_______________


 

Ugodno je biti tamo gdje se, bez iritirajuće napetosti, sjedinjuju svjetovno i svetovno, gdje se na dan općine Fojnica, na dan jednog opčinjavajućeg mjesta, na brdu iznad mjesta, pod aulama ovog svetog doma organizira fascinirajuća izložba, autentični doprinos bosanskih franjevaca kulturi sjećanja. Ja sam vam slab na bosanske franjevce, pa kada me najbolji među njima pozovu da govorim, osjetim se povlaštenim i ljudski nemoćnim da kažem Ne. Tako sam danas ovdje, da pridružim svoje DA ovom ogromnom trudu koji je uložen u izložbu kojom se evocira Događaj, majka događaja koji će svijet odvesti u klanicu ljudskog mesa i dostojanstva, u četverogodišnju epohu bola čije bolesti još uvijek odjekuju našim krajevima kroz prepoznatljive indikacije nacionalizma, šovinizma, netrpeljivosti, nerazumijevanja Drugog i Drugačijeg.


I umnožavaju se te indikacije, jer nažalost, Bosna i Hercegovina još uvijek je u natalnoj fazi razumijevanja sopstvene historije, pa se ono što se dogodilo tumači kao da se događa, kao da nikada nije postojalo Juče, kao da neće postojati Sutra i kao da smo osuđeni na Danas u kojem uvijek trijumfuje negativno Juče. Vječito ponavljanje istog. Ali "nema drugog dana osim onog koji će doći", koji svojom izvjesnošću zahtijeva od nas da se prema prošlosti odnosimo sa otmjenom distancom, čak bih bio slobodan kazati, kako nam u odnosu prema prošlosti nedostaje kultura distance. Treba je njegovati jer afirmira učenje iz historije a ne njeno tragično ponavljanje.


Primjećujem to načelo obazrivosti i odsustvo ideoloških iskrivljavanja i učitavanja u postavci izložbe koja nas hrani odgovornim sjećanjem. Iskazujem svoju ljudsku zahvalnost autorici i autoru izložbe za ovaj memorijski poduhvat, za odgovornu sintezu jednog svjetskog događaja kao što je bolni, nesretni i tragični sarajevski atentat i lokalne povijesti u koju je gruhnula svjetska historija sa svojim proglasima, aklamacijama i mobilizacijama, oduzetim žitom, pjegavim tifusom i tužnim vijestima sa fronta.


Fotografija historije koju danas gledamo, motrimo i posmatramo puna je dokaza kako u velikom ratu stradaju mali obični ljudi, njihove porodice, njihova zasađena polja, njihove crkavice... Mi vidimo da i Fojnica nije mogla izbjeći suočavanje sa zlom, jer rat nije ništa drugo nego proizvodnja i htijućeg i nehtijućeg zla. Ali još nešto vidimo što mnogi u ovoj zemlji neće da vide. Vidimo da je Ovo što nas gleda sa izložbenih panoa odigrana povijest, to se dogodilo, dame i gospodo, pa iako ne možemo uspostaviti konsenzus o onome što se dogodilo, imamo početnu, nultu tačku konsenzusa: to se dogodilo.


Hajde da to što se dogodilo motrimo sa najvećom odgovornošću spram onih od kojih smo posudili ovu zemlju, a posudili smo je od naših unuka i praunuka, od onih koji će doći.


Šta je najveća odgovornost? Najveća odgovornost je izgrađivati mir na zemlji i mir u našoj zemlji. A mir zahtijeva izgradnju zajedničkog gledišta. Zato je važno, bez obzira na sve naše razlike, na različita tumačenja jednog svjetskopovijesnog trenutka kao što je sarajevski atentat, tražiti sveti gral zajedničkih mogućnosti, graditi zajedničko gledište koje nadilazi naše male, prljave zlobe, našu potrebu da Gavrila i njegovu adrenalinsku družinu izvučemo iz tog ljetnog sarajevskog dana od prije stotinu godina i stavimo ga ovdje pored nas, da manipuliramo s njime i njegovim drugarima zbog naših dnevnih potreba, prilagođenih i primjenjenih ispolitiziranih historiografija...


fojnica

Franjevački samostan u Fojnici (Foto: dnevni-list.ba)


Ali zajedničko gledište nije moguće ni ako interpretacija odigrane historije preteže samo na jednu stranu, samo na stranu Imperije, jer istina ne može stanovati samo u Imperiji. Ali smrt dvoje ljudi koji su bili na strani Imperije, koji su bili sama Imperija, koji su bili muž i žena, to je istina. Kao što je istina da cijanid u ustima Nedeljka Čabrinovića nije uzeo maha, mada svjedoči hrabrost nedoraslog jugorevolucionara. Obje te istine su nedjeljive kao što je nedjeljiva ova hronika koju su nam omogućili bosanski franjevci, sa svojom sakupljačkom prirodom, sa svojim hronološkim i horološkim karakterom, sa svojim poniznim odnosom prema svijetu života pa tako i prema dokumentima. Iz te poniznosti, kojom sam trajno ganut, iznova nam se, u svakoj novoj epohi voljene Bosne, isporuče zapisi, memorabilije, požutjele knjige, nevjerovatna arhivska građa. Nije bitno hoćemo li se u interpretaciji te povijesne građe složiti, ali možemo se složiti da bi bez te građe bili siromašniji duhom. Bez te ljubavi za povijest koju svjedoče bosanski franjevci ne bi bilo ni ove izložbe koju otvaramo na dan kada Fojnica slavi svoju višestoljetnu egzistenciju.


Danas smo u prilici da vidimo posljedice jednog dalekog rata, da žalimo nasilnu smrt poznatih i nepoznatih ljudi, prestolonasljednika i buntovnika, žena i muškaraca... Ova godina bit će puna teškog govora o sarajevskom atentatu, linije podjele ponovo će afirmirati naši prevejani nitkovi uvjereni da je pitanje života i smrti je li Princip borac za slobodu ili terorist a ja se ufam da će kontakt naših očiju, našeg uma i srca sa ovom izložbom afirmirati u mnogima od nas neutaživu želju za izgradnjom mira i konačnom suspenzijom etničkog i drugog nasilja u našim krajevima. To je pitanje moralne odgovornosti za sve nas pojedinačno, jer moralno odgovoran čovjek ne može zahtijevati obnovu nasilja i ne može pristati biti vojnik tuđih interesa. No, to je mnogo lakše kazati nego učiniti. Jer, dozvolite da citiram velikog njemačkog pisca Hermana Hesea:

"Zacijelo su u pravu oni koji rat nazivaju pravim prirodnim stanjem. Ako je čovjek životinja, on živi kroz borbu, živi na račun drugih, boji se i mrzi druge. Život je dakle rat. Što je pak 'mir', puno je teže definirati. Mir nije niti rajsko praštanje niti forma uređenog života sporazumno postignuta. Mir je nešto što mi ne poznajemo, nešto što samo tražimo i naslućujemo. Mir je jedan ideal. Mir je nešto neizrecivo komplicirano, labilno, ugroženo – dovoljan je dah pa da se razori. Da makar i samo dva čovjeka, koja su upućena jedan na drugog, mogu živjeti jedan s drugim u istinitom miru, to je rjeđe i teže ostvariti nego bilo koji drugi etički ili intelektualni podvig. Pa ipak je mir, kao i misao i kao želja, kao cilj i kao ideal, već vrlo star. Hiljadama godinama već postoji moćna, za hiljade godina temeljna riječ: 'Ne ubij'. Da je čovjek kadar za takve riječi, za takve goleme zahtjeve, to ga obilježava više no i jedna druga osobina, to ga odvaja od životinje, uočljivo ga odvaja od 'prirode'."


S nadom da će ova svevremenska riječ Ne ubij zaigrati u srcu nekog budućeg atentatora i da će svojom moćnom snagom spriječiti povod nekog budućeg rata, pridružujem se otvaranju ove izložbe koja je, nesumnjivo, događaj dana u Bosni i Hercegovini.


Živjeli!