Muhamed Dželilović: O naraciji, semiotici i nama

Govor dr. Muhameda Dželilovića na promociji knjige dr. Edina Pobrića “Priča i ideologija – semiotika književnosti” u izdanju Centra SAMOUPRAVA iz Sarajeva, a u organizaciji Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno.net.

*

Nakon knjiga Vrijeme u romanu: od realizma do postmoderne (2006) i Univerzum simpatije; od slučaja do nužnosti: književni i književnoteorijski diskurs Umberta Eca, pred nama je evo i treća knjiga Edina Pobrića – Priča i ideologija (semiotika književnosti) objavljena u izdanju Centra SAMOUPRAVA.Imao sam sretnu priliku da u više navrata i govorim i pišem o radovima Edina Pobrića pa bih odmah želio naglasiti kako ova knjiga objedinjava i u specifičnoj sintezi nadrasta sve one kvalitete koji su prisutni i u njegovim ranijim radovima. Tu prije svega mislim na veliku raznovsnost književnih interesa po kojoj prepoznajemo Pobrića kao vrsnog komparativistu, ako dozvolite - komparativistu „sa dna kace“. I to u oba poimanja komparativistike: i kao sadržaja i kao metodološkog pristupa književnosti. Naime ako o komparativistici mislimo kao o izučavanju najšireg polja svjetske književnosti, onda najprije uočavamo specifičnu lakoću kojom se autor kreće po linijama njenih dijahronih i sinhronih presjeka - od antike do postmoderne i od jednog do drugog pisca vrlo, vrlo udaljenih poetika, iskazujući tako izuzetnu književnohistorijsku spremu. U tom pogledu može se reći kako Pobrić slijedi put svojih duhovnih učitelja o kojima se govori i u ovoj knjizi: autora poput Tvrtka Kulenovića ili Umberta Eca. Jer za obojicu možemo reći kako gotovo neprimjetno i tako ležerno spajaju ono „renesansno“ ili „humboltovsko“ univerzalno obrazovanje sa temeljnim načelima postmodernizma koji više ne priznaju pojmove visokog i niskog registra; centra i periferije; teksta i margine... Pa su u toj sintezi uspjeli nadići i onog klasičnog, ali i postmodernog pisca i mislioca.

Ako, s druge strane, o komparativistici mislimo kao o specifičnom metodološkom pristupu, ne možemo previdjeti Pobrićevu teorijsko-pojmovnu spremnost i preciznost. A upravo to je temeljni instrumentarij kojim izvjestan (uvijek subjektivan) kritički sud zadobiva onaj visoki stepen objektivizacije po kojem i prepoznajemo vrsnog profesionalca od poluobrazovanih diletanata i hohšaplera koji od naše književne sredine prave smradni prostor sukoba, isključivosti i pljuvanja argumentima i sredstvima koja književnoj umjetnosti ni na koji način ne pripadaju. Pa i ako Pobrićeva knjiga u tom pogledu predstavlja prije izuzetak nego pravilo, on teoriju ne odvaja od književnog teksta (rekli bismo „ne razmeće se njome“); štaviše on interpretaciju gradi u stopljenosti sa svakim konkretnim književnim tekstom dopuštajući da se ti tekstovi međusobno „domišljaju“. Time pokazuje u kolikoj mjeri istinski „živi književost“ i ugrađuje svoje cjelokupno biće u interpretaciju bez ijednog mjesta u kojem bi teorija postala svrha samoj sebi.

Nivo zrelosti ove knjige i ogleda se u „talasima“ misaone fleksibilnosti kojom se on kreće unutar nauke o književnosti, esejističkoj slobodi i umijeću ukrštanja različitih dimenzija književnosti, uvijek vođen Ecovom idejom „otvorenog djela“, ali bez pokoravanja jednom metodu ili jednom pristupu književnosti. To čitaoca često dovodi do osjećanja da naprosto lebdi u prostoru nauke drugog tipa kako od Bahtina pa do danas jedino i možemo poimati nauku o književnosti kojoj (za razliku od egzaktnih nauka) nije pripadajuća monološka forma znanja, nego svojevrstan „razgovor“ u koji nas uvlači dijaloška i intersubjektivna priroda književnoumjetničke komunikacije. Pobrićev razgovor sa bosanskohercegovačkom i svjetskom književnošču u ovom djelu uistinu je građen na „dijaloškom razumijevanju“. Odjekuje to jako u sredini u kojoj smo već naviknuti na ksenofobično zatvaranje monološkog tipa, na suspendiranje svega što vodi prema otvorenosti uma i duhovne otvorenosti sredine prema svijetu.

Stoga nimalo ne čudi što jedna naučna knjiga započinje autorovom kratkom pričom u kojoj se govori o vječnoj igri praznine i punine svijeta i u kojoj čujemo misao Ne oslanjaj se ni na šta što je definitivno... A u toj igri uvijek se pojavljuje procjep u koji mi kao čitatelji neminovno upadamo, postajemo sagovornici tekstu, upotpunjujemo ga tekstualno u istoj onoj mjeri u kojoj on egzistencijalno upotpunjuje nas. I ta igra nema kraja u „univerzumu simpatije“ jer nam bilo kakvo konačno značenje uvijek izmiče, uvijek se dešava njegovo „odgađanje“ na način kako je to objašnjavao Derrida svojim poznatim pojmom „différance“.

No u procjepu što ga rađa igra praznine i punine, kao u simbolu koji je uvijek samo „polovina“ dok je druga prepuštena recipijentu, trajno vreba agresivni upad ideologije koju je Eco definirao kao „kod koji poruku generira s posebnim konotacijama“, a Allthusser kao „manipulativni sklop vrijednosti, predodžbi i uvjerenja koji ljudima muti pogled na stvarnost kakva jeste“. Ishod tog upada je „sklerotično skrunuta poruka“, jedna vrsta „prekodiranja“, i u krajnjem slučaju grubo poništavanje poetičkog na uštrb političkog, tačnije političko-ideološke manipulacije. Neosporno, književnost nam je oduvijek značila puno više od onoga što je njena puka jezička strukturiranost jer je uvijek uključena u svojevrsnu razmjenu sa drugim oblastima ljudskog djelovanja. Sam recepcioni čin, pa i pisanje o književnim djelima, stoga ne treba i ne može bježati od stalnih „ulazaka“ i „izlazaka“ iz književnog teksta u sve sfere života. Ali ono čemu svjedočimo posljednjih decenija u bosanskohercegovačkoj književnoj historiografiji i kritici prepuno je najgrubljih dnevnopolitičkih nasrtaja na fino estetsko tkivo književnih djela Andrića, Selimovića, Kikića, Sijarića, Kulenovića... ali i naših savremenih autora – Kazaza, Mahića, Šakovića, Šehića i Elme Porobić čijim se djelima Pobrić obraća. A to tkivo je krhko i neuništivo istovremeno. Samo na prvi pogled ono se s lakoćom razara u čitanjima dežurnih ideologa književnih čaršija, boraca na prvoj liniji odbrane filozofije palanke koja se zapravo mogu svesti na smrad, boju, okus karakterističnih balkanskih fašizama, zvali ih mi klero ili etno nacionalizmima u sjeni uvijek prisutne figure barbarogenija o kojoj su tako precizno pisali Krleža i Konstantinović u svojim seciranjima naših provincijalizama. U mutnim vremenima u kojima se govor oknjiževnosti svodi na psovke, uvrede i tuče u bijedi naci- tabora, rijetke su knjige koje jasno ustaju protiv svih grubih ideoloških nasrtaja na velika djela naših pisaca i koje sa punom naučnom kompetitivnošću i bez trunke isključivosti brane umjetnost književnosti kao optimalno umjetničko svjedočenje ljudskog postojanja u vremenu i maglenim historijskim mijenama. Esejistički dar Edina Pobrića ovu sliku tegobne i mračne strane priče o manipulacijama književnošću u našoj sredini, pune laži i objeda, čini samo još preglednijom i izoštrenijom.

Na više mjesta u knjizi autor se poziva i na Derridu. Možda bi se njegovim pojmom dekonstrukcije mogao najlakše opisati misaoni horizont Edina Pobrića, pa i u ovom djelu koje govori o nama i našoj književnosti. Prije svega valja naglasiti da Pobrić dekonstrukciju razumijeva ispravno – kao trajni proces a nikako kao postupak. Drugo, iako zvuči pomalo tehnički, sadržaj ovog pojma je duboko etički determiniran jer podrazumijeva trostruku odgovornost. On jest sačinjen u sintezi pojmova destrukcije i konstrukcije, rušenja i građenja, ali na način da nas stavlja pred pitanje: šta i kako rušiti i izbacivati kako bi se gradilo, a da pri tome iskažemo punu odgovornost prema tradiciji, prema sebi i zahtjevima našeg vremena i naše generacije, ali i odgovornost prema generacijama koje tek dolaze i koje će imati svoje, neke potpuno drugačije potrebe. U Pobrićevim tekstovima jasno se vidi ova trostruka odgovornost u zoni književnog mišljenja bosanskohercegovačke književnosti. On analize radi iz ugla i zahtjeva svoga historijsko-poetičkog trenutka, ali u potrebi za dekanonizacijom i interpretativnom svježinom ne ide linijom neodgovornog skrnavljenja tradicije jer ne želi odgovarati pukim ideološkim potrebama trenutka: on nema potrebe braniti islam od Andrića, bošnjaštvo od Selimovića itd. A s obzirom na poimanje književnih djela kao “otvorenih“ za uvijek nova čitanja, on svoje interpretacije nikada ne zatvara u nekakve definitivne i konačne – te omiljene pojmove nacionalista. Tako se obznanjuje kako su oni koji se najviše zaklinju u nacionalne književne tradicije, koji se predstavljaju kao njihovi najveći branitelji, zapravo njihovi najveći rušitelji. Oni koji su najviše okrenuti prošlosti, zapravo najslabije u njoj razaznaju vrijednosti, upravo one koje Pobrić-komparativist uočava na posve novim i neočekivanim horizontima. A zbog ideoloških „zatvaranja umova“, onda su neodgovorni i prema vlastitom historijskom trenutku, prema zahtjevima svoga vremena... O potrebama onih koji će tek doći oni i ne sanjaju. I zato credo ove Pobrićeve knjige može stati u stihove Emira Šakovića, književnika ogromnog talenta i tragično prerane smrti koja je došla iz razočarenja u sve ono u što je vjerovao u vlastitom drušvu (ako takvo nešto još uopšte postoji):

Svima kojima je stalo do ove Šakovićeve „deratizacije“ našeg književnog života i društva u cjelini biće dragocjena ova knjiga u koju je Edin Pobrić ugradio cijelo svoje biće.