Ferida Duraković, Ne lažem Tita mi, NOMAD, Sarajevo, 2021.

Samouvjerena, sazrela, moćna, uporna, nadmoćna i sveprisutna – takva je misao o smrti unutar korica knjige kratkih proza Ne lažem Tita mi, Feride Duraković, jedne od najznačajnijih i najprevođenijih savremenih bosanskohercegovačkih pjesnikinja.

Petnaest kratkih priča, od koliko je zbirka sastavljena, nastajale su, prema riječima autorice, u veoma dugom, dvadesetogodišnjem vremenskom rasponu – nesigurni šta će iz njih nastati kada autorica prestane sa zanosom i zaluđenošću pričama o smrti i smrtnosti (Uvod, str. 17). I zaista: osjete se u ovoj zbirci i glas male, usamljene djevojčice koja se po prvi put suočava sa činjenicom da će jednom umrijeti, potom glas mlade, pametne i usamljene djevojke suočene sa Tanatosom umjesto sa Erosom, te na koncu glas zrele žene, spisateljice, s gorkim talogom iskustva, željne života usred ratnih užasa.

No, pored toga, ovo je istovremeno zbirka u koju su zahvaćeni, upisani i zapečaćeni društveno-povijesni i kulturološki aspekti unutar naših trusnih podneblja, godina i konteksta. Na stranicama knjige Ne lažem Tita mi, Duraković preslojava povijest – intimističku i kolektivnu, te u isti mah reprezentira kako se intimno i kolektivno nerazdruživo reflektiraju, pretapaju i uslovljavaju.

Na tom tragu, naime, Ferida Duraković jako precizno, promišljeno, samosvjesno i ironično progovara o odrastanju i životu u Jugoslaviji – zemlji koje više nema – nejednakostima u društvu koje su posve vidljive i koje je nemoguće zanijekati utopijskim narativima, ratnim godinama – stradanjima, dehumaniziranim smrtima – ali i drugarstvima i životima kojih više nepovratno nema.

Zanimljivo, s druge strane, da je ovo knjiga u kojoj nema ni traga (jugo)nostalgičnog jadikovanja za boljim i sretnijim danima u bivšoj državi; umjesto toga, autorica veoma uspješno i, nerijetko, snažno potresno, opisuje svu realnost socijalističkih, radničkih porodica, ukazujući, pri tome, da su, kao i danas, sve porodice na svoj način nesretne, a da siromaštvo, patrijarhat, društvene i klasne razlike i nepravde, bez prestanka, kao odavno zavrtjeli točak, nagrizaju, razaraju, oslabljuju, oštećuju i umrtvljuju društvo i pojedince.

Premda je, dakle, Ferida Duraković u svojoj novoj knjizi zahvatila veoma širok povijesni i kulturološki kontekst, kao i niz krupnih književnih motiva, odnosno značajnih fenomena života, ono što ipak ostaje centralnom temom gotovo svih priča, ono što bez izuzetka silovito preplavljuje zbirku Ne lažem Tita mi jesu teme o – smrti i smrtnosti.

Misao o smrti dominantna je pokretačka snaga ali i psihološka, unutarnja motiviranost i determiniranost gotovo svih junakinja i junaka unutar zbirke. Svakom valja mrijeti – misao je koja u ovoj knjizi baš kao upala grla: otiče, pulsira, guši (Roman o životu, str. 35).

U predgovoru za zbirku priča Ne lažem Tita mi, potpisanom pod simboličnim nazivom Kratke proze o nama, prozna i dramska spisateljica Lejla Kalamujić jako lijepo promišlja o fenomenu smrti i načinu na koji se Ferida Duraković njime bavi u svojoj knjizi. Na tom tragu, Kalamujić, razmišljajući o smrti, zaključuje: Ona je suštinski dio nas samih, koji daje smisao postojanju. Jer, ko bismo mi bili bez naše smrtnosti? Kakav bi to svijet bio? Neki posve drugi, nama neznan (Kratke proze o nama, predgovor, Lejla Kalamujić, str. 13).

Uistinu, ko smo mi bez naše smrtnosti? Preciznije, šta je život bez smrti? Iako o tome rijetko mislimo, potpuno je izvjesno da se život ne može zamisliti bez smrti, jednako kao što se čovjek ne može zamisliti bez svoje smrtnosti. Možda najtananije, združenost i bliskost smrti i čovjeka, opjevava Borhes svojim stihovima: Ne znam jesi li smrt. Znam da si mi u grudima. Jer, da, eto, taman toliko je smrt daleko od nas. I upravo toliko je značajna, svjesno ili podsvjesno, za naše živote.

Nije iznenađujuće stoga da pjesnikinja poput Feride Duraković prepoznaje važnost ove teme, te joj se vrlo hrabro približava. Ono što je posebice značajno i što, uostalom, čini ovu zbirku autentičnom i svježom unutar neskromnog korpusa različitih književnih tematiziranja i nijansiranja na temu smrti, jeste uvođenje vrlo zanimljivih perspektiva iz kojih se progovara o smrti – usamljena djevojčica, bolesna i zaboravljena pjesnikinja koja se preko e-mail prepiske javlja prijateljicama, djevojka koja je netom izgubila oca, majka koju muči nesanica i koja promišlja o smrti i ginekološkom pregledu, dok njeno dijete mirno spava pored nje...

Zapravo, ono što je najzanimljivije u cjelokupnoj temi jeste to što se autorica odlučuje na to da ispisuje i posebice apostrofira trenutak u kojem spoznajemo svijest o smrtnosti.

To je, dakako, gledajući sa književnog, ali i humanističkog aspekta, mnogo osviještenije, istinitije i, na koncu, plemenitije. Jer – svijest o smrtnosti je trenutak buđenja. Okusiti nešto malo od smrti preko neposrednijeg iskustva, izgubiti nekoga bliskog, shvatiti, u konačnici, da je sve prolazno, da svi umiremo – teško da se može zamisliti strašniji trenutak i ozbiljnije iskustvo u našim životima.

Tata male Ide – jedna je od priča iz zbirke koja najdirljivije i najiskrenije progovara o trenutku neposrednog susreta sa smrću. Priča je ispričana iz perspektive djevojke koju poziva njen brat, i moli je da ide u kuću njegove supruge jer joj je upravo umro otac. Ta nelagoda kako prići osobi koja je doživjela takvu tragediju, izgubila voljenu osobu, šta se uopšte može pametno i smisleno reći u tim trenucima – o tome je, u prvom planu, ova kratka, snažna, ljudska priča. I eto, otuda, iz sve te tragedije, svog tog bola za gubitkom, Ida ustaje i pristavlja lonac sa vodom. Epizoda u kojoj djevojka koja proživljava smrt svog oca, ustaje i pristavlja vodu za kafu jedan je od najsnažnijih, najiskrenijih i najpotresnijih događaja unutar književnosti koje sam pročitala u posljednje vrijeme: Popićemo kafu, uzaludnu i nepotrebnu. Sjedićemo cijeli sat, jedna naspram druge, u nijemom nerazumijevanju smrti, uplašene jer nam je za korak postala bliža, i neželjenija... (Tata male Ide, str. 166).

Naći se na mjestu koje je ispunjeno smrću – bolnice, gradovi i zemlje u ratu, kuće u kojima upravo nekoga oplakuju... – to su momenti u kojima nam smrt postaje pomalo realnija, mahom zbog toga jer nam je svijest o njoj mnogo jasnija. Zaista, tragedija nije u smrti. Tragedija je spoznaja smrtnosti, svijest o smrti, prolaznosti, propadljivosti. Tragedija smrtnosti upravo je u svijesti o njenoj izvjesnosti.

Zbog toga je važno i naročito pohvalno to što pjesnikinja Duraković u svojim kratkim prozama spoznaju o smrtnosti, propitivanje smrti, užas i očaj pred tom izvjesnošću, te gotovo grčevitu nemogućnost pomirenja sa činjenicom da baš svi umiremo, ne rezerviše samo za odrasle. Naprotiv, u zbirci priča Ne lažem Tita mi, o smrti, umiranju i boli ponajviše razmišljaju djeca.

Spoznaja smrti i bola u dječijoj svijesti jedna je od najkrupnijih tema koje se pokreću unutar ove knjige.

Djeca otkrivaju smrtnost i ona im, naravno, uopšte nije logična. Pa, zaista, sada najiskrenije, da li postoji iko na ovome svijetu ko se bar jednom, mlad/a ili star/a, nije najozbiljnije zapitao/la: A zašto moramo umrijeti? Što sam se uopšte rodio/la ako moram umrijeti? Gdje je smisao? U čemu? Iskreno, nešto nam se pretjerano i ne umire. Bojimo se smrti kao smrti same, duhovito veli autorica ove zbirke. Mi, odrasli, na ovu se temu možemo i dobro našaliti – ali djeca, ne.

Stoga nije nimalo slučajno što zbirku Ne lažem Tita mi otvara priča Pa zar će baš svi poumirati?, u kojoj se bolešljiva dvaneaestogodišnja djevojčica upravo susreće sa sviješću o smrti, i ta je misao duboko potresa i začuđuje: Ta strašna spoznaja da smrt neće poštedjeti nikoga, i ništa – baš nikoga, i baš ništa! – u duši Djevojčice izazvala je užas i pometnju kojih se neće riješiti do posljednjeg dana, do posljednjeg daha svoga života. // Pa kako da sve to shvatim, s užasom se pita Djevojčica. Ja sam tako mala! Ja ne znam ništa, ne razumijem ništa, ja sam bolesna mala djevojčica, ali imam toliko pitanja! Nije pravedno da nema odgovora na moja jednostavna pitanja (Pa zar će baš svi poumirati?, str. 23).

Ta jednostavna pitanja, zapravo, i nisu tako jednostavna. Ni najmanje. A hoćeš li i ti umrijeti kao svi mi? – pita, na primjer, djevojčica svoju voljenu mačku. Bože, ima li te? // Hoće li sve umrijeti? // Hoće li drug Tito umrijeti? – nižu se pitanja. Uz vrlo duhovite i nježne rečenice iz svijesti djevojčice, čitatelji/ice ipak mogu prepoznati svu onu traumatičnu ozbiljnost ove teme kroz koju smo svi prošli, a to su prelamanja i hrvanja sa pitanjima poput – hoćemo li umrijeti, ima li Boga... Na sve to, naravno, nadovezuje se i spoznaja da postoje pitanja na koja nema odgovora, i da postoje tragedije koje nikako ne možemo zaustaviti niti izbjeći. Jedna od takvih, najvećih, jeste tragedija gubitka roditelja.

Na tom tragu, tema roditeljstva a posebice majčinstva jeste mnogo značajna u zbirci Ne lažem Tita mi. U prvom redu, tu se misli na odnos majke i kćerke, ali nerijetko autorica tematizira i odnose kćerki sa očevima. Posebno je dirljiv trenutak u kojem djevojčica, junakinja knjige, razmišlja o smrti majke. Naime, djevojčica se ponajmanje može pomiriti sa time da će njena majka umrijeti: Ne može tako. Mame mora biti, zauvijek (Roman o životu, str. 33). Zaista, slika očajnog djeteta koje može zamisliti da baš svako umre, pa i sam Bog, ali samo mama ne, posebno je dirljivo i upečatljivo mjesto unutar ove knjige.

Odnos majka-kćerka važan je autorici kako bi što preciznije detektirala i opisala živote balkanskih žena u vrlo krutim patrijarhalnim hijararhijama. Bez sumnje, Duraković u tome i uspijeva u svojoj knjizi. Jer ovo je uistinu zbirka koja na vrlo osviješten, kroz istovremeno suptilan i glasan ton, prošiva sve one najkrupnije teme patrijarhata: roditeljstvo, majčinstvo, podređenost kući, djeci, mužu, roditeljima, te trpjenje i šutnju.

No, osim toga, ispisivanje majčinstva i pisanje o odnosima majki i kćerka u ovoj se knjizi odvija i na jednom mnogo intimnijem planu. Naime, čini se kako je autorica, prije svega, poželjela progovoriti o svemu onome što kćerke nasljeđuju od svojih majki. U posebno dirljivoj priči Nesanica, autorica piše upravo o tome: e vala ću mami ujutro reći da se dižem ama baš isto kao ona prije trideset godina baš postajemo isti oni a govorili smo im nikad ja neću biti kao ti nikada nikada pjenili smo protiv njih i gadili su nam se sa svojim bijelim lukom i šalovima oko krsta bili su nam neprijatni a vidi sad bože moj jesam li ja svome djetetu neprijatna kao što je meni bila moja majka davno jednom izvini mama izvini makar sad molim te (Nesanica, str. 175-176.).

Mnoštvo je snažnih impresija koje ostaju utisnute u čitateljice i čitatelje nakon što sklope korice knjige Ne lažem Tita mi. Ipak, ovo je zbirka koja se zatvara bez gorčine. Uprkos tome što je ispunjena krupnim borbama a sitnim tijelima, proza Feride Duraković nedvosmisleno je slavlje književnosti i života.

Želja djevojčice koja svojoj ćelavoj lutki lijepi svoju vlastitu kosu, jer ne može tražiti od roditelja da joj kupe onu sa kosom (Beba s kosom), potresan vrisak djevojčice koja u cirkusu plače gledajući slona kako piški od straha dok stoji na ogromnoj kugli (Ali mama), vitko tijelo šesnaestogodišnje djevojke koja se sa mamom sunča u Ulcinju, čita Čehova i otkriva kako život iznevjerava književnost (Ulcinjska noć) – sve su to vedri bljeskovi kojima, s vremena na vrijeme, ovaj svijet i život postaju smisleniji: mlazovi dobrote i iskrenosti kojima se nadjačavaju šumovi našeg osipanja.

Nikolina Todorović, Prometej.ba