Ernst Wilhelm Wolf (1781) i Joseph Bologne de Saint-Georges (1787) (izvor: Wikipedia)


U hladnim i burovitim danima veljače ponovno se vraćam u slušateljski mi omiljeno i neiscrpno 18. stoljeće. U njemu su djelovali Ernst Wilhelm Wolf i Joseph Bologne de Saint-Georges, skladatelji u našem dobu nanovo otkrivani, kojima integralne glazbene historiografije rijetko posvete i natuknicu: ne uspijevam ih pronaći ni u kazalu imena velike Andreisove Povijesti glazbe koju uvijek držim pri ruci. Riječ je o dvjema izuzetnim i različitim stvaralačkim osobnostima čije sam kompozicije počeo preslušavati u istom poslijepodnevu, u rijetkim trenucima preklapanja radosti slušanja i meteorološkog obrata: vjetar je promijenio smjer, oblaci se raspršili i pojavilo se sunce.

*

Za Ernsta Wilhelma Wolfa (1735–1792) zainteresirao sam se slušajući posljednji recital Flóre Fábri (Ernst Wilhelm Wolf: Selected Works for Clavier, Cpo, 2022). Prvo informativno slušanje njemačkoga skladatelja u izvedbi mađarske pijanistice i čembalistice brzo prelazi u radosno preslušavanje četiriju sonata za instrument s tipkama, a posebno zaključne Fantazije s temom u 13 varijacija.

Spomenuti kompaktni disk popraćen je programskom knjižicom s tekstom Wolfganga Kostuyaka koji će poslužiti kao jedan od širem slušateljstvu rijetkih dostupnih glazbenopovijesnih uvida i pouzdanih uvoda u Wolfovo djelo. Kako se tu navodi, stvaralačka originalnost njemačkog skladatelja sažima se u natuknici Gerberova osamnaestoljetnog Povijesno-biografskog leksikona glazbenih umjetnika: „Wolf [...] ne spada [...] samo u red naših najboljih skladatelja bilo koje kategorije, nego i u red originalnih.“ Nažalost, spomen imena Ernsta Wilhelma Wolfa danas će malo značiti kako u širim slušateljskim tako i u širim stručnim krugovima, u što sam se uvjerio pitajući nekoliko svojih prijatelj(ic)a glazbenih stručnjak(inj)a od kojih većina za njega nikada nije ni čula.

Ključne biografske podatke o Wolfu pronalazim na engleskoj stranici najveće internetske opće enciklopedije. Već je kao devetogodišnjak počeo pokazivati svoj glazbeni talent, demonstriravši ga izuzetnim čembalističkim vještinama, a njegov je stariji brat također bio glazbenik, orguljaš i skladatelj. Za vrijeme gimnazijskog školovanja u Eisanachu i Gothi djelovao je kao zborovođa. U Gothi se prvi put upoznao s kompozicijama Carla Heinricha Grauna, njemačkog tenora i jednog od najznačajnih skaldatelja talijanske opere u Njemačkoj, te Carla Phillippa Emanuela Bacha, važnog skladatelja s kojim je razvio cjeloživotne glazbene i prijateljske relacije. Kasnije je u Jeni postao ravnatelj glazbenoga društva (collegium musicum), a u Leipzigu i Naumburgu bio je angažiran kao učitelj glazbe u obitelji von Ponickau. Njegovi planovi za odlazak u Italiju nisu se ostvarili: Wolf se za cijeli život stacionirao u Weimaru, u službi vojvotkinje Anne Amalie, koja u povijesti glazbe ima značajan plemićki status, gdje je tijekom 1760-ih djelovao kao učitelj vojvotkinje i njezinih sinova, koncertni majstor, orguljaš, naposljetku i kapelnik; bio je oženjen Mariom Carolinom Bendom, kćeri Franza Benda, onodobnog slavnog češkog skladatelja i violinista. Ostavio je velik i danas malo izvođen i sniman, a još manje slušan opus koji čine klavirski koncerti i sonate, njih zajedno oko stotinu, druga instrumentalna (gudački kvarteti, klavirski kvinteti, trija itd.) te pretežno sakralna, ali i svjetovna vokalno-instrumentalna djela (oratoriji, moteti, kantate, pjesme, opere – Singspiel). Naglasak ću ovdjestaviti na dio opusa skladan za instrument s tipkama i još jednom podcrtati kolaboraciju s „Berlinskim Bachom“. Sâm C. Ph. E. Bach zaslužan je za ranije izvođenje Wolfovih kompozicija, dok je Wolf njemu pomogao u realizaciji važne zbirke sonata i ronda za klaviriste „znalce i amatere“ (für Kenner und Liebhaber“). Kasnije, 1785. godine, Wolf je skladao i objavio svoju zbirku sa šest klavirskih kompozicija čiji naslov glasi: Sonatina, četiri afektivne sonate i trinaest puta varirana tema koja započinje i završava kratkom i slobodnom fantazijom. Za klavir (Eine Sonatine, Vier affectvolle Sonaten und Ein dreyzehnmal variirtes Thema, welches sich mit einer kurzen und freien Fantasie anfängt und endigst. Fürs Klavier). Sam naslov zbirke priziva preobraženja u stilskom polju osamnaestoljetne njemačke glazbe: od galantnog do osjećajnog stila generacije glazbenika sa spomenutim Bachovim sinom na čelu koji su – stvarajući na dvoru Friedricha Velikog, pruskog kralja te glazbenog amatera i značajne glazbenopovijesne figure – otvorili prostor za estetiku oluje i nagona (Sturm und Drang). U tom je smislu upečatljiv jedan podatak iz Wolfove biografije: odbio je kraljevu ponudu da na dvoru zamijeni Bacha, na što je vjerojatno utjecala vojvotkinja Amalia, u Weimeru provevši ostatak života obilježenog potonućima u depresivna stanja i narušavanjem općeg zdravstvenog stanja nakon srčanog udara.

Bachovi sinovi, i „Londonski“ i „Berlinski Bach“, zajedno s Wolfom nalaze se na popisu skladatelja na ovaj ili onaj način povezanih s glazbenim olujom i nagonom, pravcem u kojem se zvučnim koloritom i kontrastiranjem ravnovjesje klasicističkog stoljeća uzburkava elementom naglašene osjećajnosti. Te se odlike pronalaze i u Haydnovim simfonijama kasnih 1760-ih i ranih 1770-ih godina te u nekolicini Mozartovih djela, napose u „maloj simfoniji u g-molu“, jednoj od dviju napisanih u navedenom ključu čiji prvi stavak otvara čuveni Formanov biografski film Amadeus. U slučaju Wolfa, odlike Sturm und Dranga čujne su upravo u njegovim klavirskim kompozicijama. Na Youtubeu nailazim na zanimljivo stručno predavanje Jermainea Sprossea, glazbenika specijaliziranog za izvedbu na ranim instrumentima s tipkama, o Wolfu i tehnici sviranja. Na primjeru odabranih stavaka Sprosse objašnjava specifičnost izvođenja Wolfa što uključuje i zvukovnost samog instrumenta: čembala i njegovih inačica, klavikorda ili druge preteče suvremenoga klavira. Dalje, navodi kako sâm skladatelj nije zahtijevao da se glazbeni tekst izvede metrički točno, onako kako je napisan, nego da se izvođač(ica) prepusti vlastitoj ekspresivnosti i inovativnosti.

Flóra Fábri interpretira glazbeni tekst Ernsta Wilhelma Wolfa na tangentnom klaviru s kraja 18. stoljeća. U Fantaziji s temom u 13 varijacija, čiji žanr predmnijeva sintetičnost glazbenog izraza te oslobođenost skladateljske – i interpretatorske – imaginacije, posebno se ističu zvukovni valeri instrumenta s odlikama čembala i klavira i svojevrsnom harfičnom lakokrilnošću. Wolfova – i Fábrina – Fantazija, u tijeku moga trenutnog (pre)sluša(va)nja i značenjskog re-kreiranja, postaje fantazija o unutarnjoj dinamici subjekta, o sposobnosti unutarnjeg procesuiranja – kreativnog variranja i preobražavanja misli i osjećanja – kao jedine mogućnosti izvojevanja pobjede u permanentnom klinču sa svakodnevljem i njegovim stalnim prijetnjama. A u optimističnosti i otvorenosti koju, kako bi rekao Pauer, sugerira i klasičarima i romantičarima omiljen tonalitet u kojem je skladana, ona za mene postaje fantazija o samom – glazbenom – stvaranju i samoj radosti – aktivnog i su-stvaralačkog – slušanja.

*

Joseph Bologne ili Chevalier de Saint-Georges (1745–1799) iznimna je ličnost i u općoj povijesti i u povijesti glazbe, mada u potonjoj za njega nije bilo mjesta ili ga se spominjalo samo na marginama. Prva stvar koja se danas naglašava u muzikološkim i drugim tekstovima o njemu kao glazbenoj ličnosti je da ga se prestane nazivati Crnim Mozartom. Prije svega zbog rasističke note koju to perifrazno ime nosi, potom i zbog nepriznavanja njegova vlastitog i originalnog glazbenopovijesnog doprinosa.

Spomenuta perifraza odnosi se na njegovo rasno porijeklo: Saint-Georges sin je imućnoga plantažera i afričke ropkinje, rođen na karipskom otočju Gvadalupa, tadašnjoj francuskoj koloniji. Već 1753. godine, kada je Josephu bilo osam godina, s ocem, njegovom zakonitom ženom i ljubavnicom krenuo je put Pariza gdje je već bila njegova polusestra, očeva zakonita kći. S vremenom je otac Josephu uspio dati svoje prezime i omogućiti mu najbolje obrazovanje: Saint-Georges je prošao kroz kraljevski vojni trening i stekao zavidnu glazbenu naobrazbu. Osim što je uživao slavu kao najbolji mačevalac svoga stoljeća i jedan od najboljih glazbenika – skladatelja i violinskih virtuoza, bio je dionik revolucionarnih zbivanja u Francuskoj aktivno sudjelujući u ključnim društveno-političkim prevratima prije i poslije Revolucije. Od općepovijesnih podatak valja navesti da je bio na čelu pješačke i konjaničke trupe osnovane 1792. godine, skraćeno nazvane Legijom Saint-Georgesa (Légion St-Georges), u kojoj je bio i Thomas Dumas, otac autora Triju mušketira, pa se smatra da je Saint-Georges bio model za jednog od romanesknih mušketira. Život Saint-Georgesa, koji se osim višestrukim ostvarenim talentom odlikovao ljepotom i atletskom naočitošću, tako je bio predmet s faktografijom pomiješanih brojnih legendi i romantizacija. Nedavno je o njemu snimljen i biografski film koji još uvijek odgađam pogledati: Saint-Georges me trenutno opsjeda kao stvaralac i njegova glazba predmet je moje radosne slušateljske eksploracije. Ali je važno podvući borbu koju je Saint-Georges permanentno vodio u doslovnom i u prenesenom značenju: kao mačevalac i legionar, kao čovjek čiji je sportski, vojnički i stvarateljski ugled uvijek mogao biti doveden u pitanje samo zbog tamne boje kože. Primjerice, kad se 1775. godine, kao priznati skladatelj, violinist, dirigent, prijavio za čelno mjesto Kraljevske glazbene i operne akademije, protiv njegove se kandidature podigla nekolicina ondašnjih slavnih opernih pjevačica koje su poslale peticiju samoj Mariji Antoaneti s obrazloženjem da im čast i savjest ne dopuštaju da se pokoravaju naredbama jednog „mulata“. Biografijom i stvaralaštvom Saint-Georgesa bave se brojni na internetu dostupni tekstovi od kojih bih izdvojio one Allana Badleya, Marcosa Baltera, kao i tekst Marlona Daniela iz programske knjižice kompaktnoga diska The Music of Joseph Bologne Chevalier de Saint-Georges (Tafelmusik Baroque Orchestra, dir. Jeanne Lamon, Tafelmusik Media, 2021) u kojima se lijepo sažima Saint-Georgesov glazbenopovijesni doprinos.

Kontribucije Josepha Bolognea de Saint-Georgesa europskoj glazbi, prema potonjim referencama, tiču se njegova skladanja, izvođačkog virtuoziteta na violini, ali i dirigiranja. Postoje muzikološke studije u kojima se pokušava utvrditi – ili se utvrđuje – izravni Saint-Georgesov utjecaj na Mozarta, posebno u gudačkim kvartetima i violinskim koncertima nakon Mozartova boravka u Parizu 1778. godine, gdje je čuo pariški oblik koncertantne simfonije (symphonie concertantne) kojih je Saint-Georges skladao – trenutno nam dostupnih – deset. Već je u svojoj studiji, objavljenoj prije nešto više od trideset godina, glazbenik i muzikolog Gabriel Banat ukazao na – mogući – izravan utjecaj Saint-Georgesa na Mozarta: pored drugih strukturno-formalnih podudarnosti, jedan je solistički pasaž Mozartove Koncertantne simfonije u Es-duru za violinu i violu, K. 364, gotovo istovjetan onom Saint-Georgesove Koncertantne simfonije u G-duru, op. 13., br. 2, koju je Mozart čuo godinu dana prije negoli je skladao svoju. Nadalje, smatra se da je svojim sviračkim virtuozitetom, razvidnim iz partitura njegovih violinskih koncerata, Saint-Georges anticipirao tehniku skladatelja i violinista kasnijega romantičkoga perioda (Niccolò Paganini, Pablo de Sarasate), dok je kao dirigent (organizacija Amaterskih koncerata, koncertna organizacija slobodnozidarske Olimpijske lože) prvi izveo svih šest Haydnovih Pariških simfonija. Nesumnjivo je bio jedan od glavnih dionika u oblikovanju glazbenog klasicizma i jedan od glavnih europskih (rano)klasicista.

Na referentnim snimkama Saint-Georgesovih kompozicija Tafelmusik Baroque Orchestra kojim dirigira Jeanne Lamon uvršten je i jedan Leclairov violinski koncert te jedna Gossecova simfonija: mada nema pouzdanih povijesnih izvora o Saint-Georgesovu ranom glazbenom obrazovanju, smatra se da su uz spomenute njegovi glazbeni učitelji bili i violinisti Antonio Lolli i Carl Stamitz. Saint-Georgesove violinske koncerte i koncertantne simfonije snimali su i Komorni orkestar Bernard Thomas (dir. i viol. Jean-Jacques Kantorow, Arion, 1974), Kölnski komorni orkestar (dir. Helmut Müller-Brühl i viol. Takako Nishizaki, Naxos, 2000), Toronto Camerata (dir. Kevin Mallon i viol. Qian Zhou, Naxos, 2003), Komorni orkestar Versailles (dir. Bernard Wahl i viol. Anne-Claude Villars, Arion, 2009), recentnije Češki komorni filharmonijski orkestar grada Pardubice (dir. Michael Halasz, viol. Yury Revich i Libor Ježek, Naxos, 2020). Iako bi možda bilo uputnije u Saint-Georgesov opus ući preslušavanjem violinskih koncerata, za prvo ću slušanje preporučiti jednu simfoniju, žanr u čijoj je izgradnji ovaj višestruko sposobni čovjek vijeka prosvijećenosti itekako sudjelovao i u kojem je isto tako iskazao neprikosnoveno majstorstvo.

Simfonija u G-duru, op. 11. br. 1,Josepha Bolognea de Saint-Georgea dostupna je u tri interpretacije: Komornog orkestra Versaille, Češkog komornog filharmonijskog orkestra grada Pardubice i Tafelmusik Baroque Orchestra. Kao najdražu interpretaciju ove trostavačne simfonije (AllegroAndanteAllegro assai) naglašavam interpretaciju Tafelmusikove dirigentice i violinistice Jeanne Lamon. I to zbog najvišeg stupnja iznjedrene mačevalačke dinamičnosti i plesnosti trećega stavka, s motivom koji se dva puta ponavlja i koji zahtijeva okretnost i snalažljivost: još ću jednom naglasiti da je Saint-Georges bio obrazovan i nenadmašiv i u mačevanju i u plesu. Stoga nije slučajno da slušajući Saint-Georgesove – strukturno dijalogične i duelične kompozicije – često vizualiziram scenu mačevalačkog ili plesačkog duela, dakako onog pounutrenog. Pa i sada, dok zaokružujem ovaj ogled, iznova slušajući „veoma brzi“ treći stavak apostrofirane simfonije, vodim duel sa svojim unutarnjim kritičarem koji me stalno upozorava na moju nedovoljnu glazbenoteorijsku potkovanost i koji me straši mogućim zamjerkama mojih stručnih čitatelj(ic)a. Ali ga i ovaj put – privremeno – razoružavam, radostan što se radost slušanja još jednom pretočila u radost zaokruživanja još jednog Nagovora na slušanje.


Ivan Šunjić, Prometej.ba