Pred nama je impresivna debitantska knjiga poezije koja pokazuje da je Nikolina Todorović pjesnikinja‐protagonistica jedne nove struje mlade poezije u Bosni i Hercegovini. Zbirka Ofelija, baštovanka je precizno stihovno oblikovana knjiga koja sadrži svakodnevne teme bliske autorici i nama samima, prema kojima se ona odnosi i emotivno i kritički.

Autoričin poetski diskurs, naime, najčešće je dnevnički introspektivan; ciklusi su to posvećeni članovima porodice i sjećanjima na neke dijelove njihovih života. Impregnirana kompleksnim temama, zbirka Ofelija, baštovanka nastala je kao reakcija pjesnikinje na potrebu zapisivanja vlastitog života, na arhiviranje sjećanja i emocija. Sa tankoćutnom moći opažanja koju posjeduje, Todorović otvara poeziju ženskog iskustva, bića žene, u njenim trzajima. Ofelija, baštovanka je zbirka koja pokazuje da je njena autorica predano zagledana u svijet koji je okružuje, intuitivna jednako koliko i egzistencijalno osviještena.

Ciklusi čine pjesme posvećene poeziji samoj i ulozi pjesnikinje – Utiskujem riječi kao poljupce na mačiju glavu, zatim i stihovi u kojima autorica piše o majkama i o ženama – Mladeži naslijeđeni od mame, o ocu – Na tvojim ramenima sam učila šta je visina, partnerskoj ljubavi – Medvjed je kao ljubav krupna riječ, i na kraju o vlastitoj potrebi za arhiviranjem prošlosti – Okrenuti leđa nebu i posvetiti se zemlji.

Motivski krug pjesama iz zbirke okrenut je intimnom, dočarava doživljaj i atmosferu onoga što pjesnikinju okružuje, što zapaža, i što je emotivno dira. Todorović tako skuplja iskustvo emocije usmjerene na ljubav prema drugom (baka, majka, otac), i ispisuje njihove portrete onakvim kakvim ih je zatekla, bilo u prisjećanjima na bakinu bolest, majčinu mladost, ili na očevu žrtvu. Autorica u svojoj poeziji uspijeva balansirati između jasnog građenja poetskih slika i sugestije emocija. Zagledana je u pejzaž koji je okružuje, u baštu, u prolaznike, u oblake iznad glave; tada piše stihove o svojoj baki, o majci, ocu, ali i o našoj neposrednoj stvarnosti, ženama, ljubavima, samoći.

Dok je najčešći način organizovanja poetskog teksta u prodoru stvarnosti jasnim stihovima, dotle nas pjesnikinja iznenadi i uspjelom realizacijom sažimanja i redukcije u pjesmama koje čuvaju nešto više simboličkog potencijala nego ostale.

Nosivi motiv autoričine prve zbirke pjesama jeste i zagledanost u poeziju, figuru pjesnikinje i faze pisanja pjesme kroz koje prolazi. U stihovima pjesme “O pjesničkom umijeću” stoji: “domaćice su dobre / pjesnikinje / jer one znaju kako / od ničega napraviti nešto.” I zaista, Todorović se u prvom ciklusu svoje prve zbirke pjesama jasno osvrće na poziciju pjesnikinje kao žene koja se mora boriti s vidljivim i nevidljivim preprekama da bi ponudila poeziju koja će biti refleksija i svijeta i njenih unutrašnjih monologa. “Ja sam jaka žena (...) ja sam pjesnikinja (...) i ludača sam // jer pišem na vlastitom mračnom tavanu / i s pacovima se borim oko papira, / olovke, riječi, prostora i / slobode, valjda.” (“Predstavljanje”) U stihovima iz tog ciklusa autorica upozorava i jasno pokazuje na moralnu dimenziju svijeta (“Pjesnikinja o migrantskoj krizi”).

Zatim, u svoj osnovni poetski model, dakle u pisanje o porodici i intimnoj ljubavi, ugrađuje i ženski, feminilni, prosuđivački horizont. Kao na primjer, u stihovima pjesme Porodična anamneza u kojoj Todorović piše stihove posvećene ženi i ženskom životu, stihove sa kojima se možemo identificirati, i to sve posredstvom konkretnih pjesničkih slika. “Moja mama pati od hronične bolesti / koja se zove nekvalitetan život // moja sestra ima tešku upalu grla / od gutanja tuge // moja baka umrla je od logične smrti / koja je nastupila dvije godine poslije smrti supruga / i pet godina nakon što je sahranila kćerku // moja pratetka Koviljka izvršila je samoubistvo / kada je kao mlada partizanka bosa pregazila tri rijeke / i ta je hladnoća ubila trideset godina kasnije // jednu tetku mi je ubio rak / drugu svakog dana ubija suprugovo zvocanje / jedna moja rodica nikad se nije udala / drugu niko neće // ja živim u zatvorenom svijetu nevidljivih bolesti / dijagnoze su mi svaki dan sve raznovrsnije.” U ciklusu Mladeži naslijeđeni od mame, ona daje glas majkama, i govori o teškoći bivanja majkom, i onome što je kćerkama ostalo od sjećanja na njih. A ostali su tragovi, ožiljci, rane i bolesti. “Naše mame, naravno, / imale su svoje uloge: da othrane kćeri / da jednom mjesečno pređu cijeli supermarket / i mi, njihove kćeri, sjećamo se / kako su im ruke iznenada znale zadrhtati / kako su ostavljale kolica pretrpana hranom / da bi iz torbe izrovile tablete za smirenje. (...) naše mame, nažalost, / postaju zaboravljene žene / a njihove kćeri misle da ih pamte / samo po epizodama, rukama, / riječima i patnjama / njihove kćeri, čudno, / iznenade se kad na svom tijelu /otkriju mladež / na istom mjestu, iste boje / iste veličine i oblika.” (“Mladež‐mama”)

Pozornost čitatelja privlače i stihovi posvećeni motivu vrta koji zaključuju zbirku. Vrt se kod Todorović pojavljuje kao stalna metafora zemlje koja omogućava život, ali i uspijeva sačuvati sjećanje na njega. Vrt je mjesto koje pjesničko ja uređuje, pazi, i u kojem iznova raste život. Pjesnikinja se postavlja u poziciju sakupljačice, arheologinje koja iskopavajući zemlju, iskopava naslage svoje porodice. “U samo nekoliko zamaha motikom – od umorne baštovanke / postala sam radoznala arheologinja / prekopavati porodični vrt ne znači iskopavati zemlju / pripremati je svake godine iznova da rađa / treba raskopati i slojeve generacijskih uspomena / (uzbudljivo je, s vremena na vrijeme, / okrenuti leđa nebu / i posvetiti se zemlji) // dok kopam – više sam od baštovanke i arheologinje / ulazeći u utrobu zemlje, ulazim i u utrobu moje porodice / gastroskopski snimam džinovski želudac mojih predaka / pomalo sam i detektivka – svaka sitnica je važna / u rekonstrukciji prošlih vremena / otkrivam detalje koje mi niko ne bi znao prepričati: / šta su jeli, pili, kako su mirisali i čime su se igrali.” (“Prekopavanje”) Baka je prekopavala baštu kako bi lakše podnijela sve ono što ju je tištilo, sve ono što je u njezinom domu bilo prazno i beživotno. “Naučila si me / ali nisi mi objasnila da si sijala i sijala / jer nisi mogla podnijeti ono što je ostalo u kući: / prazno i beživotno / vrijeđalo te, proganjalo i boljelo / svako sitno sjeme nezasijano.” (“Sjeme”)

Jedna od naglašenih tematskih preokupacija u zbirci jeste i ljubav: ona prema partnerici koju lirsko ja u stihovima eksplicira u obliku priče o nastanku i nestanku ljubavi jer “medvjed je kao ljubav krupna riječ / koju treba opravdati.” Medvjed je kao ljubav krupna riječ predstavlja ciklus koji sadrži najviše stihova gdje su prisutna subjektova obraćanja neimenovanom adresatu, koja imaju izrazito emotivni pa i erotski odjek.

Pjesme su to koje uspostavljaju gradaciju odnosa između partnerica, te kulminaciju napetosti i seksualne želje. Jedini je to ciklus u kojem lirski subjekt pokazuje identifikaciju sa vlastitim tijelom, odnosno s vlastitom tjelesnošću u afirmativnom smislu jer je potvrđeno u dodiru s drugim tijelom; stihovi su to koji oslobađaju tijelo žene, u svim njenim čežnjama. Žudnju Todorović transponuje u simbolički potencijal drveta koje nosi trag želje: “Priljubiti usne uz vrelu smolu / nedostaje mi / bezobrazno se zalijepiti / dodirnuti strasno grubu koru vrhovima prstiju / kao da je posljednji put milujem/ zagrliti je vlažnim granjem / skliznuti jezikom / upiti vrele i slane sokove / slušati otkucaje žila kako divljaju / u vrhuncu, snažno se zapetljati / u našem korijenju / bujati, podrhtavati, pulsirati.” (“Drvo”)

Ili još eksplicitnije iskazano u stihovima pjesme Nepripremljeni grijeh: “Ti i ja / u liftu / u uskom prostoru / dovoljno tijesnom / da u tišini i prigušenom smiješku / saznamo sve namjere / okusimo nepripremljene grijehove / otkrijemo najskrivenije slabosti // i sve to, samo jednim spuštanjem / ka dolje.” Njeni ljubavni stihovi su hrabri, i pored toga, nesumnjivo zaslužuju i literarno priznanje. Ogoljeni do najsitnijih slabosti, oni pokazuju emotivnu pjesničku predanost sa kojom je Nikolina Todorović ispisala svoju prvu zbirku u cjelini. Važnim mi se čini istaknuti kako je zasigurno kvaliteti zbirke doprinijela i nerijetko potcijenjena komunikacija na relaciji autorica – urednica (urednica zbirke je bosanskohercegovačka pjesnikinja Senka Marić). Urednički potpis značajan je “vjetar u leđa” pjesnikinji koja objavljuje svoju prvu zbirku poezije, i iz cjeline koja je pred nama, itekako je vidljivo da se na njoj radilo konstruktivno i predano.

Zaključno, Nikolina Todorović otvoreno i literarno kvalitetno piše o intimi žene, postulira pravo na svoj glas o vlastitim (ne)srećama. U središtu ove zbirke je naprosto žena, baštovanka i pjesnikinja, sakupljačica stvari koje stihovima pretvara u zauvijek sjećanja. Napisati zbirku u kojoj će se otvoreno progovoriti o ovim temama, pokazuje hrabrost pri izlaganju vlastitog života. Osobno ogoljavanje sa sobom nosi rizik boli, ali autorica ipak izrijekom traži od sebe same spremnost da taj rizik preuzme.

Ivana Golijanin

Prva zbirka Nikoline Todorović najava je važnog pjesničkog glasa i istinski dobitak za naš jezik i književnost. Ofelija, baštovanka donosi svježi, autentično pjesnički ženski pogled na svakodnevicu, te nam pokazuje autoričinu spretnost u oslikavanju nježne homoerotske i porodične ljubavi. Poezija ove mlade žene nudi mudru melanholiju izazvanu nesavršenostima našeg lomnog svijeta, ali nas i ozdravljuje svojom (ne)savremenom posvećeničkom zagledanošću u prirodu. Lirska junakinja kopa po rahloj zemlji u vrtu ali i po porodičnoj historiji, međuljudskim odnosima i svojoj najdubljoj intimi.

Adisa Bašić

Impresivno, svedeno i precizno, Todorović kao da stihovima ispisuje geometrijske oblike - uglove, obline, spirale i nakošenja pod kojima se lomi i nanovo sastavlja njena lirska junakinja u susretima i razdvajanjima od baka, majke i oca, žena kojima su posvećene homoerotske pjesme, i naposljetku prirode, kroz koju se objedinjuje mogućnost smislenosti svijeta, a u konačnosti i njegove utješnosti. Dirljivo, nježno i čulno Todorović ispisuje ovu važnu feminističku zbirku.

Senka Marić