Kada me uhvati neka pjesma, slijedi period svakodnevnog preslušavanja, u svim mogućim verzijama. Dakako, i cjelodnevnog pjevanja, uz neku od slušanih verzija ili samostalno, stvarajući u glavi neki svoj zamišljeni aranžman. Tako me u zadnje vrijeme – ponovno – uhvatio standard What Are You Doing the Rest of Your Life francuskog – i svjetskog – skladatelja Michela Legranda. U vidu svojevrsnog kataloga izvedbi – i u maniri drage mi francuske radijske emisije Repassez-moi l'standard (što ću prevesti kao Pusti mi ponovno standard) Laurenta Valera – u ovom ću Nagovoru na slušanje govoriti o dugom i dinamičnom životu Legrandove vječno mlade pjesme.

Kao filmska tema, What Are You Doing the Rest of Your Life napisana je za film Happy Ending redatelja Richarda Brooksa iz 1969. godine te je bila nominirana i za Oscara (koji je tada osvojila također čuvena tema Raindrops Keep Fallin' on My Head Burta Bacharacha i Hala Davida). Redatelj je pred stihopisce Alana i Marilyn Bergman postavio sljedeći zadatak: napisati stihove za temu koja će značenjski sasma drukčije zvučati ponovljena u različitim dijelovima filma o srednjeklasnom američkom paru čiji je naizgled sretan brak zahvaćen trajnom emocionalnom entropijom. Prema riječima Alana Bergmana, skladatelj je već imao osam melodija skladanih za film. Čim mu ga je koautorica stihova iznijela, na osnovi samo prvoga stiha formirao je melodiju pjesme koju je u sklopu soundtracka prvi snimio Michael Dees. Pjesma je vrlo brzo zaživjela izvan okvira svoje filmske priče – u kojoj se njezina značenja preinačavaju u skladu s razvojem ljubavne priče protagonista: od početnog osjećaja ostvarenosti u planiranju zajedničkog života do osjećaja promašene žudnje – i postala standardni dio repertoara brojnih popularnih, jazz, kao i klasičnih vokalist(ic)a.

What are you doing the rest of your life

North and South and

East and West of your life

I have only one request of your life

That you spend it all with me

All the seasons and the times of your days

Are the nickels and the dimes of your days

Let the reasons and the rhymes of your days

All begin and end with me

Prvu obradu pjesme iste je godine snimila i kao singl realizirala Barbara Streisand, uvrstivši je kasnije na svoj čuveni album The Way We Were (1974). U aranžmanu i orkestraciji Petera Matza, Streisand je What Are You Doing the Rest of Your Life – kao i neke druge pjesme koje i nije otpjevala prva i među kojima je dosta Legrandovih – stilizirala kao prepoznatljivo svoju pjesmu. Ovdje se jasno čuju klasične kvalitete Streisandina glasa i izvedbe (koje su u sklopu jednog kasnijeg albuma recenzirali i Leonard Bernstein i Glen Gloud). Svojim glasom mezzosopranskoga ranga, postojanim u dubinama i blistavim u visinama, ova, prije svega zvijezda američkoga glazbenog kazališta i filma, u svojoj interpretaciji s lakoćom je ujedinila dramatiku i liriku pjesme koja će se odmah od sljedeće godine nastaviti razvijati u mnogobrojnim verzijama. S druge strane Atlantika, svoju je verziju, prvotno namijenjenu za album See All Her Faces (1972), snimila Dusty Springfield. Zasjenila ju je njezina hit-verzija jednog drugog Legrandova standarda, pa je sa spomenutog albuma bila povučena. Dva desetljeća kasnije našla se na kompilacijskom albumu uz druge najveće uspješnica popularne britanske pjevačice, da bi u uši šireg, poglavito američkog slušateljstva ponovno ušla ranih 2000-ih kada je upotrijebljena u reklamne svrhe. I mada nema, poput Streisandine, referentni status, Springfieldinu verziju smatram jednako ikoničkom. Podcrtavam distinktivnu boju glasa snažnog u svojoj nježnosti, tehniku koja uključuje specifično, meko pjevanje strofa s dahom te belt u refrenu, kao i u cjelini izvedbe iznjedrenu melankoliju (s kod Dusty uvijek prisutnim queer prizvukom).

U razdoblju 1970.–1972. godine pjesma What Are You Doing the Rest of Your Life ustoličila se kao standard o čemu svjedoče brojne snimke – u širem smislu – pop(ularnih) i jazz-pjevačica kao što su Della Reese, Shirley Bassey, Diana Ross, Peggy Lee, Chris Connor; zasad izostavljam neke od najboljih snimki iz ovoga razdoblja na koje ću se – kao meni najdraže i koje za razliku od navedenih ne preslušavam samo informativno – kasnije posebno osvrnuti.

Sada ću se, makar kataloški, zadržati na pjevačima različitih stilskih opredjeljena koji su od navedenoga razdoblja do danas Legrandov standard također snimili u brojnim verzijama. Neke ću, manje ili više poznate, samo nabrojati: Pat Boone, Andy Williams, Vince Hill, Jack Jones, Bill Hayes, Johnny Mathis, Michael Feinstein, Sting... Verziju Franka Sinatre s albuma Some Nice Things I've Missed (1974) na kojem je, kako kaže sam naslov, snimio lijepe pjesme koje su se pojavile za vrijeme pjevačeve trogodišnje stanke, svakako treba istaknuti, mada nisam ljubitelj njegove kasn(ij)e faze. „Mali“ je Jimmy Scott, mnogima najpoznatiji po izvedbi pjesme iz posljednje epizode Twin Peaksa, svojim specifičnim glasom prirodnog, a ne tehnički postignutog kontraaltskog dijapazona i senzibilnošću, kao i brojne druge, i ovu pjesmu interpretativno nadgradio slojem bizarnosti i dubine. Nemoguće je zaobići verziju lucidnog Scotta Walkera iz 1970. godine, kada se pjesma What Are You Doing the Rest of Your Life tek započela razvijati u različitim interpretacijama, pri čemu je na djelu šarm pjevača koji je ispunjavao sve zahtjeve klasičnog pop(ularnog) pjevanja uspijevajući uvijek u pop(ularnu) pjesmu inkorporirati sebi svojstven uvrnuti element i (baš kao i D. Springfield) i uslojiti je sebi svojstvenom melankolijom.

I want to see your face in every kind of light

In fields of gold and forests of the night

And when you stand

Before the candles on a cake

Oh, let me be the one to hear

The silent wish you make

Those tomorrows waiting deep in your eyes

In a world of love you keep in your eyes

I'll awaken what's asleep in your eyes

It may take a kiss or two

Kako je riječ o pravom popularnom klasiku, What Are You Doing the Rest of Your Life se nalazi na repertoaru velikih klasičnih pjevačica. Sopranistice Kiri Te Kanawa, Jessye Norman i Natalie Dessay snimile su ga u sklopu svojih albuma u cijelosti posvećenih Legrandovim pjesmama, a na sva tri albuma kao aranžer, dirigent i(li) pijanist sudjelovao je sâm skladatelj. Naglasak bih stavio na album i izvedbu Jessye Norman (I Was Born In Love With You, Phillips, 2000) uz Legranda na klaviru sa superiornom ritam-sekcijom koju čine kontrabasist Ron Carter i bubnjar Grady Tate. Za razliku od drugih klasičnih pjevačica, Norman u područje popularnog i jazz-repertoara nije ulazila samo kao u područje kreativnog predaha ili izleta, nego se u njemu izvođački stalno razvijala. Ovdje posebno do izražaja dolazi tamniji timbar Normanina soprana, koji se i hvalio u kritikama i recenzijama ovog dijela njezine diskografije, kao i izvođačka sugestivnost i maštovitost. Jessye Norman se zaista majstorski snalazi u vrtlozima tematizirane pjesme (koje i Legrand nastoji dočarati u aranžmanima i drugih svojih pjesama i solističkim pasažima), umijući se u njoj – kao i mi koji slušamo – interpretatorski smisleno izgubiti i silno uživati.

Through all of my life

Summer, winter, spring and fall of my life

All I ever will recall of my life

Is all my life with you

Zahvaljujući vrsnim vokalnim i instrumentalnim izvedbama, pjesma What Are You Doing the Rest of Your Life zarana je zaradila status pravog jazz-standarda. I upravo su snimke s velikim jazz-vokalisticama one u kojima najviše uživam. Naravno da ne bih htio zanemariti vokaliste: 1980-ih su ga uživo snimili Mel Tormé s Gerryjem Mulliganom i Georgeom Shearingom, te Tony Bennett, ali su ponajviše života standardu Michela Legranda ipak dale vokalistice. U prvom redu Sarah Vaughan koja je pjesmaricu Michela Legranda snimila s orkestrom pod ravnanjem samog skladatelja, ujedno i aranžera i solista. I ovaj unikatni album u cjelini (Sarah Vaughan with Michel Legrand, Mainstream Records, 1972), a posebno ova izvedba gdje se ti, kako sam ih prethodno nazvao, vrtlozi pjesme postižu izmjenom sporog baladesknog tempa s brzim swingerskim dionicama, opravdavaju perifrazu „The Divine One“. Bilo da je riječ o izvedbama s orkestrom ili combo sastavima, u aranžmanima karakterističnima za kategoriju nazvanu tradicionalnim popom ili onim – pogotovo živim – jazzističkim koji omogućuju slobodnije fraziranje i scat, Vaughan koristi svoj glas kao što svoje instrumente koriste najbolji jazz-instrumentalisti (tako je Sherman Irby, angažiran u orkestru Jazz at Lincoln Center, objasnio kako vibrato na svome alt-saksofonu postiže upravo po uzoru na vibrato „Božanstvene“ Sarah Vaughan). I prije nego napravim kronološku i stilsku sinkopu u sljedećem pasusu, istaknut ću verzije triju jazz-vokalistica. To su Anita O'Day, u kasnijoj pjevačkoj etapi, s glasom koji je izašao iz forme, ali kojim ipak uspijeva na svoj prepoznatljiv način iznijeti emocionalni stratum pjesme dajući joj poseban, osobni, iskustveni pečat; nizozemska jazzerica Rita Reys koja se glasovnom agilnošću i interpretatorskom imaginacijom približava i velikim američkim interpretkinjama; zatim Sheila Jordan koja u svojoj interpretaciji, samo uz pratnju kontrabasista Arilda Andersena, uspijeva iz standarda Michela Legranda izvući posebnan osjećajni valer, pri čemu je na snazi neodoljiva živost i svojevrsni infantilizam u glasu, sačuvan i u (naj)kasnijoj pjevačkoj etapi.

Više je vokalnih verzija, starijih ili novijih, aranžiranih i ispjevanih u ovom ili onom stilu, na koje se neću posebno osvrtati, ali na koje bih uputio jer sam ih bar dva puta preslušao: od Julie Andrews, preko Alison Moyet, sve do Melisse Errico i Kandance Springs. Potonja u svome vokalnom izričaju ujedinjuje različite stilove i utjecaje. Iako me je uhvatila tek na drugo ili treće slušanje, u ovoj su izvedbi posebno lijepo posuđeni i konfigurirani neki postupci velikih interpretkinja kojima je posvećen album u cijelosti (The Women Who Raised Me, Blue Note Records / Capital Records, 2020). Nedavno nas je Cécile McLorin Salvant na društvenoj mreži počastila kratkim a capella videom – tako priželjkujem da ovo snimi u studiju ili otpjeva uživo! Verzija s isto tako čujnom citatnošću uživo je snimljena verzija Jasne Bilušić i njezina sastava New Deal, koji ovdje čine gitarist Marko Bertić, kontrabasist Saša Borovec i saksofonist Saša Nestorović. Ovu u cijelosti lijepu verziju često iznova puštam baš zbog interpretske specifičnosti i imaginacije Jasne Bilušić, glasa koji nije tehnički superioran, ali čija boja – s posebnom mekoćom i iskričavošću u višim tonovima – na mene ostavlja poseban madeleine učinak (kako sam rekao i u pretprošlom ogledu).

Standard What Are You Doing the Rest of Your Life privlači cjelinom glazbe i stihova, pa i nema mnogo instrumentalnih verzija kojima se posebno vraćam. Istaknut ću instrumentalne verzije Woodyja Hermana s ansamblom, trubača Arta Farmera, alt-saksofonista Phila Woodsa i vibrafonista Milta Jacksona gdje ih obojicu prati kontrabasist Ron Carter, pijanista Oscara Petersona, Montyja Alexandera, svakako Billa Evansa: i verziju s albuma From Left to Right (Verve Records, 1969) i živu verziju s Koncerta u Kanadi (Fantasy, 1991) uz Eddiea Gomeza na kontrabasu i Martyja Morella na bubnjevima. Međutim, izdvojit ću dva instrumentalista koja su ovaj standard snimila samostalno i s dvjema jednako sjajnim pjevačicama.

Prvi je Joe Pass koji na gitari zaista umije otpjevati pjesmu, baš kako je to uradio i s Legrandovim standardom. Desetak godina prije, isti je standard uživo izveo s Carmen McRae, jazz-pjevačicom hvaljenom po svom umijeću pričanja priče koju pjesma nosi te zbog osjećajnosti i neke depatetizirajuće, ali tople ironije. Ovaj duet – i ostali dueti s albuma The Great American Songbook (Atlantic Recording Corp., 1972) – predstavljaju tako lijep spoj Passove tehnike sviranja i behind-the-beat fraziranja po kojem je McRae čuvena. Drugi instrumentalist je Archie Shepp sa svojim kvartetom (Deja Vu, Venus Records, 2002) čija me verzija privlači baš tim iznjedrenim valerom žudnje, baš tim tonom infantilne panike zaljubljeničkoga subjekta u zahtijevu za stalnom – pa i fantomskom – prisutnošću u svim etapama života voljenoga bića. Baš kako je to pjevački kadra postići jedinstvena Abbey Lincoln. Stoga raniju, njihovu zajedničku, dugačku verziju snimljenu na majstoričinu albumu Golden Lady (Inner City Records, 1981) ističem kao pravu mjeru vibrantnosti ove pjesme.

Da sam pjevač, što rado volim zamišljati, What Are You Doing the Rest of Your Life zasigurno bi bila dio moga repertoara. Uz još nekolicinu standarda Michela Legranda: The Windmills of Your Mind, Once Upon a Summertime, You Must Believe in Spring..., savršenih za slušanje i pjevušenje na početku novoga godišnjeg doba.

Ivan Šunjić, Prometej.ba