O slici: theartstack.com

Marin Ljubičić rođen je u Zagrebu 1993. Osnovnu i srednju školu završio je u Jajcu, studirao politologiju na FPN u Sarajevu na odsjeku Međunarodni odnosi i diplomacija, a nakon četiri godine u Zagrebu završava Akademiju glazbene produkcije na odsjeku Audio Engineer/Producer. Previše puta pokušao objaviti ukoričenu zbirku, ali bezuspješno. Danas vrlo rijetko piše i ne objavljuje skoro ništa osim glazbenih umotvorina. Njegovu poemu Mrtvac našli smo vrijednom objavljivanja, a kritika neka kaže svoje.

*

Mrtvac

Sijalica kao žmigavac na momente blješti
I baca svjetlost na maskirno zelene pločice, Mrtvačnice,
Kliničkog centra univerziteta u Sarajevu,
Dok me patolog, pripravnik,
Onaj mrtvi štreber koji je iz zabite provincije došao u
grad
Ne bi li se skrasio u ovom ludilu,
Uvodi u registar pokojnih.

Moje tijelo je u zamrzivaču.
Koraci i škripanje penkala odzvanjaju i,
Tim disonantnim zvukovima,
Prekidaju ustoličeno zujanje struje
Iz neke od kutija,
Silne električne tehnike.

Štreber me vadi iz zamrzivača,
Golog, ali nasmijanog,
I sa dvoje studenata
Oblači me u mrtvačko odijelo,
Koje će da istrune skupa sa mnom,
Na putevima groba.

Studenti ostaju sami u prodornoj tišini mrtvačnice
Dok se štreber gubi u nekoj od prostorija zgrade,
Pa se ovi zajebavaju,
Na meni mrtvome.
A ja milimetar kapke dignem,
Pa onom, prvom do sebe namignem,
I s desne strane svoje ga gledam,
Kako promrzava od silnog straha,
A ja i dalje nasmijan.

Usrani obojica,
Oči mi sklopljene.
Štreber se s pogrebnicima vraća
Po moj dobro očuvan leš,
Ovi bljeđi od mene,
A bolji se od njih ukopavaju,
Trzaju prema meni,
Štreber ne konta,
A ja i dalje nasmijan.

Staviše me u sarkofag,
Grubo i grublje,
U onaj najjeftinije građe.
Pogledaše me još koji put,
Popisaše zadnje redove formulara,
Studenti pobjegoše ko vrag od krsta,
Štreber baca zadnji pogled na mene,
A ja u mraku,
I dalje nasmijan.

O povorci ne želim ni govoriti,
Bila je i više nego lijepa.
Isplakano je more lažnih suza,
Od dušmana gordih i grdnih,
Od ucviljenih pičaka koje sam guzio za života,
Od žena koje sam stvarno volio,
a mene nije nijedna
jer se nije mogla nositi
sa mojim lucidnim mislima
i tajanstvenosti
Od šatro frendova
koji će se taj dan na žalosti
krviti, 'ko je sa mnom bolji bio
Od silnih onih samoprozvanih pjesnika
koji su me tapšali po ramenu
i govorili kako sam genij
proizašao iz učmalosti društva
Od... I tako dalje.
A ja i dalje nasmijan.

Spuštaju me nespretno u zemlju,
Da sam im zamalo ispao,
A svećenik koji je iznad moga groba
Govorio molitve iz svetih knjiga,
Po zadnjem bacanju svete zemlje,
Od strane mojih krvnika,
U džep svoj prima,
Iz ruke kuma,
Zaokruženo svotu,
S likom Nikole Šopa.
Dok zemlja glasno udara
Na moj pokrov od drveta
I Mirna iskreno plače,
I lije čiste suze,
Ja i dalje, nasmijan.

Hrpa mokre gline
Prigušuje korake sultanove svite
Dok se, siguran sam, razilazi po završetku ukopa,
I ne želim da brojim sekunde u sebi
Kada će moji najbliži doći do pisma
I shvatiti da sam odabrao,
Živ u zemlju otići,
I kad budu očevi zadnji udari lopatom o zemlju,
Odvaljivali moj drveni pokrov,
U svom stilu ću prećutati sve užase
Koji prođoše mi dušom.
A kad svim prisutnima,
Koji sat poslije ukopa,
Stigne vijest o stravi i hororu
Od hladnjače do pokopa,
Tad će im se srce stegnuti od straha
A crijeva zapetljati od užasa
Jer sam im pred očima Boga
U svom stilu,
Jebo mater,
I u metežu cijelog šoka, utonuo u san
Ja, mrtav
I dalje, nasmijan.