Jedan dio mene razlio se ko tinta po slobodnom dulumu neba, gdje meleci sjede na skemlijama od olujnih oblaka i uveseljavaju šalama prevarene glasače. Dok se gore sve stvari postavljaju na svoje mjesto, u suterenu na lokalnim izborima nebeske sile imaju sasvim druge prioritete.

Ljudsko društvo se stalno nalazi u pokretu. Giba se. Savija. Ispravlja. Čovjek mora da bude ruski gimnastičar i briselski poslastičar, jer se nakon leta pada na tvrdu zemlju daleko od fiskulturnih sala. Ništa nije vječno na trotoarima prekrivenim popljuvanim ljuskama sjemenki.

Od moje nekadašnje bezbrižnosti preostala je blijeda mrlja fruktalove borovnice tretirana sredstvom za skidanje tvrdokornih mrlja. Zaista bi bilo zgodno da zapamtim odakle sam krenuo, ako već ne znam kuda vodi staza kroz Aleju velikana na gradskom groblju „Bare”. Sa te prometne raskrsnice vraćaju se odabrani na preliminarne liste kandidata za lokalne izbore. Predrasude nakon pijanke povraćaju argumente u plastične lavore u stambenim jedinicama bez sanitarnih čvorova. Vječni mir ne može da opstane bez mramora i granita na propuhu u ozonskom haustoru. Zato ljudima dižu spomenike.

Za razliku od predaka, ja sam opredijeljen, jer se sudbina našminkala jedne prilike u devedesetim zbog mene. Tada poslužena laž kruni se još uvijek na stolu sa glasačkim kutijama ko kukuruza. I taj ambijent je sličan motivu goblena po šemi iz „Praktične žene”.

Odlučio sam da progovorim, ležeći u najboljoj pidžami na konstrukciji od nehrđajućeg čelika visoke izdržljivosti, za slučaj da me smrt zatekne u snu. Politički mrak je oduvao moju mladost na trule pozorišne daske, gdje se predstavlja za nečiju tuđu, jer umro sam kukavički hiljadu puta dosad. Moja jedina izvjesnost je dokumentacija za međunarodni prijevoz pokojnika u rukama bosanskohercegovačkog graničnog policajca. Nisam ništa volio neizmjerno. Pa ni život. Kad sam načuo da šutnja nije najglasnija, želio sam mijenjati, ali nisam umio pronaći pravi trenutak. Proveo sam vrijeme u društvu ljudi sa kojima nemam ništa zajedničko. A opet mi se ponekad činilo da sam imao sve što mi je bilo potrebno.

Eldin Eminović, Prometej.ba