U svojoj maloj osobnoj mitologiji ovom šestom mjesecu u godini, lipnju, pridajem poseban značaj. Mjesec je to u kojem sam rođen, i u kojem je moj imendan, u kojem ulazimo u novo godišnje doba, premda se taj prijelaz sve teže osjeti, dok nemilosrdno oko neba već duže žga sve ispod sebe, u kojem mi redovito ističe ugovor za posao i kreće ponovna prijava na biro, u kojem se proljetni zanos za tren pretvori u tek varljivo dugu i napeto laku prazninu ljeta. Nešto od tog ozračja – olakog prepuštanja sili teži i istovremenog stremljenja prema eteričnim predjelima slobodne igre duha – svakako nosi ovomjesečni slušateljski odbir.

Moja lista za slušanje uvijek je rezultat sprege raspoloženja i istraživačkog impulsa. Trenutno stanje uvjetuje sastavljanje repertoara, što dalje potiče na uporedno slušateljsko studiranje kompozicije u različitim izvedbama, potom i detaljnije informiranje o skladatelju, glazbenopovijesnom kontekstu itd. A ponekad se iz štreberski nastrojenog, planskog slušanja i čitanja o slušanom dogodi prvotno ili novo oduševljenje nekim opusom ili djelom koje onda slušam i preslušavam. Preslušavajući dva diskografska noviteta ovaj sam se mjesec – opet – zanio zvukom fagota. To su posljednje snimke fagotistkinje Sophie Dervaux sa salzburškim orkestrom Mozarteum kojim sama dirigira (Mozart, Hummel, Vanhal, Berlin Classics, 2022) te fagotista i dirigenta Petera Whelana i ansambla Marsyas (Mozart's Bassoon: Works for Solo Bassoon, Linn Records, 2022). Oba kompaktna diska sadrže snimku jedinog Mozartova koncerta za fagot, ujedno i prvog koncerta koji je skladatelj kao 18-godišnjak napisao za neki puhački instrument. Sve me to vratilo Vivaldijevim dinamičnim i čudesnim koncertima za fagot, glazbenoj lektiri koju sam morao ponoviti i koja se ukazala idealnom za sigurnu slušateljsku plovidbu kroz ovaj mi najdraži, mahniti i lijepi, prijelazni mjesec.

Glavninu svoga koncertantnog opusa Vivaldi je posvetio violini, po čemu je širokom slušateljstvu i najpoznatiji, ali uži krug slušatelj(ic)a i ljubitelj(ic)a rane glazbe već dobrano stvara uvid u svu kolosalnost njegova stvaralaštva. Za to je prvenstveno zaslužan diskografski podvig nezavisne izdavačke kuće Naïve, na čelu s muzikologom Albertom Bassom, u vidu niza –Vivaldi Edition – čiji je cilj prezentirati cjelokupnu skladateljevu ostavštinu, što se osobito odnosi na oko 450 autografa pohranjenih u Nacionalnoj knjižnici u Torinu te recentnija otkrića. Jedan od najdragocjenijih i meni najdražih momenata Naïvova niza Vivaldijevi su koncerti za fagot koje je na pet kompaktnih diskova snimio fagotist Sergio Azzolini s ansamblima L'Aura Soave Cremonai L'Onda Armonica. Najveći broj koncerata za neki instrument – nakon violine – skladatelj je napisao upravo za fagot, njih ukupno 39, od čega je u cijelosti sačuvano 37. Stoga se ove po mnogočemu jedinstvene snimke mogu uzeti kao pouzdan vodič za sve one koje mletački „riđokosi svećenik“ tek treba nepovratno očarati.

Kao netko tko nije glazbeni historiograf ni glazbeni teoretičar, iz perspektive današnjeg slušatelja, ostajem zatečen količinom prostora koju Vivaldi zauzima u integralnim povijestima glazbe. Andreis mu, na primjer, u svojoj Historiji glazbe, za kojom posežem kao jednim od referentnih polazišta, ne posvećuje ni pune dvije stranice, što djeluje dosta škrto u odnosu na višestranične zapise o Bachu (na kojeg je Vivaldijevo skladanje imalo utjecaja) ili pak o vremenski nam bližem Stravinskom (čiju je ciničnu ili možda drukčije shvatljivu ocjenu Vivaldija teško prihvatiti), upotpunjene notnim ilustracijama i popratnim tumačenjima istih. Jasno je da su uzrok tomu ondašnje činjenične nerazjašnjenosti vezane za život i djelo riđokosog maestra čija je skladateljska figura do danas ostala tajanstvena. Međutim, literatura na koju sam se referirao nudi nam opće informacije i postojane visoke vrijednosne sudove o skladatelju, u prvom redu kao majstoru kasnobaroknoga koncerta: Vivaldi podjednako piše tzv. velike koncerte (concerto grosso) kao i koncerte za jedan instrument, tehnički usložnjuje solističke dionice i utvrđuje trostavačnu koncertantnu formu koju je zadao njegov prethodnik Giuseppe Torelli (allegro – adagio – allegro). Pritom se naglasak stavlja na kontrastnost stavaka: u prvom brzom naizmjenično nastupaju cjelokupni orkestralni sastav (tutti) izvodeći tematsku građu (ritornello) i solist sa svojim slobodnim figuracijama u parafrazi ritornella ili u novoj glazbenom misli, a nakon intenzivno lirskog adagia, ponekad kao siciliana oblikovnog, slijedi dinamični, nerijetko na ritmu gigue koncipiran završni stavak. Kako je naglašeno, od koncerata za jedan solistički instrument Vivaldi, i sam violinski virtuoz, najviše je posvetio violini, nakon kojih brojčano dominiraju oni za fagot. Budući da je riječ o instrumentu koji se u baroku baš i nije uvelike tretirao solističkim i koji je svoju funkciju najčešće ispunjavao u sekciji bassa continua, za fagot napisanih 39 koncerata može se smatrati jedinstvenim skladateljskim ostvarenjem i doprinosom.

Za koga su ovi koncerti točno pisani i u kojim su prilikama izvođeni, pitanja su koja će ostati otvorena. Kao što stoji u Azzolinijevu zapisu iz knjižice kojom je popraćen treći kompaktni disk, zbog brisanja pisanih tragova ne mogu se ustvrditi datacija, prema tomu ni redoslijed koncerata, kao ni izvođač(ic)e za koje su skladani. Kronološki prvim koncertom mogao bi se atribuirati onaj u a-molu, RV 499, koji Azzolini radije naziva Koncertom s fagotom umjesto za fagot, zbog baritonskog registra fagota za razliku od – solističkog – tenorskog u ostalim koncertima, a na pretpostavku kronološkog prvenstva utječe i činjenica da je jedini koji nije pronađen u autografu, već je prepisan rukom skladateljeva oca. Nadalje, koncerti RV 496 i RV 502 nose posvete: prvu češkom grofu Morzinu, na čijem je dvoru svirao fagotist Anton Möser, te drugu, zapravo izbrisanu, glazbeniku Giossepinu Biancardiju koji je bio član venecijanskog udruženja L'Arte dei sonadori. U tom je pogledu opravdano smatrati Mösera, svirača na Morzinovu dvoru, kao onoga koji je prvi izveo barem jedan dio ovih koncerata. Pa ipak, jednako je opravdano pretpostaviti da su koncerti za fagot bili namijenjeni baš nekoj od sviračica iz sirotišta Ospedalle della Pietà, čije su glazbeno nadarene štićenice činile glasoviti orkestar i zbor, to jest konzervatorija u kojem je skladatelj u diskontinuitetu djelovao od 1703. do 1740. godine; spominju se Pellegrina i Sussana, konzervatorijske oboistice koje su možda svirale i fagot. Spomenute kontekstualne praznine, pa čak i mjestimične praznine unutar same partiture, kakva je izostanak oznake za tempo u pojedinom stavku, trebale bi se uzeti kao poticaj za stavljanje u pokret izvođačkog promišljanja i imaginacije, što se na snimkama Azzolinija i pratećih ansambala itekako čuje.

Upustiti se u proces snimanja ovog Vivaldijeva koncertantnog opusa značilo je upustiti se u ozbiljno muzikološko istraživanje, a isto tako i ozbiljan organološki rad. Azzolini se inače bavi istraživanjem specifičnoga baroknog zvuka i osim na modernom svira i na autentičnim instrumentima i njihovim kopijama: zajedno s Peterom de Koninghonom, graditeljem instrumenata, tri je godine radio na replici ranije mletačke verzije fagota s čijim se zvukom, pretpostavlja fagotist, Vivaldi vjerojatno počeo upoznavati i opčinjavati još u dječačkoj dobi. Za komparativno slušanje predložio bih jedanallegro non moltou F-duru, prvi stavak koncerta RV 485, najprije u jednoj od referentnih izvedbi Klausa Thunemanna zabilježenoj 1985. godine s ansamblom I Musici, a onda u izvedbi Azzolinija i ansambla L'Aura Soave Cremona. I zaista, koliko god prva bila i točna i lijepa, nakon druge nije se lako riješiti dojma izrazite zvukovne ispeglanosti: Azzolini s ansamblom uspijeva iznijeti onu mreškavost, dinamičnost forme, Wöllflinovim rječnikom rečeno, pokret i zbivanje koji su u suštini (unutar- i izvanvremenski pojmljive) barokne estetike.

Vivaldijevim koncertima, prepunim kontrasta i začudnih obrata, sâm Azzolini pristupa kao izrazito teatralnoj formi. Pristup je to koji, dakako, podrazumijeva uzajamnost solista i ansambla, što fagotist na najvišem kreativnom stupnju uspijeva ostvariti sa svojim „harmonijskim valom“ (L'Onda Armonica). Primjer takve uzajamne igrivosti za mene je Koncert u F-duru, RV 486, jedan od ljepših glazbenih komada koje sam čuo, gdje se s početka zabrinuti, blago ustreptali, pa onda tugaljivi fagot u posljednjem allegru probija na svjetlo u radosnom, titravom glisandu i gotovo jazzerskom fraziranju. U tom probijanju pomaže mu harfa što se može čuti odmah u prvom stavku na čijem koncu određena sekcija skupa s orguljama stvara veličanstvenu kadencu koja se doima poput podržavateljskog korskog uzdaha. Htio bih istaknuti kako je u ranoj glazbi instrumentalistički ideal predstavljalo što uspješnije oponašanje pjevačkoga glasa te bi se na osnovi netom navedenog, ali i ostalih primjera, reklo da Azzolini ispunjava i taj parametar povijesno osviještena izvođenja. U nekim je kritikama naglašena baš takva karakteristika njegova sviranja ovog drvenog puhačkog instrumenta koje je u svojim „pregibanjima“ vrlo prispodobivo ljudskom pjevanju.

Historiograf(k)i(nje) glazbe uglavnom se slažu da su po svojoj posebnoj ljepoti i dubini lirskog intenziteta izdvojivi drugi stavci Vivaldijevih koncerata. Pažnju usmjeravam na largo Koncerta u B-duru, RV 502, stavak prelijep u svome pulsiranju, težnji za jasnoćom i otvorenošću u tihoj kontemplaciji, kako bi se parafrazirajući Ernsta Pauera mogla sažeti narav njegova tonaliteta, omiljena kasnijim klasičarima, napose Mozartu. Od koncerta do koncerta, od stavka do stavka, čujni su zametci kasnijih osamnaestoljetnih stilskih prijelaza, sve do oluje i nagona s kraja stoljeća, pri čemu valja prizvati Haydnove Sturm und Drang simfonije. Potonje Azzolini oprimjeruje koncertom s oznakom RV 480, jedinim skladateljevim koncertom za fagot skladanim u c-molu.

Preslušavanje cjelokupne dosadašnje Azzolinijeve diskografije izvrstan je slušateljski uvid u glazbu za fagot i s fagotom skladatelja od baroknoga do našeg doba. Ovdje ćemo se zadržati samo na 18. stoljeću. Prije svega tu je Koncert za fagot u B-duru, K. 191 W. A. Mozarta, skladatelja drugačije lepršavosti od Vivaldijeve i klasicističke formekoja uravnotežuje sve suprotnosti. U drugom stavku prepoznaje se poznata tema kasnije uporabljena za jednu od najljepših opernih arija – Porgi amor iz Figarova pira. Do danas sačuvani koncerti za fagot iz Mozartova doba nisu mnogobrojni; nagađa se da ih je on sâm skladao pet, od kojih je ostao ovaj – u kopiji preživjeli – jedan. Tu su i snimke koncerata drugih osamnaestoljetnih skladatelja: Františeka Jiráneka, mogućeg Vivaldijeva učenika, Christopha Graupnera, Carla Philippa Emanuela Bacha, skladatelja kojeg još uvijek s radošću otkrivam, Johanna Wilhelma Hertela, Jana Antona Kozelucha, končertino Johanna Michaela Haydna, mlađeg Josephova brata...I, eto, sasvim dovoljno lektire za slušanje i za čitavo ljeto koje je tek počelo.

Ivan Šunjić, Prometej.ba