako da sve što piše djeluje kao doslovno preslikavanje stvarnosti. No ono, istovremeno, posjeduje i duboke, promišljene uvide i razmišljanja, posve lišene mladalačke naivnosti, romantičarstva i idealizma, koja razvojem bolesti glavnog junaka postaju sve temeljitija i do konca sasvim lišena lažnih misli i zavaravanja. Uniłowskog je u ovoj knjizi doslovno zanimalo da pokaže kako se uistinu živi – i kako se umire – u glavnome gradu Poljske njegovog vremena, pri tome sa naglaskom na one koji su svoje egzistencije odlučili posvetiti književno umjetničkom radu.

Takvim prizemljenim pristupom on književnički poziv lišava svih iluzija, spuštajući ga unutar nužnosti prozaičnih okvira, lišavajući ga njegovih drugih, nadograđujućih dimenzija – od neizmjerno važne, mistično duhovne dimenzije, do one daleko manje bitnije, kada je riječ o samome književnom stvaralaštvu i njegovom utjecaju na čovjeka – mitološko simboličke, koja je ipak i također važna.

Takav pristup, promatrano iz jednog ugla, nužno uprosječuje, pa čak katkada i vulgarizira književni posao, no njegova je zbiljska, literarna zadaća koju si zadaje ovo djelo istovremeno ispunjena, jer Uniłowski također vrlo slikovito i uvjerljivo pokazuje naličje života na kakav su najčešće osuđeni oni koji žele ustrajati na putu spisateljstva, a taj život nimalo ne imponira, prema mnogo svojih zbiljskih komponenti. U takvim životima mnogo je toga žrtvovano određenoj slobodi i intelektualnom i duhovnom napretku, koji se često i ne dogodi, ne krene u pravcu kojim se je željelo, stoga je ovaj roman jedna vrst tihe posvete, ili epitafa mnogim takvim znanim i neznanim junacima, odnosno antijunacima, čija djela neće ostati upamćena u ljudskoj povijesti, a koji su, osim mnogobrojnih i visokih stremljenja, sve ostalo važno u svojim životima doživjeli na području niskoga i propasti.

Roman je i kritika tadašnjeg književnog života u Poljskoj, autor tu iznosi stavove kojima oponira kritičarima, i jedan dio romana obilježen je takvim raspravama. Autor se suočava i sa temom alkoholizma, i neurastenije, što obilježava njegove junake, kao i životnu stvarnost:

„Tome je, u lavovskom smislu, pomogao rat, a zatim pomalo i lutanja za idealom, kao i bolesno, pretjerano intelektualiziranje koje misao navodi na pogrešan put i ne dopušta da se sagledaju istinske potrebe epohe. Ja mislim da će iz tog gnoja najzad izniknuti nekakav genij koji će našim mutnim glavama pokazati što nam je raditi… Radimo, radimo najzad nešto. Neka slikari slikaju, književnici neka pišu, političari neka se prestanu čupati“, govori tako njegov Lucijan.

Uniłowski je nedvojbeno dobar kao dijagnostičar društvenih pojava, ali i pojedinih karaktera, koji su sposobni fascinirati rijetko bezobzirnim, hrabrim uvidima u vlastite živote i vlastite ličnosti. Analize i samosagledavanja njegovih junaka vrlo su beskompromisne, u njima nema niti najmanje oportunizma niti licemjernih zataškavanja, i u tome je hrabrom i poštenom suočavanju junaka samih sa sobom također jedna od iznimnih vrlina ovoga romana.

Na koji je način, kojom metodom Zbigniew Uniłowski „preslikavao“ život u svojoj „zajedničkoj sobi“? Radio je to interesantnim postupkom, tako da sva zbivanja u njoj prikazuje na istoj ravni – umne rasprave i nadmudrivanja studenata i priprosti razgovori sa stanodavkom ili slučajnim gostima, policijski pretres i erotski susret, pijančevanja i teška, smrtonosna bolest, dolazak liječnika i politički progon, klanje kokoši i samoubojstvo jednog studenta, neimaština i glad, želja za uspjehom i snovi o slavi…

Prikazano tako, sve u istoj ravni, istim stilom, registrom i bojama, sve obavija kaotičan, blago naturalistički spleen, unutar kojega se ono najstravičnije i najapsurdnije, a to je teška bolest mladoga čovjeka, kao i dvije nenadane smrti druge dvojice studenata, odvija kao jedna svakodnevna, zanemariva stvar, posve izravnana sa drugim, uobičajenim životnim apsurdima i bizarnostima, kojoj nitko ne pridaje naročitu pažnju (nitko osim jednostavne seoske služavke koja je voljela i brinula za bolesnog Lucijana, i u čijem je liku oslikana vrst oličenja ljudske dobrote, predanosti, poniznosti, jednostavnosti, plemenitosti…).

Ljudske se patnje i nesreće, boli i pogibije, cijeli jedan nezamisliv tragičan niz događaja, tako prikazuju okružene ravnodušnošću i otupjelošću, u posvemašnjoj nezainteresiranosti da ih se zaustavi ili spriječi, ili barem olakša, a paradoksalno, istovjetno sa njima i tik do njih odvija se gomila zbivanja u svojoj punoj raskoši, vrlo mnogo toga što skriva pa otkrije čudesna paleta života, čiji je unutarnji ustroj, zakonitost po kojoj se sve odvija moguće i sam tako organiziran da postoji ta opća ravnodušnost spram patnji i smrti, i to ne uvijek samo zbog ljudskoga amorala, zbog pomanjkanja suosjećanja, već moguće nekada i zato jer je priroda življenja naprosto takva – ili se ona takvom doima promatrano iz perspektive teško bolesnog, umirućeg čovjeka, koji je čak i u osjetljivom okruženju uvijek sam u svojoj boli i patnji – čak i onda kada nije svjestan njihovih zbiljskih razmjera.

„Da, u postizanju zamišljenih ciljeva život nije posebno ugodan“, rezonirati će Lucijan, ležeći u svojoj samrtničkoj postelji, „ali sam po sebi, onako kako se objavljuje u sitnim, svakodnevnim stvarima, nesumnjivo je zanimljiv, posebno kad je čovjek zdrav i mlad, naročito zdrav… Pored njega, na jednoj je nozi skakao čovjek koji će za nekoliko dana moći hodati po šumi, promatrati ptice i vrške stabala. Upravo za tim je Lucijan najviše žalio, a ne za patuljastim dometima ljudskoga uma. Kada bi bio svjestan koliko je svekoliki ljudski genij dalek od one istinske savršenosti koju je priroda lukavo prikrila, dopuštajući da se o njoj samo domišljamo kako bi se ona sama mogla radovati neuspjelim pokušajima svojih marioneta, koje su ljudi nepromišljeno nazvali metafizikom – tada bi blago uzbuđenje izazvano pjevom slavuja u proljetnoj noći cijenio više od svih djela ljudskoga uma, jer bi u takvoj noći shvaćao da je upravo tada najbliži istini…“

Tako se, naposljetku, na kraju romana, sve velike ambicije njegovih protagonista slamaju u propasti ili u nestajanju njihovih života, u suočavanju sa onime čega je nedostajalo, u uzaludnosti svih napora, u uviđanju onoga što je nepovratno i neizlječivo otišlo u pogrešnome pravcu, a sve velike diskusije o umjetnosti i književnosti, o književnim pravcima i pokretima (Uniłowski je djelovao surađujući sa skupinom umjetnika sakupljenima oko časopisa „Kwadryga“, a junaci romana svojevrsne su literarne preslike njegovih književnih kolega, koji su također djelovali unutar tog časopisa) rasplinjuju se i nestaju kao nešto efemerno i nevažno, gotovo nepostojeće.

Stoga ono što je na početku bilo slikovito i privlačno, ali ne i istinito, u svojim razigranim bojama, završava u dubokome mraku podsvijesti njegovih junaka, njihovih manje ili više iskazanih dubokih unutarnjih sukoba, nezaliječenih događaja iz najranijeg života, često i neartikuliranih, koje se je željelo pokriti, ušutkati i zaliječiti, vjerovalo se je prijatnim teretom uspjeha, probitka i slave…

Cijelu je ovu pripovijest moguće vidjeti i kao globalnu sliku ljudskoga života determiniranog nesretnim okolnostima – političkim i ekonomskim, kakve su pritiskale poljsku mladu inteligenciju drugom polovinom dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, u jeku globalne ekonomske krize i rastućeg fašizma sa jedne, i staljinizma sa druge strane. Bile su to gotovo pa nemoguće okolnosti za one koji su željeli zadržati slobodu vlastite misli, čistoću neopredijeljenosti i sigurnost opstanka. A slutnja najgorega tek je stajala pred svima.

S jedne strane nošeni voljom da ostanu u svojoj zemlji i nešto učine za nju, čime bi je mogli izdići iznad mulja i propasti, sa druge strane razdirani ambicijama, neumjerenosti, alkoholizmom, siromaštvom, teškim djetinjstvom, neurastenijom, tuberkulozom i tko zna kakvim sve teretima, čini se da je autor dobar dio te inteligencije i generacije vidio kao ne samo izgubljenu, već i slomljenu, uništenu do njenog samoga kraja, možda je na jedan način želio kazati i – žrtvovanu. Ali, jednako tako, prema dojmu kojega ostavlja ovaj nipošto ne lagan niti prijatan roman, čini se da je u svome pogledu i doživljaju Uniłowski bio zacijelo i dosta realan.

Iza Zbigniewa Uniłowskog, rođenog 1909., a preminulog 1937. godine u Varšavi, osim romana „Zajednička soba“ ostala je i zbirka pripovjedaka „Čovjek u prozoru“, iz 1933., dvije knjige koje su svjedočanstva njegovih prekooceanskih putovanja i jednogodišnjeg boravka u Južnoj Americi – memoari „Žito u džungli“, 1936., i dnevnik „Morski memoari“, 1937., a od rukopisa romana „Dvadeset godina života“, koji je trebao donijeti opis njegova djetinjstva i odrastanja, objavljen je samo prvi svezak. Prerana smrt od posljedica preboljene tuberkuloze – Uniłowski je preminuo u dobi od samo 28 godina, prekinula je završavanje ovog, za autora naročito važnog djela.


Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba