Marko Bačanović rođen je u Sarajevu 1984. godine, gdje provodi ratno djetinjstvo, završava srednju školu i studira na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti, gdje će naposljetku diplomirati i magistrirati. Godine magistarskog i doktorskog studija provodi na Univerzitetu u Varšavi kao dio studentske razmjene između država Evropske zajednice i Zapadnog Balkana. Jedno vrijeme zaposlen je na Odsjeku za slavistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kao asistent na svim predmetima vezanim za rusku književnost i kulturu. 2015. godine odlazi da živi i radi u Minhen, odakle se u ljeto 2018. godine vraća u Sarajevo sa gotovom prvom zbirkom poezije „Dreka pamtivijeka“, koja je u procesu redakture.

*

Kosmos

Načičkan zv'jezdama u vječnosti nebeske doli,
Kao da sal'jeće ponovo kosmos me bezdomni,
I duša se pokreće kao planine od boli,
I proljeće odsreće mrazeve kasne okopni.
A zemlja koja starinama prikiva i hrani
Bremena najstrašnija dvoličnosti dnevne sv'jesti,
U blještaju mjesečine dariva mi prekrasni
Potok bistrine i djetinje mirisne dražesti.
I kao da bogovi sami razjapljenih ruka
Sašli su na zemlju pred čudom ljudskim da pokleče,
I igrajuć' na vodi u sazvučju noćnog huka,
Od haosa stvore umjetničko jedinstvo sreće.
*******I opet sam bezdomnik uzniknut pred domom milim mi najmilijim,
*******Pjesmom da pobijam granice doma – i tako divnim ga primislim.

(Iz ciklusa „Od beskraja neba do beskraja mora“, Dreka pamtivijeka, 2018. god.)

*

* * *

Kletnik

Uskliknut klikom lunarna klisnuća,
U kliktanju kikotnom klanaca kletih,
U klokotu klopotnom toka teknuća,
U klepsidri klatnoj klečao je kletnik.

Pretekle mu vode preklijale slobode,
Pa sad klinom kije njezine relikvije,
I klisurama klipsa okljašćen od klica,
Klevećen u kletvi klatara se u klijetci.

Rasklasao s klonutim mesima klatih,
Skoljen je i kljukan pod klobukom jakih,
Uklemljen u kalem zlokrvna klamstva
Na klecalu klanja se kliru svog proklamstva

U klauna klecava što Klio mu klije
Kladari klimavoj kladenac prokletije.

(Iz ciklusa „Soneti o Grotlini“, Dreka pamtivijeka, 2018. god.)

*

* * *

Mržnji u dalekost

Vaseljena carstvo je endema kojem svojom ćutnjom hodim,
I držim da je svaka razgovorena riječ – hvalospjev il' gnjev
nedorasla da bd'je nad r'jekom što me na božanstvenost goni
i nesavladan gr'jeh što zjenama smrtnika bojaju mi st'jeg.
Smisao dokučivosti moje i svakoje smrtne pjesme
nije u razum'jevanju, već onom što razumjeti ne sm'ješ,
jer sačuvstvenika dva – strah od slobode i sloboda na strah
rvu se u bliskosti nepoznanja tog što nagon im već zna;
A dalekost bivanja iznad sebe i okorjele patnje
kam je bremeniti svega čem kam si sam pri zidanju cvatnje,
I sve što te v'jekuje i sve što trenut v'jekov'ma već m'jenja
kam temelj je ljepote – i ne vidjeh još većeg otkrovenja
*******do ćutnje na svakoji ljupkošću pritajen rasprostrti most
*******što mosti me ravno do mržnje – a pravo mržnji u dalekost.

(Iz ciklusa „Premostište“, Dreka pamtivijeka, 2018. god.)

*

* * *

Putevi

Jezgro moga vjerovanja da tišina grobišna
zidina što komadaju od izvora misli,
trpežljiv je duh kome gromkost svijetla ognjišna
tek titrajem nav'ješćuje to što i primisli,
zapravo je čežnja za srodstvom svakojega bića
sa đerdanima zvijezda nebes koje krase,
no kao cvijet otrgnut od prvašnjeg izbića,
i njezine se dražesti okame i zgase.
No lebdeći dah kojeg odaje isključivo strah,
kao nutrašnjost što konačno posmatra spoljnost,
Prinosi putima uzanim vaseljenski prostran
nebosvod, duša kom vavijek uvire bojnost.
********I putevi svi iznikli i jesu iz dušina svetog vedrosti sijača,
********No, u nevidu čari, niti jedan iz njih duši se svojoj više ne vraća.

(Iz ciklusa „Zatišje“, Dreka pamtivijeka, 2018. god.)

*

* * *

Svemir u zemlji

S vrhova tirolskih sjatila se bezbojna ova rijeka,
tek da pitam se je li ona ta koja pjesmu mi pronosi,
Ili je to uštap ocakljen u njojzi od pamtivijeka,
prapostanja pradavnoj tajni potajice da pridonosi.
No prije će biti da golem će Dunav, u sazvučju tihom
sa sazvjeznom lirom, progutati ovu prazninu tuđina,
i nebeskim sjajem potjerat‘ pjesmu na ljubljeni Istok,
gdje duša mi se nujna skrila podno planinskih crnina.
I sada znam otkuda sva pjesma ova koju ne pjevam ja,
već rezbari je svemir na palimpsestu povjerenom meni,
I da premalen Izar je, i Morava, i tamo neki Vah,
da opije tugu južnu u meni – i golet ozeleni.
*******I puštam tako pjesmu da me plovi sve do ušća tamnog u sebe samog,
*******I shvaćam da Svemir raste u Zemlji gdje pjeva sa mnom moj ojađen narod.

(Iz ciklusa „Od beskraja neba do beskraja mora“, Dreka pamtivijeka, 2018. god.)

*

* * *

Pustinje

Golema je pustinja ova nerascvala kojom obrasla moja je svemirska bašta,
Da li je svemir zaboravio mene ili zaborav svemiru golemost ne prašta?
Ja ponekad nazrem ga noću kako s planina u mora slijeva se užarena bol,
I sjedeć‘ na samoj litici srama, prijeti da surve se u razastrt skrnavan dol.
I progone tako krici me sopstvene misli o kricima krvlju zasijane zemlje,
I pitam se da li pustinja je kleta čak i onda kad pola je božijeg svijeta
u pustinji preda mnom zaspalo – Možda je pustinja samo volšebno odurno pročelje
hrama u kom jedinstvo je svemira i mene istinskim sjajem zasjalo kao sjeta.
I sve što čovjek jednom imao je, i sve čime nikad bivati isti više neće,
u jedan treptaj svemira je stalo, a pjesmom se ovom zemljom cijelom razabralo,
kroz pustinje pustoši duša da pustoši na putima pustim do bježeće im sreće,
i zato je i nebo zavičajno umiralo pa opet vječnost cijelu satkalo!
*******Velike su pustinje. Velike, i sve je pustinja.
*******Velik je život, i ne zavrjeđuje muku življenja.

(Iz ciklusa „Od beskraja neba do beskraja mora“, Dreka pamtivijeka, 2018. god.)

*

* * *