George i Ira Gershwin


U prvom Nagovoru na slušanje ove godine, nakon jesenske sinkope uzrokovane kako životnim tako i slušateljsko-istraživačkim okolnostima, vraćam se Velikoj američkoj pjesmarici. Pjesme iz kataloga skladatelja koji su oblikovali popularni – i slobodno se može reći – autentični klasični američki glazbeni krajobraz u prvoj polovini 20. stoljeća sastavni su dio mojeg novogodišnjeg slušateljskog repertoara i raspoloženja.

Osobito se to odnosi na songove braće Gershwin, skladatelja Georgea i tekstopisca Ire, pretežno skladane za njihove broadwayske mjuzikle, i koje kao prave klasike i danas snimaju vokalisti(ce) i instrumentalisti(ce) klasičnog, jazz i popularnog usmjerenja. A Foggy Day, pravo malo remek-djelo, kako se uostalom može nazvati i svaki song iz pjesmarice braće Gershwin, koje u ovim prvim danima nove godine neprestano pjevušim i preslušavam u mnogobrojnim verzijama, ima svoju specifičnu priču.


I was a stranger in the city

Out of town were the people I knew

I had that feeling of self-pity

What to do? What to do? What to do?

The outlook was decidedly blue

But as I walked through the foggy streets alone

It turned out to be the luckiest day I've known


Song A Foggy Day, kojem se podnaslovno dodaje i konkretno mjesto radnje: In London Town, nakon premijerne snimke Freda Astairea, postao je ogromni hit, potom neprikosnoveni jazz-standard. Astaire ga je otpjevao u A Damsel in Distress (1937; red. George Stevens), glazbenoj komediji sadržajno tek djelomično oslonjenoj na istoimeni romaneskni predložak pisca i libertista P. G. Wodehousea iz 1919. godine, inače scenarista filma. Protagonist Wodehouseova romana mladi je i perspektivni američki skladatelj George koji se u Londonu ostvaruje na karijernom, ali ne baš i na ljubavnom planu. Radnja se pokreće protagonistovim iznenadnim zaljubljivanjem. U romanu, također i predlošku onodobnog nijemog filma (1919) i dramske kazališne uspješnice (1928), odabranicu svoga srca upoznaje tako što je kao „damu u nevolji“ spašava, to jest skriva od nepoželjnog i dosadnog udvarača. I kako to nalaže logika Wodehouseova pripovjednog svijeta, ujedno i logika žanra mjuzikla toga razdoblja, nakon brojnih zapleta i iznenađujućih obrata, kraj romana donosi mogućnost sretnog i konačnog ostvarenja ljubavnog odnosa mladog para. Protagonistov imenjak, skladatelj Gershwin, u ovom je romanu nazreo ogroman scenski potencijal, ali kao kazališni mjuzikl na Gershwinovu glazbu, rekreiran je tek u našem vremenu. George Gershwin (1898–1937) je za film iz 1937. godine s bratom napisao pjesme i prije nego je scenarij, koji sadržajno ima malo veze s romanom, uopće napisan, a zbog prerane smrti film nije uspio ni vidjeti. No, informacije o realizaciji filma, čiji se uspjeh i temelji na Gershwinovoj glazbi i koji predstavlja svojevrsnu prekretnicu u Astaireovoj karijeri, ostavit ću po strani. Ono što intrigira otvorena su pitanja o izvorima Wodehouseova i Gershwinova međusobnog nadahnuća. Kako bilježi John Mueller, idejni začetnik rekonstrukcije kazališne adaptacije ovog mjuzikla prema mogućoj originalnoj skladateljevoj i libertistovoj zamisli, moguće da je Wodehouse svog Georgea kreirao upravo prema stvarnom liku mladog Gershwina, s kojim je jednom prilikom surađivao još 1917. godine, prije nego se mladi skladatelj proslavio; s druge strane, možda se Gershwin čitateljski identificirao s protagonistom romana, svojim imenjakom i „kolegom“, baš zato što je sanjario o takvom zaljubljivanju koje je doživio George iz romana i o kojem Astaire pjeva kao Jerry u filmu.


A foggy day in London Town

Had me low and had me down

I viewed the morning with alarm

The British Museum had lost its charm

How long, I wondered, could this thing last?


Jedna znakovita podudarnost: prvih dana nove godine, dok slušateljski istražujem Gershwinov A Foggy Day, pretežno je sunčano, ali se Mostar zamagljuje, internetski portali upozoravaju na naglu urušenost kvalitete zraka; sanjarim o žuđenoj mostarskoj buri koja će rastjerati magleni veo s okolnih brda koje mogu vidjeti s prozora i razbistriti mi vidik. Magla o kojoj se pjeva svakako je metaforična – sa stvarnosnim uporištem u takozvanoj londonskoj magli, onodobnom toksičnom smogu – što će rastjerati iznenadno zaljubljivanje obasjavši suncem Jerryjev život u kojem – kao i u životu fiktivnog i u životu stvarnog Georgea – nije nedostajalo profesionalnog uspjeha, ali ni depresivnih i tjeskobnih epizoda.


But the age of miracles hadn't passed,

For, suddenly, I saw you there

And through foggy London Town

The sun was shining everywhere.


Referentne vokalne verzije koje odmah nakon premijerne Astaireove treba poslušati su verzije Elle Fitzgerald i Sare Vaughan zabilježene na albumima s pjesmama braće Gershwin koje su obje velikanke vokalnog jazza snimile krajem 1950-ih godina. Nelson Riddle, aranžer albuma Ella Fitzgerald Sings the George and Ira Gershwin Song Book, aranžirao je i verziju Franka Sinatre, jednu od njegovih ikoničkih. Ali bih se sada zadržao na Fitzgerald, koja je u više navrata interpretativno (pr)oživljavala A Foggy Day. Najprije u duetu s pjevačem i trubačem Louisom Armstrongom gdje do izražaja dolaze posebna izvođačka radost i toplina kao glavne karakteristike ovog pjevačkog dua podržanog sastavom koji čine pijanist Oscar Peterson, kontrabasist Ray Bray, gitarist Herb Ellis i bubnjar Buddy Rich. Tridesetak godina kasnije, u najzrelijem razdoblju pjevačke karijere, kada joj je glas postao i dublji i odsječeniji, ali s još zadržanim svjetlinama, ponovno ga je snimila na još jednom Gershwinu posvećenom albumu s pijanistom Andréom Previnom i kontrabasistom Niels-Henningom Ørstedom Pedersenom. Nešto ranija snimka s albuma Take Love Easy, iz serije albuma snimljenih s gitaristom Joe Passom koji su pravi dragulj spomenutog razdoblja, kao i njihove koncertne sesije, ovaj je standard nadgradila jednom dubljom i nježnijom intimističkom notom.

Od vokalnih verzija svakako ću uputiti na one značajnije: distinktivnu Billie Holiday; Tonyja Bennetta, i na ranijoj orkestriranoj i na kasnijoj komornijoj snimci, čiji mi se kolorit i živost glasa, priznajem, s vremenom više mili od Sinatrina; tu je i u mjuzikalskom dramatskom smislu teško dostižna Judy Garland s koncerta u Carnegie Hallu 1961. godine. Iste je godine, u prepjevu na naš jezik, pod naslovom Maglovit dan, Gershwinov standard na Jugoslovenskom festivalu jazza na Bledu snimila Gabi Novak. Na ovoj snimci sa Zagrebačkim jazz kvartetom, sastavljenim po uzoru na čuveni Modern Jazz Quartet, s Boškom Petrovićem na vibrafonu, Davorom Kajfešom na klaviru, Miljenkom Prohaskom na kontrabasu i Silvijem Glojnarićem na udaraljkama, lijepo se razvidi jazz-potencijal rane Novak u čijem se stilu i fraziranju prepoznaju utjecaji ondašnjih popularnih i jazz-pjevačica, među kojima je i Helen Merrill, s kojom je nerijetko uspoređivana. Ovo je prilika da uputim i na drag mi i nadasve šarmantan album s pjesmama braće Gershwin zagrebačkog ansambla Cute (klarinetist Željko Kovačević, gitarist Mate Matišić i kontrabasist Jura Vrandečić). Cute play Gershwin album je snimljen 2000. godine i na njemu se nalazi swingerski poletna A Foggy Day čijoj je slatkoći doprinijela specifičnost vokala Jelene Balent.

Iz niza upečatljivih intstrumentalističkih – prvenstveno pijanističkih – verzija ovdje ću izdvojiti samo jednu: Charlesa Mingusa s albuma Pithecanthropus Erectus kojem jazz-historiografija pridaje izuzetan značaj. Zato što je riječ o jednom od onih albuma koji su od sredine 1950-ih utjecali na razvoj onoga što se naziva slobodnom zajedničkom improvizacijom u sljedećim etapama razvoja jazza. Mingusova je intencija, što i sam navodi, bila da ne zapisuje aranžmane, već da glazbenike navodi da ih nauče po sluhu. Apstrahirajući Gershwinov standard, kontrabasist Mingus, alt i tenor saksofonisti Jackie McLean i J. R. Monterose, pijanist Mal Waldron i bubnjar Willie Jones zajedno donose sugestivno glazbeno uprizorenje naše izgubljenosti u – unutarnjem – maglovitom gradu, besciljnog lutanja koje traje do prvog osvjetljujućeg slučaja.

Red Hot + Rhapsody: The Gershwin Groove (1998) kompilacijski je album, posvećen stogodišnjici rođenja Georgea Gershwina, kao dio diskografske serije s popularnokulturnom aktivističkom misijom. Zaokružuje ga upravo A Foggy Day koji se u reinterpretaciji Davida Bowieja i Angela Badalamentija (umro 11. prosinca 2022.), inače zaslužnog za – glazbeno – ozračje filmova Davida Lyncha, obogaćuje jednom drugačijom dramaturškom dimenzijom. Svojim aranžmanom, u kojem će iskusne uši lako prepoznati citirani motiv iz druge poznate Gershwinove kompozicije, Badalamenti konotira to lutanje po labirintima svijesti, kada samo – nadrealisti bi rekli objektivni – slučaj, neočekivani susret ili iznenadno prepoznavanje, donese možda tek trenutni, ali spasonosni svjetlosni prodor.


Erroll Garner


*

Tijekom jednog leta od San Francisca do Chicaga, 1954. godine, dogodio se jedan od najvećih bljeskova nadahnuća u povijesti jazza. U avionu, koji se našao usred grmljavinskog nevremena, sjedio je i pijanist Erroll Garner. Pri slijetanju, ugledavši dugu kroz zamagljeni prozor, u glavi je počeo – navodno svirajući po koljenima i pjevušeći melodiju – skladati kompoziciju koju će iste godine – s kontrabasistom Wyattom Rutherom i bubnjarem Fatsom Heardom – snimiti u sklopu albuma Contrasts pod naslovom Misty. Do danas nebrojeno puta snimljena, ova se magličasta – u prenesenom značenju tog pridjeva: nestvarnosti, prozračnosti... – impresija s kasnije napisanim stihovima Johnnyja Burkea svrstala u red najljepših ljubavnih pjesama Velike američke pjesmarice.


Look at me, I'm as helpless as a kitten up a tree

And I feel like I'm clingin' to a cloud

I can't understand

I get misty, just holding your hand

Walk my way

And a thousand violins begin to play

Or it might be the sound of your hello

That music I hear

I get misty whenever you're near

Don't you know that you're leading me on?

And it's just what I want you to do

Can't you see that I'm hopelessly lost?

That's why I'm following you

On my own

Would I wander through this wonderland alone

Never knowing my right foot from my left

My hat from my glove

I'm too misty, and too much in love


Kao nježna pjesma o voljnom zaljubljeničkom prepuštanju, Misty je postala popularna i izvan granica jazza, prije svega u vokalnoj verziji Johnnyja Mathisa koja se zbog popularnosti u širim slušateljskim krugovima počesto i pogrešno atribuira izvornom. Prije Mathisa, čija se verzija prepoznaje i tehnički vrednuje po sjajno izvedenom visokom tonu u ponovljenom refrenu i takozvanom fade in vokalnom efektu, Misty su snimile Dakota Staton, Johnny Desmond te Sarah Vaughan, čijom je verzijom Mathis i bio nadahnut.

Bez obzira na kronologiju snimanja, kao i kod prethodno tematiziranog standarda, snimke Sare Vaughan i Elle Fitzgerald nose najviše referentne vrijednosti. Na albumu Vaughan and Violins (1959), kroz izvedbu Misty na najvišem se stupnju očituje presretan spoj aranžmana Quincyja Jonesa i raskošne izražajnosti glasa pjevačice čija se tehnika približava klasičnoj – uputit ću na njezin dosta zanemareni album Slightly Classical iz 1963. – i čiji glas izmiče striktnim vokalnim kategorizacijama. Godinu kasnije Fitzgerald je Misty otpjevala na albumu Intimate Ella snimljenim s pijanistom Paulom Smithom što se – uz njihovu ikoničku snimku standarda Angel Eyes – može nazvati magistralnim interpretacijskim ostvarenjem. I Sarah Vaughan i Ella Fitzgerald kasnije su ovaj standard uživo izvodile s različitim sastavima (valja spomenuti i duetsku, humorniju verziju standarda s koncerta u danskom Tivoliju kada se Vaughan vokalno priključio pijanist Kirk Stuart), međutim, dva istaknuta primjera predstavljaju iznimna vokalno-instrumentalna uprizorenja te zaljubljeničke fantazije.

Sjećam se da sam Misty prvi put čuo u vokalnoj verziji, ranih 2000-ih, u jednoj televizijskoj emisiji kada ga je otpjevala Jasna Bilušić uz – nemojte me držati za riječ – Julija Njikoša na klaviru; tu sam snimku godinama kasnije pokušavao naći na Youtubeu, bez uspjeha, ali bih je volio ponovno čuti jer njezin glas za mene ima madeleine učinak. Svjestan da ću zanemariti i još neke druge bitne, nasumično izdvajam snimke: Dee Dee Bridgewater s koncerta iz kasnih 1980-ih, uz recentni, prigodničarski remake Jonesova aranžmana za Vaughn, Sammyja Davisa Jr. s gitaristom Laurindom Almeidom, Binga Crosbyja, Carmen MCrae, od onih iz šire popularne glazbene sfere, dakako, Arethe Franklin... Dug je niz pjevača i pjevačica sa studijskim i živim snimkama Garnerova – i Burkeova – standarda, ali bih naglasak stavio na mladu Samaru Joy i njezin recentni, drugi po redu studijski album: pustite da vas voluminoznost i baršunasto nabiranje njezina glasa opčini upravo u fantastičnom standardu Misty.

Što se tiče popularnokulturnih referenci, Garnerov je standard sadržan u naslovu i motivu trilera Play 'Misty' for Me (1971) Clinta Eastwooda, pasioniranog jazz-slušatelja koji je, kako sam negdje pročitao, ovaj standard u instrumentalnoj Garnerovoj verziji u film uvrstio kao obožavatelj Mathisa. No, tim je putem originalni Misty dospio do ušiju šireg slušateljstva. Od instrumentalnih verzija opet ću naglasiti samo one koje sada iznova okrećem: pijanista Counta Basieja i njegova orkestra, gitarista Joea Passa, trija pijanista Tsuyoshija Yamamota, saksofonista Stana Getza, trubača Clarka Terryja s orkestrom Petera Herbolzheimera, pa i našeg Boška Petrovića s ljubljanskim big bandom... Različite instrumentalne verzije ponudit će različite mogućnosti – slušateljske – značenjske realizacije svijeta pjesme, koji može biti i sadržajno drukčiji od onog pred-određenog – inače predivnim – Burkeovim stihovima.

Erroll Garner svoj je Misty snimio i s orkestrom Mitcha Millera u sklopu aranžerova albuma Other Voices (1957). Genij inače samoukog Garnera kao pijanista, koji nije poznavao note te svoje kompozicije nije ni zapisivao već izravno svirao – i snimao, lako će se nazrijeti naizmjeničnim slušanjem originalne i ovdje istaknute snimke njegova magistralnog skladateljskog i interpretatorskog ostvarenja. Na koncu, upravo se prvi ovogodišnji Nagovor na slušanje može shvatiti i kao nagovor za daljnje slušateljsko otkrivanje zanemarene pijanističke kontribucije Garnera koji je svojim specifičnim – reklo bi se debussyjanskim dodirom i tatumovskim virtuozitetom – znao nadgraditi svaki standard kojeg bi se dotakao. Odakle krenuti? Predlažem da se vratimo na početak i zajedničko otkrivanje pijanista Garnera nastavimo baš njegovom interpretacijom tematiziranog Gershwinova standarda.


Ivan Šunjić, Prometej.ba