Proljeće je. Za mene, lakokrilu dušu, počinje sezona intenzivnog dnevnog sanjarenja, gotovo cjelodnevne raspršenosti u melodijama i ritmovima. Katkada i osmjeljivanja na različite kreativne eskapade, kakav je i pokušaj pisanja o glazbi iz kojeg je nastao ovaj prvi tekst iz zamišljenog, budućeg dnevnika slušanja.

Pisati o svemu što slušam, od renesanse do jazza, usuđujem se kao čisti glazbeni amater, u dvojakom značenju te riječi: (1) kao netko tko ne vlada teorijom glazbe, tko nije pohađao nastavu solfeggia, tko ne čita note i ne svira niti jedan instrument, osim što puno pjeva u svoja četiri zida i ovisno o rasponu glasa manjeg od željnog raspona srca uspijeva korektno, pa čak i ljupko otpjevati štogod, te (2) kao čisti ljubitelj (fr. amateur), netko tko se glazbi zaljubljenički prepušta, tko je istražuje i pomoću nje kultivira sebstvo.

Razmišljam kako bih mogao odgovoriti na prvo pitanje leksikona koji je za francuski glazbeni časopis Classica sastavio Oliver Bellamy: Što predstavlja vašu prvu glazbenu emociju? (Quelle fut votre première émotion musicale?) Mogao bih reći da sam se zarana, još kao predškolac, vjerojatno i preko songova iz Disneyevih crtanih filmova, bespovratno aficirao klasičnijim mjuzikalskim melodijama i kasnije, tijekom osnovne škole, klasičnim jazz-pjevanjem, prvenstveno ženskim vokalima. Neke od prvotnih senzacija koje mogu prizvati: glas Jasne Bilušić u tadašnjim HRT-ovim glazbenim emisijama, ali i sinkroniziranim crtićima, album Café Blue Patricije Barber koji se vrtio u stričevu autu kad nas je jednom prilikom vozio na more, kao i, također iz njegove zbirke CD-ova, slavne duete Elle Fitzgerald i Louisa Armstronga. S potonjima sam krenuo u radosno slušateljsko listanje Velike američke pjesmarice koje i danas traje.

Velika američka pjesmarica (eng. Great American Songbook) katalog je popularnih pjesama, uglavnom songova iz broadwayskih mjuzikla i filmova, koje su do danas opstale u vidu standardnog jazz-repertoara. Kvintesenciju Pjesmarice, pa i generalno „klasičnog“ američkog glazbenog krajobraza, predstavlja istoimeni veliki diskografski poduhvat pjevačice Elle Fitzgerald i producenta Normana Granza čiji je rezultat osam studijskih albuma ili Pjesmarica s kompozicijama Colea Portera, Richarda Rodgersa i Lorenza Harta, Duke Ellingtona, Irvinga Berlina, Georgea i Ire Gershwina, Harolda Arlena, Jeromea Kerna, Johnnyja Mercera, u razdoblju od 1956. do 1964. godine izdavanih pod etiketom Granzova Verve Records-a (s tim da je, prema historiografiji jazza, začetnica koncepta albuma s pjesmama velikih američkih skladatelja danas gotovo zaboravljena, ali bitna pjevačica prve polovine 20. st. Lee Wiley, koja je ranih 50-ih snimila tri takovrsne ploče: Lee Wiley Sings Vincent Youmans, Irving Berlin, Rodgers & Heart). Interpretacije snimljene u sklopu ove serije pjesmarica „klasik“ su same po sebi: često se citira izjava Ire Gershwina da nije bio svjestan koliko su njegove i bratove pjesme dobre dok ih nije otpjevala Ella Fitzgerald. Kako u svom nekrologu Prvoj Dami Pjesme zapisuje Frank Rich, ona je kao crnkinja urbane pjesme, čija je većina autora židovskog i imigrantskog porijekla, a prvotna publika pretežno bijela i kršćanska, pjevala „izvodeći kulturalne transakcije“ – reklo bi se između stare europske i mlade američke, bjelačke i crnačke kulture. Navedeni (ili možda neki drugi, trenutno se ne mogu točno sjetiti) autor će zaključiti kako Ella u svojim izvedbama univerzalizira ljudska osjećanja i transcendira granice: ona kao da pjeva svima i za sve. Time bih sažeo i dio vlastitih doživljaja pri slušanju Elline (i Normanove) serije Great American Songbook kojoj se vraćam kao jednom od omiljenih glazbenih pribježišta.

Ovotekstni hommage „klasičnoj“ američkoj pjesmi napravit ću kratkim osvrtom na tri (njezine) velike interpretatorice i stilistice: Blossom Dearie, Shirley Horn i Dianu Krall. Riječ je o pjevačicama i pijanistkinjama čija je vokalistička praksa neodvojiva od instrumentalističke. I dok se prve dvije, nažalost ne više živuće, svrstavaju u skupinu jazz-legendi, iako njihov značaj nije još u potpunosti priznat, posljednja se od ranih 90-ih naovamo smatra jednom od najvažnijih i svakako najpopularnijih izvođačica u kategoriji tradicionalnog popa i jazza. Preslušavajući ponovno, ali i po prvi put pojedine albume triju majstorica, shodno trenutnom raspoloženju, vrtio sam i vrtio određene pjesme baladesknog karaktera. Stoga ću u nastavku teksta izdvojiti tri interpretacije kojima se lijepo oprimjeruje njihovo umijeće izvođenja balade.

Stvaralaštvo Blossom Dearie doskora sam poznavao isključivo preko njezinih šest Verveovih albuma, snimanih od 1957. do 1961. godine, koje spadaju u moju omiljenu i u svakom slučaju obveznu jazz-lektiru. Međutim, tek sam odnedavna, preslušavanjem cjelovitog opusa, počeo uviđati estetsku kompleksnost i iznimne majstoričine stvaralačke domete. Samo njezino – inače pravo, ne umjetničko – ime kao da sugerira „cvjetastu“ narav i „mekoću“ njezina pjevanja i sviranja. Dearie je prije svega prepoznatljiva po upečatljivoj - djevojački nježnoj, štoviše infantilno slatkastoj boji glasa, potom specifičnoj - šaputalačkoj pjevačkoj tehnici. I sama je u intervjuima priznavala kako nije htjela uvažiti kritike o potrebi pjevanja iz dijafragme prigrlivši mikrofon kao svog pouzdanog saveznika. Nemoguće je slušati pjesmu za pjesmom, preslušavati album za albumom, a ne ostati fasciniran svim mogućnostima Dearina „glasića“, radilo se o brzim („But Ray Brown told me I was built for speed“, glasi stih „intertekstualnog“ Blossom's Bluesa) ili pak pjesmama sporijeg tempa, pri čemu umije postići čitav dijapazon efekata – od sentimentalne maznosti do ironijske britkosti. A ono što je meni posebno uzbudljivo u ovom „glasiću“ njegov je feminističko-estetički potencijal: znano je da „mali glasovi“, visoki i netipično ženstveni, kao slabi antipodi onim snažnim i dominantnim muškim glasovima, izazivaju ponajviše mizoginije, o čemu u jako mi dragom i osobno intoniranom eseju piše Lana Pukanić. Naposljetku, nužno je podcrtati pijanističko umijeće Blossom Dearie, uvelike zasjenjeno vokalnom upečatljivošću, mada je za nju sviranje moralo biti komplementarno s pjevanjem: i sam je Bill Evans na pitanje o uporabi kvartnih akorda i njihovih veza odgovorio da je ostao zadivljen kad je čuo kako se njima koristi Dearie. Među najljepšim ilustracijama gore spomenute izvođačke komplementarnosti je ikonička interpretacija jednog od najpoznatijih i meni jednog od najdražih Gershwinovih baladnih songova Someone to Watch Over Me s albuma My Gentleman Friendizdanog 1961. godine.

Vlastiti i generalno baladeskni senzibilitet druga jazz-legenda, Shirley Horn, opisala je sljedećim riječima: „Mnogi glazbenici jure kroz sve s previše nota. Meni treba vremena da zamislim sliku. Balada treba biti balada. Važno je razumjeti o čemu pjesma govori i naučiti kako ispričati priču. Za to je potrebno vrijeme. Ne mogu s tim žuriti. Stvarno s tim ne mogu žuriti. “Isto tako sklona „šapatu“, ali s glasom većeg volumena i jačeg, zagasitog kolorita, Horn je doista znala iznijeti priču koju takva pjesma nosi. Iako bi možda to bilo bolje oprimjeriti nekim drugim vrsnim interpretacija pjesama sporijega tempa, u kojima najviše do izražaja dolazi Hornina „narativna“ pjevačka dikcija, za ovu ću priliku odabrati dvije snimke dobrog starog standarda Van Heusena i Mercera – I Thought About You. Najprije je snimljen na debitantskom albumu Embers and Ashes iz 1961. godine, koji je oduševio Milesa Davisa, što je i dovelo do njihove daljnje kolegijalne prisnosti i kolaboracije – i slavni je trubač snimio kvintetsku verziju istog standarda iste godine na ploči Some Day My Prince Will Come. Nešto više od dva desetljeća kasnije I Thought About You sada već zrela pjevačica i pijanistkinja izvela je na istoimenom live albumu snimljenom u hollywoodskom Vine Streetu. Slušanjem potonje i drugih snimaka s istog koncerta, lako je razvidjeti pjevačku i pijanističku komplementarnost Shirley Horn, koja kroz svoje klavirske dionice i soliranja itekako umije neverbalno uslojiti ono o čemu pjeva.

I na koncu Diana Krall, danas najpoznatija baštinica tradicionalnog jazz-muziciranja, koja je mlađe generacije slušatelj(ic)a uvodila u ovdje tematizirani repertoar. I sam sam kao „zelen“ slušatelj volio njezine albume, posebno one izdavane tijekom 90-ih, zaključno sa snimkom koncerta iz pariške Olimpije održanog 2001. godine, gdje se u punom sjaju prezentira fleksibilnost njezina vokala i instrumentalna umješnost, osobito u brzim swingerskim pasažima. Nedavno sam se vratio albumu All for You: A Dedication to the Nat King Cole Trio (1996) koji je zaista dostojna posveta uzoru s autoreferencijalnim impulsom: odavanje počasti jednom od najvećih izvođača Velike američke pjesmarice istovremeno je i ukazivanje na vlastitu, postignutu izvođačku idiomatičnost. Za mene je ona možda ponajljepše iskazana u baladi koju je Cole snimio uz pratnju punog orkestra, a Krall u aranžmanu za trio-sastav, sastavljen po uzoru na Coleov, s gitaristom Russellom Maloneom i kontrabasistom Paulom Kellerom: A Blossom Fell, uz čije bih taktove pozdravio sve one koji su – nadam se sa slušalicama u ušima –uspjeli doći do kraja ovog uvodnog Nagovora na slušanje.

Ivan Šunjić, Prometej.ba