S naslovnice Frakturinog izdanja

Otac je roman knjiga, još uvijek mlad književni podžanr, kojeg karakteriziraju autoreferencijalnosti, preplitanje i igra fikcije i dokumentaristike, miješanje literarnih žanrova, unutrašnji dijalog raznih oblika (eseja, memoara, dnevnika, ispovijesti) unutar univerzuma otvorenosti. Hibridna struktura nije samo narativna tehnika, nego i model konstruiranja jednog otvorenog svijeta koji propituje konzervativne i ideološki određene hijerarhijske vrijednosti, koji načelom pluraliteta otvara svijet u kojem je moguće koegzistirati putem uvažavanja drugog i drugačijeg. U takvom svijetu propusnih granica jedino čemu nema mjesta jeste fašizam (i svim njegovim perfidno i suptilno zamaskiranim oblicima), onome što ne uvažava drugog u njegovoj drugosti i što narušava različitosti koje nisu destruktivne jedna po drugu, već nadopunjujuće i obogaćujuće. S tom svješću piše i Miljenko Jergović i zbog toga je njegov stav često osuđivački, jer kako se drugačije, doli s prezirom, postaviti prema iracionalnoj, ali racionalno osmišljenoj i sprovedenoj mržnji i zločinima. Rasvjetljavanje zločinačkih korijena i povijesti hrvatskog nacionalnog identiteta ovog puta dolazi iznutra.

Rečenicom Umro mi je otac, počinje Jerovićev privatni i intimni (autobiografski) zapis, odnosno potraga za vlastitim identitetima kako individualnim, tako i kolektivnim. Svršetak jednog života (Miljenkovog oca) poslužit će kao povod istrazi drugog života (Miljenkovog), polazeći od korijena formiranja identiteta, što zahtijeva analizu dijelova sopstvene prošlosti koji su predodredili život i sudbinu još i prije rođenja kroz metafizičku i nasljednu krivnju porijekla. Prva važna odrednica Jergovićevog identiteta jeste očev identitet, jer u patrijarhalnom poretku odgovorom na pitanje ko (i šta) nam je otac, istovremeno odgovaramo na pitanje ko sam, zapravo, ja. Naše bivstvovanje počinje s očevim identitetom koji determinira cjelokupnu egzistenciju. To je tzv. askriptivna dimenzija identiteta, pripisana, nametnuta, uslovljavajuća, ali suštinski različita od nas samih. Identitet je uvijek ono što nisam, ali što moram biti ili što mi je naloženo da budem, a naloženo je ono što je očev identitet koji je također askriptivan. Takva mreža identitarne uslovljenosti vodi Jergovića ka izvorima njegovih identiteta otkrivajući njihovu artificijelnu narav. Pored očevog, drugi važan Jergovićev identitet jeste identitet djeteta rastavljenih roditelja (nosi identitet oca, iako je otac fizički odsutan, tj. nije dio porodice), čiji će značaj u potpunosti osjetiti kada ga počnu uspoređivati s ocem, naglašavajući njihovu sličnost ili istost. Sličnost s ocem je Miljenku uvreda, ona u njemu izaziva ambivalenciju, jer njegov otac je otac po dužnosti i obavezi (otac koji plaća alimentaciju i povremeno viđa sina kako bi ispunio roditeljsku, društveno poželju normu), a ne po ljubavi i brižnosti. Ambivalencija koja se sastoji u prisiljenosti nošenja identiteta oca čiji je karakter za osudu, da sam isti onaj koji ne želim biti, da je njegov identitet uslovio moj identitet, a što, nažalost, nije moguće promijeniti, odredit će cjelokupno Jergovićevo razumijevanje identiteta kao nečega što ne želim nositi sa sobom, ali moram.

Polazeći od takve individualne drame, ovaj roman savršeno prikazuje i akcentira odnos i uslovljenost individualnog kolektivnim, ličnog političkim, biološkog ideološkim, nudeći sliku, ponajviše na primjeru nacionalnog identiteta Hrvata, konstrukcije identiteta (nacionalnog, porodičnog, ličnog), problematizirajući status prirodnosti, izvornosti i apsolutnosti vlastitog u odnosu na izvještačeno, infantilno i moralno inferiorno svojstveno stranom.

Sliku ili predodžbu o savršenom, moralno superiornom, nedužnom, mučeničkom i herojskom identitetu Jergović oštro denuncira obraćajući se, prevashodno, slijepom nacionalizmu Hrvata. Utjelovljenje Ustaše u porodici Jergović jeste pripovjedačeva baka Štefanija, konzervativne svijesti pune predrasuda i mržnje prema kojoj plavokosa djevojka nužno mora biti bludnica, a svaki Srbin neprijatelj i ološ. Kroz cijeli roman narator nastoji demaskirati zlo dovršenog i homogeno shvaćenog identiteta koje vodi u mržnju, nasilje, razaranja i zločine (ili njihovo opravdavanje). Moralna veličina naratora i visok stepen samorazumijevanja leži i u njegovoj svijesti da zlo nije izuzeto iz procesa oblikovanja njegovog individualnog identiteta. Kao potvrda tome, narator kroz cijeli roman iznosi primjere mračne strane porodice Jergović koja je djelimično zamračila i njegovu ličnost i individualnost. Njegova majka razvod koristi u socijalno poželjne svrhe ističući status samohrane majke radnice; otac ga nikad nije istinski volio, već se iza prividne ljubavi krila obaveza, roditeljska dužnost koja je motivirana ne ljubavlju, već osjećajem krivice uslijed neizvršavanja društveno propisane dužnosti roditeljstva; baka je veličala NDH, Antu Pavelića i druge zločince i zločine, bez ikakve sumnje u moralnu čistotu svoga, hrvatskog naroda; djed je zbog strasti prema kocki doveo čitavu porodicu do ruba egzistencije. Fascinantna je svijest pripovjedača o važnosti naizgled nevažnih elemenata za oblikovanje identiteta i moć da njegove korijene vidi tako duboko, zagledajući se i propitujući svaki detalj iz prošlosti. Svijest o organskom jedinstvu svih elemenata unutar života, gdje se cjelina mijenja promjenom bilo kojeg elementa pojedinačno, pokazuje visok stepen pripovjedačeve samosvijesti i samoanalize.

Ne znam kako bi bilo da je bilo drukčije. Znam samo da onda ovo ne bih bio ja […] Da nije tog puzzlea koji se tako savršeno uklopio, načinjenog od povijesnog zla i privatne nesreće, sigurno bih bio drukčiji pisac, ako bih uopće bio pisac.

Najveća kritika usmjerena je ka hrvatskom nacionalizmu koji pripovjedač eksplicitno osuđuje ističući njegove fašističke dimenzije. Zauzimajući direktan i otvoren stav, Jergović, koji demaskiranjem ide ka provokaciji, ima za cilj preispitivanje prirodnosti i superiornosti vlastite pripadnosti. Narator uzdrmava esencijalistički status nacije koji je poguban, s obzirom da takvo shvatanje vodi u opravdavanje najvećih zločina u ime nacije i njene apsolutne moralne besprijekornosti. Jergović zna koliko je opasna samoviktimizacija i projekcija moralne čistote vlastite nacije i naroda, te zato, da ne bi zapali u zamku, odnosno sadizam statusa žrtve, mučenika ili heroja, narator poziva na kolektivnu odgovornost. Samo time se mogu spriječiti ponovni zločini. A hipokriziju društva nakon devedesetih svjedoči paradoksalna činjenica da se od odgovornosti najviše ograđuju upravo oni koji su najodgovorniji.


Narator uzdrmava esencijalistički status nacije koji je poguban, s obzirom da takvo shvatanje vodi u opravdavanje najvećih zločina u ime nacije i njene apsolutne moralne besprijekornosti. Jergović zna koliko je opasna samoviktimizacija i projekcija moralne čistote vlastite nacije i naroda, te zato, da ne bi zapali u zamku, odnosno sadizam statusa žrtve, mučenika ili heroja, narator poziva na kolektivnu odgovornost.


Pitanje kolektivne odgovornosti jeste zasigurno najkontraverznije mjesto romana. Predstavljajući zločine NDH ne samo sličnim zločinima Njemaca u Drugom svjetskom ratu, već mnogo većim i stravičnijim, Jergović, sa zavidnom hrabrošću, piše o kolektivnoj odgovornosti svih Hrvata.

Odgovornost za genocid počinjen u NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima, također je dio društvene, kolektivne odgovornosti. Odgovorni su oni koji su tog časa bili Hrvati, njihova djeca, unuci i praunuci, svi i uvijek, bez obzira na to jesu li bili fašisti ili antifašisti, pa čak bez obzira na to jesu li njihovi bližnji ubijeni zajedno sa Srbima, Jevrejima i Romima. Na suprotnoj strani od društvene i kolektivne odgovornosti nije kolektivna nedužnost. Na suprotnoj je strani neodgovornost.

Odgovornost, o kojoj Jergović piše, ne znači lično učešće u zločinu, već odgovornost u onoj mjeri u kojoj pripadam onima koji su zločin činili. Ako sportski uspjeh nacije smatram uspjehom u moje ime, onda i zločin nacije moram smatrati zločinom u moje ime. Svi smo odgovorni jer smo pristali da identiteti upravljaju našim bićem, jer smo dozvolili da ljudskost zamijenimo identitetima. Jergovićev stav o kolektivnoj odgovornosti jeste kontraverzan, ali u konačnici, njegov smisao jeste podsticaj na priznanje da su identiteti činili zločine, da se desilo ono što se desilo jer nam je koprena identiteta stavila sljepilo na oči.

Ponajviše kroz lik babe Štefanije, Jergović osuđuje nacionalizam, kao najjače (uz religiju) oružje identiteta, te kao zatvoren sistem vrijednosti unutar kojeg predrasude, mržnja i generalizacija, koje uzrokuju paranoičan život, nalaze svoje utemeljenje u imanentnoj prisutnosti – sve moje je izvorno i dobro, a kada, nekim slučajem nije dobro, onda je za takvo nešto kriv drugi. Prema tome, moji zločini nisu zločini, nego borba za nacionalno (prirodno) dobro. A ono što Jergović želi sugerirati, ponajviše kroz lik babe Štefanije (Miljenkova baba), koja je reprezentativan primjer nacionalističke svijesti, jeste bolna činjenica da Štefanija ima mnogo, te da ih je neuporedivo više nego Paulina (Miljenkova tetka), plemenitih, tolerantnih, širokoumnih i širokogrudnih žena, koje katoličanstvo brane i svjedoče ljubavlju, a ne mržnjom.

Svaki čovjek, koliko god bio mentalno ili duševno oskudan, odnosom prema sebi i svome postojanju, a samim time i prema Bogu, jednak je svakome drugom čovjeku, pa makar taj drugi bio Martin Heidegger ili rimski papa. Svaki rasizam i svaki fašizam kreću od negacije te činjenice. Teta Paulina me je tome indirektno naučila. Ona je važan akter moga katoličkog, ateističkog i osobnog identiteta.

U ovom pasusu sažeta je moralna poruka romana, a nju je u Jergovićevom životu otjelovila časna sestra Paulina, jedna od Miljenkovih tetki.


Svi smo odgovorni jer smo pristali da identiteti upravljaju našim bićem, jer smo dozvolili da ljudskost zamijenimo identitetima.


Zašto je ovo djelo fikcija, a ne puka autobiografija ili porodični izvještaj? Prvo, autor se koristi književno-umjetničkim postupcima uobličavanja; drugo, svojstvo knjige kao književnog podžanra jeste da je linija razgraničenja između fikcije i činjenica izrazito labilna, gdje se gubi pouzdanost u tome šta je istina, a šta iluzija; i treće, u romanu se jasno iskazuje nepovjerenje u prošlost i ono što različitim putevima o prošlosti možemo znati, pa je, prema tome, za pripovjedača prošlost metafora, a književnost umijeće organiziranja niza metafora i pretvaranja prošlosti u novu stvarnost. O samom ocu se u romanu govori kao o fiktivnoj ličnosti iako znamo da je u pitanju stvarni otac i da se stvarno desilo ono što je ispripovijedano. Mrtav je, pa o njemu ništa drugo više i ne mogu znati, osim onoga što nastaje iz literarne mašte. Moj otac nestvarno je biće, hobit, Kraljević Marko, trol i Harry Potter, Saladin iz 'Hiljadu i jedne noći' i Flash Gordon, gore na nebesima, pa sve što o njemu kažem, i o vremenu u kojem je bio živ, izmišljeno je. Nema istine o mrtvima, osim da su mrtvi i više ih nema, kao da ih nikad nije ni bilo.

Nemogućnost da se odupremo svijetu gdje su etikete okvir unutar kojeg smještamo ljude, jeste bolna i neutješna činjenica. Breme identiteta koje svi nosimo, čijeg se tereta ne možemo riješiti, u svome korijenu je uslovljen očevim identitetom. Koloplet identiteta iz kojeg se ne može izvući, u kojem se stapaju individualno i kolektivno, biološko i političko, Miljenko Jergović sagledava sa stanovitim bolom, bespomoćnošću pred valom etiketa koje se priljepljuju pod krinkom prirodnosti. Bez obriza na njihovu osvještenu arbitrarnost, identiteti, koji dolaze sa različitih strana, profilirali su život Miljenka Jergovića. Sve je, posredno ili neposredno, imalo uticaja na izgradnju njegovog identiteta, koji ga određuje kao Miljenka Jergovića, iako je svjestan da je sve samo plašt kojim se čovjek krije kako bi lakše prebrodio prazninu života.

Autor: Ahmed Isanović, Prometej.ba