(Ulomak)

Pun mjesec, te večeri tragičan, rano je izišao pri zadnjem danjem svjetlu sutona uzdignut poput ogromne, crvenoljubičaste kugle, plamtio kao zalazak sunca nisko iza stabala tamarinda Duge aleje i dizao se, lagano se oslobađajući svoje tragične nijanse, ka mutnome nebu. Mrtva tišina se svuda raširila kao koprena šutnje ili, nakon duge popodnevne sijeste, večernji mir započet bez životnog prelaza. Nad gradom, čije su vile s bijelim stubovima počivale nisko skrivene iza stablima obralsih aleja i vrtova, je visila neka paperjasta bezvučnost, u bezvjetrini tjeskobnog večernjeg zraka, kao da je mutna veče umorna od vreloga dana Istočnog monsuna. Kuće, bez zvuka, uranjaju u lišće vrtova, uz ujednačen oštar šum velikih saksija od vapna. Tu i tamo se već pali svjetlo. Najednom zalaja pas, i odgovori mu drugi, cijepajući avetinjsku tišinu u duge, grube rite; bijesni pseći glasovi, visoki, bez daha, hrapavo prijeteći; najednom i oni zašutiše.

Na kraju Duge aleje je duboko u prednjem vrtu počivala Rezidencijalna kuća. Niska, odmah iza mračnih stabala Ficus benjamine* vijugala je crijepovima, sve jedan za drugim, ka sjeni stražnjega vrta, s primitivnom linijom krova, nad svakom galerijom krov, za svaku sobu krov, sve zajedno, dugačka silueta krova. A ispred, tamo su se dizali bijeli stubovi prednje galerije, s bijelim stubovima trijema, visoko bijeli i sjajni, s širokim međuprostorima, velikom otvorenošću za prijem, s proširenjem za impresivnu kapiju palače. Kroz otvorena vrata se iza mutno dûži srednja galerija, obasjana samo jednim svjetlom.

Pazikuća je užgao bočne kućne fenjere. Ruže i krizanteme, palme i kaladij u velikim, bijelim saksijama su se lijevo i desno u polukrugu svijale sa bočnih strana kuće. Široka staza od škriljca tvorila je prilaz u bijelo ofarbanoj kapiji. Dalje se pružao široki, suhi travnjak, oivičen saksijama, a, usred izbetoniranog postolja, monumentalna vazna, s velikom latanijom**. Zelenu svježinu je davao šumeći bazenčić, u kome su poput zagasitozelenih tacni kružili i sudarali se džinovski listovi Victoria Regie***, s ponekim blijedim, lotosu nalik cvijetom između. Kraj bazenčića je vodila vijugava stazica, a na škriljcem posutom krugu uzdizao veliki jarbol. Stijeg je već spušten, kao i svakog dana u šest sati. Imanje od Duge aleje odsijeca jednostavna ograda.

-----

Džinovskim imanjem je vladao mir. Sad su, sporo, nespretno upaljene od strane jednog mladića, gorjele jedna lampa u lusteru prednjega trijema, i lampa sa spuštenim fitiljem unutra kao dva mala noćna svjetla u palači sa stubovima i unatrag djetinjasto nagnutim krovovima. Na stepenicama kancelarijske sobe je sjedilo nekoliko čuvara, u njihovim tamnim uniformama, pričajući šapatom. Jedan od njih nakon pauze ustade i pokrenu se, mirnim korakom, bez želje za žurbom, ka bronzanoj kućnoj uri, koja visoko visi, kod kućice za čuvare, skroz po strani imanja. Kad se nakon stotinu koraka približio, začulo se sedam usporenih odjekujućih udaraca. Klatno je s odjekom udaralo u zvonu, a udarac, nakon jakog titraja zvuka, svaki put zatreperio u zraku. Opet zalajaše psi. Mladalački vitak, u plavoj platnenoj jakni i hlačama sa žutim trakama i šavovima, čuvar se gipkim krokom, lagano vrati sto koraka natrag ka drugim čuvarima.

Sad je i u uredu i susjednoj spavaćoj sobi upaljeno svjetlo, probijajući se kroz žaluzine. Upravitelj, velik, težak čovjek, u crnom kaputiću, bijelim hlačama, šetkao je po sobi i viknuo napolje:

“Čuvar!”

Glavni čuvar, u tankoj platnenoj suknjici uniforme sa širokim žutim porubima, približi se s naklonom pognut i spusti na koljena…

“Zovni nonnu”

“Gospođica je izašla. Kandjeng!” prošaputa muškarac i rukama, sastavljenih prstiju, načini pobožan pokret sembe.

“Gdje je nonna otišla?”

“To još nisam istražio, gospodaru!” reče muškarac, kao izvinjenje, što ne zna, i opet načini sembu.

Upravitelj se malo zamisli.

“Moja kapa,” reče, “Moj štap.”

Glavni čuvar, još uvijek svinurih koljena, iz poštovanja sav skupljen u sebe, začas prošvrlja po sobi i klečeći mu ponudi malu vojničku kapu i štap za šetanje.

Upravitelj je izišao. Glavni čuvar požuri za njim, s tali-apijem u ruci: dugi, upaljeni fitilj, čijim je užarenim dijelom mahao onima što prolaze, u mraku večeri, da bi ih upravnik mogao prepoznati.

Upravnik je polako napustio imanje, i krenuo ka Dugoj aleji. U toj aleji, šetalištu s tamarisima, bilo je više vila najvećih uglednika, slabo osvijetljenih, naizgled nenaseljenih, sa, u mutnom večernjem svjetlu, izbijeljelih cvijetnih saksija od vapna.

Upravitelj je prvo prošetao kraj tajnikove kuće; onda, s druge strane, djevojačka škola; onda bilježnik, hotel, pošta, predsjednik Zemaljskog savjeta. Na kraju Duge aleje nalazila se Rimska crkva, i dalje, most preko kali, nalazila se stanica. Kod stanice je bio, bolje osvijetljen od drugih kuća, jedan veliki europski toko. Mjesec, visoko gore, oštro srebrkast pri penjanju, obasjava bijeli most, bijelu toko, bijelu crkvu; sve ovo u jednom četverokutu, otvorenijem, bez drveća i sa malim špicastim spomenikom u sredini, to bješe gradski sat.

Upravitelj ne srete nikoga; tu i tamo bi neki Javanac, krećući se u mraku, nakratko izišao iz sjene, i tada bi glavni čuvar za svojim gospodarom teatralno mahnuo užarenim vrhom fitilja. Javanac bi obično shvatio, i sageo, skupio se na rubu puta, i prošao kraj njih čučeći. Samo katkad, u neznanju, tek iz svoga dessa, to ne bi shvatio, plašljivo prošao pokraj njih, sa strahom pogledao čuvara, koji je samo mahao i mahao, i ovome, u prolazu, iza gospodarevih leđa uputio psovku, stoga što ovaj – seljačina – ne zna za manire. Ako bi naišla kakva zaprežna kolica ili sado, opet bi mahao i mahao plamičkom u mraku, upozorivši kočijaša, koji bi stao ili sišao s kola, ili u svom malom vozilu kleknuo na koljena i tako šutke klečeći ostao čekati na samom rubu ceste.

Upravnik je neraspoložen nastavio dalje, žustrim koracima odlužnog šetača. Od malenog trga skrenuo desno, i prošao pokraj Reformističke crkve, pravo ka lijepoj vili s tankim, prilično vjernim jonskim stupovima od gipsa i jarko osvijetljenim petrolejskim lampama u lusterima. Bilo je to udruženje Concordi. Na stepenicama je sjedilo nekoliko poslužitelja u bijelim bluzama. Po prednjem trijemu je hodao neki Europljanin u bijelom odijelu, gostioničar. Ali za velikim stolom nije bilo nikoga i široke stolice od trske su zalud raskrilile ruke za gostima.

Ugledavši upravnika, gostioničar se nakloni, a upravnik kratko dodirnu kapu i prođe kraj Udruženja, okrenu nalijevo. Skrenuo je sa drvoreda, kraj niskih, mračnih kućica utonulih u malena imanja, opet se okrenuo i krenuo kraj ušća kalija, koja je ličila na kanal. Kanu za kanuom svezan za obalu; monotoni žamor mornara iz Madurezea je tugaljivo i sporo lebdio nad vodom, iz koje se dizala riblja sumaglica. Upravitelj je prošao kraj lučke kancelarije ka pristaništu, koje se krajem nastavljalo u more, i gdje se na jednoj tačci nalazio svjetionik, kao maleni Ajfel, koji se diže oblikom željeznog kandelabra, s lampom na samome vrhu. Tu se upravitelj zaustavio i duboko udahnuo. Najednom se digao vjetar, puhnuo grongong, puhnulo je izdaleka, kao i svakoga dana u ovo doba. Ali katkad iznenada opet utihne, od-jed-nom, poput onemoćalih krila, a nabujalo more gordo zagladi i ulašti pjenaste bijele kovrdže s dugim i blijedim pramenovima.

Morem se bližili tugaljivo i monotono ritmično nejasno pjevuckanje, jedno se jetro tamnilo poput velike noćne ptice, a ribarski čamac s visoko uzdignutim pramcem – s nečim od antičkog broda – uklizio u kanal. Melankolija života, rezignacija u svim tim malim, mračnim zemaljskim poslovima pod beskrajem neba, u moru fosforizirane daljine, donosila je i dočaravala misterij, koji je pritiskao…

Veliki, snažni muškarac, koji je tu stajao, raširenih nogu, duboko udišući, lagano mašući zastavama, vjetar – umoran od posla, umoran od sjedenja za pisaćim stolom, od izračunavanja u sitnim grošama – guverner je ukidanje groša označio kao stvar od velike važnosti - taj visoki, snažni čovjek, praktičan, hladnih misli, oštro odlučan u dugotrajnom vršenju vlasti, možda nije osjećao tu mračnu misteriju kako pluta nad indijskim večernjim gradom - glavnim gradom njegove županije – ali je ćutio želju za nježnošću. Ćutio mutno želju za dječijom ručicom oko vrata, za tihim, visokim glasovima oko sebe, želju za mladom ženom, koja bi ga s osmjehom čekala. Nije dao da ga nadvladaju osjećaji, nije imao običaj da se preda samosažaljenju; bio je previše zauzet; dani su mu bili suviše ispunjeni poslovima svakojake naravi, a da bi se predao onome za što je znao da predstavlja male nalete slabosti: potisnuti porivi iz mladih dana. Pa iako o tome nije razmišljao, raspoloženje mu se nepovratno pokvarilo, kao pritisak u njegovim širokim prsima, kao bolest nježnosti, sentimentalna slabost u njegovom inače sasvim praktičnom duhu glavnog činovnika, onoga koji voli svoj okrug rada, svoje bitisanje; koji radi s voljom i čiji je skoro nezavisni autoritet u savršenom skladu s njegovom vladalačkom naravi; koja jakim plućima s takvim uživanjem udiše atmosferu širokog djelokruga i polja tolikih različitih poslova, kao što upravo sada udiše, na jakom morskom vjetru. Ta želja, ta žudnja, ta nostalgija, su bili veoma prisutni u njemu, naročito te večeri. Osjećao se usamljenim, ne samo zbog izolacije, koja manje-više uvijek okružuje šefa zapadnjačke uprave, kome se ljudi približavaju ili iz konvencionalnog štovanja-uz-osmijeh, iz konverzacije, ili kratko, sa štovanjem, zbog posla. Osjećao se usamljenim, iako je bio glava porodice. Mislio na svoju veliku kuću, mislio na ženu i djecu. I osjećao se usamljenim, i vođen samo interesom, koji je vidio u svom poslu. To mu je bilo sve u životu. Ispunjavao je sve svoje sate. Na to je mislio tonući u san, a prva budna misao je bio zapadnjački interes.

U ovom trenutku, smoren od računanja, zadihan na vjetru, skupa sa svježinom mora udisao je i melankoliju mora, tajnovitu melankoliju indijskih mora, uzburkanu melankoliju javanskih mora; melankoliju, što zažubori iz daleka, kao na uzbibanim krilima misterije. Ali mu nije bilo u naravi da se preda misteriji. Poricao je misteriju. Nje nije bilo: bili su samo more i vjetar, koji bješe svjež. Bio je tek dim ovoga mora, nešto kao od ribe i od cvijeća i od algi; dim, koji je rastjeravao friški vjetar; Bio je samo tren ponovnog hvatanja zraka, i to što on, neodoljivo, ćuti kao uvlačenje tajnovite melankolije u njegovo, ipak, te večeri, slabo raspoloženje, mislio je na obiteljski krug, koji bi radije osjećao još bližim, tješnje povezanim s onim što u njemu predstavlja oca i muža. Kad nije bilo ni melankolije, ničega, bilo je toga. To nije stizalo iz mora; iz zraka, iz daljine, ne. Nije se on lako predavao svakom prvom utisku začudnosti… Snažnije se ukopao, jače isprsio, usredsredio na mahanje, vojnička glava i njuška, i njuškao dim iz vjetra…

Glavni je čuvar, u čučnju, s užarenim konopcem u ruci, s pažnjom gledao svoga gospodara, kao da misli: što ovaj to čudno radi stojeći kod svjetionika… Tako su čudni, ti Nizozemci… Što li sad misli… Zašto ovako radi… Baš u ovaj čas i na ovome mjestu… Duhovi mora su sad bili tu da bi… U vodi ima kajmana, a svaki kajman je duh…Vidi, tamo su im ljudi nešto žrtvovali, pisang sa rižom i dendeng i tvrdo jaje na čamčiću od bambusa; dolje u podnožju svjetionika… Što sad ovdje radi Kandjeng Toean… Ovdje nije dobro, ovdje nije dobro… tjelaka, tjelaka… I njegov špijunski pogled kliznu gore-dolje preko širokih pleća njegovog gospodara, koji je samo stajao i gledao… U što li to gleda…? Što vidi da donosi vjetar…? Tako čudni, ovi Nizozemci, čudni…

Najednom, upravnik se okrenu i udalji, a čuvar, uplašen, pođe za njim, pušući u vrh konopca. Upravnik se vraćao istim putem; sad je kod udruženja sjedio neki gospodin, koji je pozdravljao, a grupa mladića u bijelom je šetala Dugom alejom. Zalajaše psi.

Kad se upravnik približio ulazu rezidencijalnog imanja, pred sobom je, na drugom ulazu, ugledao dva bijela lika, muškarca i djevojku, kako nestaju u noći ispod smokvi. On pođe desno, ka svom uredu; prišao je drugi čuvar i on mu dade kapu i štap. Smjesta je sjeo za pisaći stol. Mogao je raditi još jedan sat, prije večere.

(prevod sa holandskog jezika: Goran Sarić)


Louis Couperus (1863-1923) slovi za jednog od kanona holandske književnosti. Tijekom svog života Couperus je uživao međunarodni ugled. Njegova djela su štampana u više izdanja i često prevođena na druge jezike. Posebnu pažnju pobudio je kod Oscara Wildea, koji je hvalio njegovu knjigu Sudbina (Noodlot), na engleski prevedenu kao "The Footsteps of Fate".

Tiha moć je roman objavljen 1900. Zajedno sa Sudbinom (Noodlot) i Eline Vere, jedno je od najpoznatijih djela Louisa Couperusa.


Kratki sažetak:

Otto van Oudijck je 48-godišnji stanovnik u izmišljenom mjestu Laboewangi uz more u blizini Surabaje na Javi oko 1900. Kao holandski administrator, po hijerarhiji je iznad lokalnog plemstva, posebno kraljevog namjesnika (regenta), Raden Adipati Surio Sunarija iz lokalne kraljevske porodice koja je zadržala svoj stari položaj moći. Sav predan poslu, ni ne primjećuje da ga bijela, puno mlađa supruga Léonie vara s njegovim sinom iz prvog braka Theom, Indijcem miješane krvi.

Roman završava opisom hadžija koji se vraćaju iz Meke, a koje trijumfalno prati lokalno stanovništvo. Pripovjedač opisuje kako zapadnjaci uopće ne utiču na svakodnevni život Javanaca. Oni i njihova tajanstvena zemlja protive se intervencijama stranaca i sve je ispunjeno tihom moći koja se opire evropeizaciji.


Kontekst:

Središnje teme u priči su kontrast između Istoka i Zapada u holandskoj Istočnoj Indiji i nesposobnost glavnih likova da se suoče sa drugačijom stvarnošću, te oni bježe u vlastiti svijet.

Iako su Holanđani na Javi vojno superiorni, oni dolaze u kontakt s tajanstvenom javanskom kulturom i stvarima koje ne razumiju. "Tiha moć" koja se suprotstavlja Holanđanima je simbol tajanstvene kulture i javanskog otpora stranoj vladavini. Taj otpor je pedesetak godina nakon objavljivanja knjige doveo do neovisnosti Indonezije.


Napomena prevodioca: ova tema se izvrsno naslanja na nedavno oživjele žestoke polemike o holandskoj neslavnoj kolonijalnoj prošlosti. Time (i) Couperusov roman “Tiha moć” ovu temu ponovo vraća u centar pažnje ovdašnje književne i svekolike druge javnosti, ali i – posebno mlađoj generaciji - skreće pažnju na Louisa Couperusa i trajnu literarnu vrijednost njegovog djela.

Roman će uskoro biti objavljen u Zagrebu, u izdavačkoj kući Krug knjiga (ur. Zdenko Vlainić)

*Ficus benjamina = waringin (nizozemski) – vrsta tropske biljke koja raste u južnoj i jugoistočnoj Aziji i Australiji. Prim. prev.

**Latania – vrsta palme. Prim. prev.

*** Victoria Regia=Victoria amazonica – velika vodena biljka sa zaobljenim rubovima. Prim. prev.