Dalibor Jakus, Kraljev Gambit, Znanje, Zagreb 2021.

Nije mi ambicija izmamiti od vas pljesak svojom profinjenošću, niti karakternim crtama za koje vjerujem da ih ne poznajete ili im možda niste skloni, izvanredan je gambit kojim Dalibor Jakus otvara svoju prvu zbirku, podastirući na početku vlastitu samodopadnost i egoizam, koji će na kraju dekonstruisati, ili nas natjerati da ga prihvatimo i zavolimo. Ovo nije knjiga o šahu, ali u njoj sve igra i svaki potez može biti pogrešan.

Kraljev gambit nesvakidašnja je zbirka piščevih dnevničkih zapisa i mikroeseja koji promišljaju poziciju savremenog muškarca u svijetu opterećenom terorom projekcija, pripadanja, istomišljeništva, radikalnog i nježnog, čvrste ruke i njegovanih stopala, jakog torza i umjerenog stiska, umjetničkih afiniteta i inženjerskih sposobnosti. Suptilno i neopterećeno autor sve vrijeme postavlja pitanje koja su to opća mjesta muškosti u novom milenijumu i koliko su muškarci danas u stanju dopustiti određene ženske osobine, ugrožavajući im očekivanjima nametnut, krucijalno važan maskulinitet. Ne štedeći se, Jakus se u zbirci poigrava vlastitim stanjima, balansira na tankoj niti između unutrašnjeg i vanjskog svijeta, pronalazeći inspiraciju u svom okruženju i situacijama koje su almodovarski neobično ironične, gorko-slatke, a opet životne i jedinstvene. Ironijski odmak, kojim se autor ponekad i sam sebi cereka, ovo djelo čine izvanrednim i emocionalno istinitim, zadovoljavajući čitatelja i odbijajući ga da povlači crte između autobiografskog i fikcije. Ovo je tekst kojem vjerujemo.

Jedno od važnih pitanja koja knjiga otvara jeste i početna pozicija koja nam je nametnuta i koju treba da nadrastemo, približavajući se onome čemu se divimo. Koliko god prezirali buržoaziju, prirodno je da se pitamo šta bismo sve imali da smo se kojim slučajem rodili kao Marija Antoaneta. U sistemu pomjerenih vrijednosti i nametnutih normi i očekivanja, moguće je pronaći mjesto, ali je teško biti svoj, pa je vlastito bistvo neophodno propuštati kroz filtere, pokrivajući se i otkrivajući upravo onoliko koliko je potrebno. Nekad mi se učinilo, i još uvijek mi se čini da umjesto u vitrinu ljudi stvari vole stavljati u ladicu. S druge strane, nasilje, mizoginija, mačizam i drugi nedopustivi modeli ponašanja u naših društvima su potpuno prihvatljivi, iako je vulgarno razotkrivati mane i činiti ih vrlinama.

Knjigu možemo čitati kao zaokruženu romanesknu strukturu, iako pojedinačne crtice idejno i jezički funkcionišu kao smisaone cjeline kroz čiji svedeni tekst i barokni, raskošan i flambojantan jezik čitalac prodire u uži i širi društveni kontekst. Knjiga pršti erotskim sugestijama, historijskim i geografskim pojmovima, nabijena je referencama i intertekstualnošću koje ponekad pripovjedački glas učine pretencioznim i nadmenim, ali ne gubeći matter-of-fact ritam, Jakusnas polako uvuče u priču, a onda nas ohladi, tjerajući nas da loveći tabue želimo još, jer Jebeš pisca koji ne citira i zato je uvijek predmet mojeg interesa uvijek neki asket, kapitalac organizirane kaotičnosti, netko beskompromisno i hladnokrvno talentiran.

Zapisi su opremljeni visoko estetizovanim fotografijama i ilustracijama koje su autoru pristigle iz cijelog svijeta, a dopunjavaju njegova promišljanja i pitanja. Za skeptike je ovo zasigurno kvarenje lijepe književnosti, kojoj je i sam autor sklon, no intermedijalnost i dvojezičnost koju Jakus donosi u ovoj zbirci su potpuni umjetnički i konceptualni zaokret koji mijenja čitalačko-vizuelno iskustvo i daje nam jednu novu dimenziju recepcije umjetničkog sadržaja.

Gotovo na svim fotografijama i ilustracijama su muškarci, izuzev jedne gdje su prikazani Disneyjevi junaci i junakinje, jedan par i fotografije Amy Winehouse pokraj koje stoji crtica iz koje je zapis Istina je da sva bića imaju impulse, neku vrstu meditativnog samousmjeravanja i silnih potreba, ali bića inficirana zastrašujućom moći talenta nisu mirna, koji može poslužiti kao propitivanje i opravdavanje vlastite samoaktualizacije, umjetničkog djelovanja i autodestruktivnosti.

Bipolarnost pripovjedačkog glasa koji se kreće od krajnosti asketizma do želje za raskoši, od ateizma, do zazivanja boga, iako se na početku postavio nad čitateljem, mutira u glas podjednako ranjiv i podložan propitivanju, kalkulacijama i stalnom pitanju ko smo, zašto smo tu i šta je nad svima nama. Ako su stvari strogo definirane na nebu, ovdje na Zemlji djeluju i druge sile. Zato ih zovemo čudima i vjerujemo u njih.

Dalibor Jakus napisao je važnu queer knjigu koja osim što svojom formom i sadržajem pomjera granice u književnosti, otvara važna pitaja kreativnog i kolektivnog breakdowna. Ova knjiga možda neće u svima probuditi Oscara Wildea kako to izdavač navodi na koricama, ali će jasno dati do znanja da ni prilika novog Doriana Graya nije neka sreća. Na kraju, muškarcu novog milenijuma možemo poželjeti da bude queer, samouvjeren, manje samodopadan, više samosvjestan i da živi, jer Svi želimo živjeti san, a ne sanjati život.

Vanja Šunjić, Prometej.ba