Izvor: cargocollective.com

Kratki mit o postanku

Veni etiem – dođi opet. Tako neki prevode njeno ime. Ona je mit o večnom povratku.[1]

U skladu sa sveopćom ekološkom uzbunom, paničnim iznošenjima predznaka nepovratne kataklizme i predviđanjima skorog potopa većine morskih i značajnog broja primorskih gradova, bilo bi sasvim besmisleno tvrditi da je vijest o do sada najvećem razornom plavljenju Venecije beznačajna za potvrđivanje postojećih teorijskih izjava i istraživanja. Ove prognoze samo dodatno podcrtavaju prijašnje bojazni – Venecija je na izdisaju, i biće jedan u nizu mrtvih gradova. Znamo kako je danas, ali kako je, zapravo, sve počelo ili bolje rečeno, gdje primjećujemo početak kanoniziranja istorijskih podataka?

Povijest Grada bilježi prvi veliki privredni i kulturni uspon nakon osnivanja venecijanske republike već u VII vijeku kada Venecija ubrzo postaje mjesto za kojim čeznu stanovnici drugih podneblja jer preuzima ulogu sjecišta između Istoka i Zapada, objedinjavajući različite narode, tradicije i kulturne obrasce. Ubrzo po otkriću Amerike, trgovina preko venecijanske luke zamire, privreda i trgovina prebacuju su se na kopno, ali kulturna dešavanja i umjetničke slobode ne prestaju da jenjavaju, već nadživljavaju njeno tzv. zlatno doba pomorske trgovine. Takvo održavanje kulturnog segmenta društva omogućilo je da se i nakon konačnog pada Republike, glas o gradu čežnje nastavi prenositi. Tko je dolazio izvana (bio je to već turizam), Venecija mu je, još uvijek veliki i živahni glavni grad, nudila lagano i istovremeno zanimljivo iščitavanje same sebe.[2]


Mit o čežnji

Čežnja za privremenom slobodom i nadahnućem dovodi putnike u grad bivše republike, a podjednako kao što Venecija zbog svoje pozicije sjecišta Istoka i Zapada prihvata i usvaja oba tipa kulturnih obrazaca, također postaje sinonim za postavljanje opozicije između Sjevera i Juga. Slijedeći uvjerenje da toplina, egzotičnost i mističnost juga tope hladnoću u kostima sjevernjaka i pokreću uspavanu duhovnu aktivnost, Tomas Man u pripovijetci Smrt u Veneciji gradi lik starog njemačkog pisca čija je stvaralačka energija na izmaku. Von Ašenbah slijedi predubjeđenja sjevernog kulturnog kruga –putovanje na jug obnavlja vitalnu životnu energiju bitnu za nastavak spisateljske djelatnosti. Doslovno putovanje glavnog lika postaje i njegovo simboličko putovanje gdje prelazak sa gornjeg toposa na donji također označava promjenu u njegovom karakteru. Čežnja za gradom modificira se u čežnju za dječakom Tađom. Unižavanje lika vidljivo je i na planu imenovanja; Von Ašenbah postaje samo Ašenbah, pisac svjetskog kalibra kontrolisan hladnim, racionalnim mišljenjem pretvara se u slabog i povodljivog čovjeka što se lomi pod vlastitim nagonima. Pripovjedač/lik u romanu Venecija: Knjiga metamorfoza Vladimira Pištala čežne i sanja o mističnom gradu podjednako kao i lik pripovijetke Smrt u Veneciji. Obojica imaju svijest o trivijalnosti sadašnjeg trenutka i posljedično tome javlja se glorifikacija i mitologizacija venecijanskog podneblja. Bio sam zaljuljan valovima velikog sveta. Bio sam u Veneciji. Glava mi je bila puna tirkiznih kostima i grotesknih detalja.[3] Referirajući se intertekstualno na pripovijetku Tomasa Mana, pripovjedač/lik u Knjizi metamorfoza na svom prvom putovanju u Veneciju razmišlja o pripovijetci Smrt u Veneciji: Mislili smo na omorinu iz 1914. i jadnog Ašenbaha koji je uvek živeo kao stisnuta pesnica. Na pesku, u stolicama od pruća nekad su sedele viktorijanske babe. Kosa nam je bila mokra na potiljku. Nismo imali kostime. Drsko smo odlučili da se okupamo. Tu se kupao Tađo [4]. Kao suprotnost hladnom, racionalnom mišljenju apolonskog principa kojeg slijedi lik Von Ašenbaha, pripovjedač u romanu Vladimira Pištala opisuje mlade turiste koji su sljedbenici dionizijskog principa odnosno slavljenja života u krajnjem haosu i erosa kao vitalne životodavne energije. Pojam erosa neodvojiv je od svoje suprotnosti, thanatosa, nagona ka smrću sa kojim čini jedinstvo životnog ciklusa.


Mit o smrti

Dvostrukost i višeznačnost prostora Venecije koja je tematizirana u romanu Vladimira Pištala uslovljena je već postojećim mitovima, poviješću koju je nemoguće zaboraviti jer uslovljava primjetnu dihotomiju između slavne prošlosti Venecije, pada republike i trenutnog stanja odumrlosti. Venecija mi izgleda nekako trula i bušna. Sve je zaljuljano. Gondole. I oni parovi. Tamo prodaju neku obmanu gondola i parova. I pesama gondolijera. I zamišljam onog lepog dečaka i onog čoveka koji se znoji pod šminkom.[5] Dok likovi u knjizi Vladimira Pištala iznose vlastite dojmove o bipolarnom doživljaju Venecije, Ašenbah doživljava svu silinu sukobljavanja erosa i thanatosa pri čemu na kraju thanatos pobjeđuje, Ašenbahova smrt podsjeća na istorijski podatak da je kuga u Veneciji odnela više od 46. 000 života.[6] Iako je u Veneciju došao kako bi ponovo počeo pisati, ovdje se eros ne pojavljuje kao stvaralačka energija, već u obliku nekanalisanog libida glavnog lika vodi odlukom da ostane blizu dječaka dok gradom hara kuga.

Tvrtko Kulenović u putopisu Smrt u Veneciji osvještava supostojanje principa erosa i thanatosa čime se ona ponovo potvrđuje kao mjesto ukrštanja i svojevrsni heterotopijski prostor između života i smrti. Gledao sam kako plove palace, kako lebde i drhte tornjevi i mostovi, kako Venecija odlazi, vječito protiče, možda ukrug, jer u suštini ostaje uvijek ista, bogata a nemarna, ćudljiva i dostojanstveno mirna, kao neko ko živi na rubu smrti.[7] Heterotopijski prostor Venecije doživljava se na drugačiji način od njene mjesne datosti. Von Ašenbacha pri svom prvom odlasku u Veneciju prevoze gondolom koja, oslanjajući se na grčku mitologiju, predstavlja i aludira na Barku što plovi rijekom Stiks, a gondolijer stoji za prevoznika mrtvih duša. Posljednja je značajka heterotopija da su one, u odnosu na ostatak prostora, funkcija. (…) Ili bolje, one imaju ulogu stvoriti prostor iluzije koji razobličuje iznovice svu iluzornost realnog svijeta, sva ta smještanja unutar kojih je ljudski život pregrađen.[8]


Mit o preobražaju

Nadovezujući se nužno na njenu posredničku ulogu, mitologije Venecije počinju se izgrađivati na osnovu njene povijesne datosti i obrata iz slave u propadanje. Moglo bi se smatrati da na isti način kao što i Venecija mijenja svoje obličje u zabilježenoj povijesti i skida masku bogatog i živućeg prostora, turisti podjednako doživljavaju određenu vrstu preobražaja boraveći u njoj. Biće to Venecija: ne smrt nego drukčiji život, ne tajna nego nepoznanica, ne satanska vizija Jeronima Boša nego naga žena Pola Deloa, tako obična a od nas tako beskrajno udaljena.[9] Smrt u Veneciji je neodvojiva od pojma maske i osjećaja da je čitav svijet, ili u ovome slučaju, grad, upravo pozornica gdje nijedan čovjek neće biti prikazan u svom realnom obličju već sakriven pod velom maske koje nudi prostor grada. Tvrtko Kulenović ne odvaja teatarsku publiku od turističke publike u Veneciji i ljudi, Venecijanaca za koje se pretpostavlja da uvijek nose maske, ljudi se preobražavaju u glumce u gradu preobražaja. Kada glavni lik romana Vladimira Pištala ubacuje imaginarnu okvirnu priču o svom davno pretku Tripku koji je zbog trgovačkih poslova u Hrvatskoj često putovao u Veneciju i tamo doživljavao kojekakve metamorfoze, Pištalo potvrđuje mišljenje o Veneciji kao gradu metamorfoza. Ona podrazumijeva nepostojanje osnovne odrednice indentitarnog prepoznavanja što se ogleda u prepoznavanju lica i njegovih osobitosti te putem toga raspoznajemo određene osobe, ne prepoznajemo ih ako ne možemo rastumačiti njihova lica. Tripko zamišlja ljude bez glava, odnosno, bez lica kao osnovne tačke prepoznavanja čime oni doživljavaju metamorfozu u svakoga i nikoga, postaju lice maske. Teatralnost Venecije omogućava osjećaj metamorfoze, a čini se da svi turisti na ulicama gdje je nastala komedija del’arte/komedija maske, nose druga lica. Površna turistička tumačenja i kratkotrajni utisci boravka podstiču mišljenje o Veneciji kao gradu gdje su sve metamorfoze ostvarive. Venecija je davno umrla, kažu historičari, ali, čak i ako pretpostavimo da oni znaju šta je smrt, odgovorit ćemo da vrtlog iznad mjesta gdje je ona potonula predstavlja mnogo silniji život od mnogih nepomućenih mirnih trajanja. Venecijanci su davno iskazali svoj odnos prema smrti: glumci koji su u pozorištu po zahtjevima radnje trebali da umru, morali su da skoče na noge i da se poklone publici odmah poslije svoje smrti, a publika ih je pozdravljala povikom: “Bravo mrtvi!”[10] Postajući gotovo isključivo mjesto pretrpano turistima, odumro je njen svakodnevni, prosječni i raznoliki život, a potop jeste samo jedan od mogućih načina njenog umrtvljavanja.

U cikličnom poimanju mitologija o Veneciji u tekstovima nezvanične istorije, sa smrću i nakon nje dolazi ponovno rođenje i/ili preobražaj; međutim, da li je ovo artificijelno pravilo moguće primijeniti i na prirodni tok zadnjih i budućih dešavanja ostaje da se vidi u daljnjim previranjima što potencijalno nude demitologizaciju preobražaja i remitologizaciju smrti kao krajnjeg stanja povijesnog toposa.

Autorica: Emina Adilović, Prometej.ba

[1] Pištalo, Vladimir. Venecija „Knjiga metamorfoza“. Zagreb: EPH Liber, 2012, str. 92.

[2] Cozzi, Gaetano, et al. Povijest Venecije. Zagreb: Antibarbarus, 2007, str. 692.

[3] Pištalo, Vladimir. Venecija „Knjiga metamorfoza“. Zagreb: EPH Liber, 2012, str. 14.

[4] Ibid, str. 10.

[5] Pištalo, Vladimir. Venecija „Knjiga metamorfoza“. Zagreb: EPH Liber, 2012, str. 17.

[6] Bek, Kristijan. Istorija Venecije. Beograd: Plato; XX Vek, 1998, str. 84.

[7] Kulenović, Tvrtko. Majka voda: Smrt u Veneciji. Sarajevo: Printing and publishing house, 2004, str. 101.

[8] Fuko, Mišel. O drugim prostorima. URL: https://pescanik.net/o-drugim-prostorima/

[9] Kulenović, Tvrtko. Majka voda: Smrt u Veneciji. Sarajevo: Printing and publishing house, 2004, str. 103.

[10] Ibid, str 106.