- Gospodaru, ti ne moraš vjerovati, dok ovdje sada sjedim, u to što ti opširno pripovijedam, koliko sam odrubio turskih glava i koliko sam turskih ušiju stavio u alkohol, kao što je običaj na Kreti. Neću pripovijedati o tome! Tome se ne radujem. Stidim se. Sad, kad sam postao razborit – često mislim kako je to jezivo, ako čovjeku koji ti nije ništa nažao učinio odsiječeš nos ili odrežeš uho, pa rasporiš trbuh i uz to zoveš boga da ti pomogne. To znači i od njega tražiti da siječe noseve i uši i da para trbuhe. Tada je zaista u mojim žilama, kao što vidiš iz pripovijedanja, bila vrela krv, pa kako sam mogao o tome razmišljati! Pravilne i čestite misli potrebuju mir, staračko doba i krezubost. Kad postaneš krezub, tad nije teško reći: - Stid vas bilo, mladići, i ne grizite! – Ali, kad su ti sva trideset i dva zuba zdrava... Čovjek je u svojoj mladosti neukrotiva zvijer, ljudožder. – Obori poslije tih riječi glavu pa nastavi:

- Čovjek jede i jagnjad i piliće i prasad! – Zatim zgužva cigaretu na tanjiriću. – Ipak, ako ne prožvače nekog čovjeka, nije sit! Ne! On se nikad neće zasititi. Šta ti, mudrače, o tom misliš?

Ne očekujući odgovor, nastavi Zorbas ispitujućim pogledima:

- Pa što bi ti mogao kazati? Kao što vidim, tvoja visost nije nikad gladovala, nikoga nije zaklala, nikoga nije pokrala i učinila brakolomstvo. Pa što onda ti znaš o svijetu? O umekšani mozgu, o meso, što ga peče sunce... - mrmljao je Zorbas s očitim prezirom.

Stidio sam se svojih njegovanih ruku, svoga blijedog lica i bezazlenog života.

- Što se mene tiče, - reče Zorbas i povuče ruku brišući dlanom sto, kao da je htio spužvom obrisati stolnu ploču. – Što se mene tiče, mogao bih samo nešto upitati: Ti si zaista pročitao pun kovčeg zadimljenih starih knjiga, pa ćeš to znati?

- Dobro! Govori, Zorbase!

- Ovdje se radi, gospodaru, o čudu... Radi se o čudu neviđenom tako da mi staje pamet. Sva ta sramotna djela, sva ta pljačkanja i ubojstva što smo ih mi ustanici izvršili, dovedoše princa Georgiosa na Kretu i darovaše nam slobodu.

Gledao me je ukočenim očima i razrogačeno začuđenim pogledom.

- Tajanstvenost! mrmljaše Zorbas. – Velika tajanstvenost! Da svijet postane slobodan, potrebna su mnoga ubojstva i nečasna djela. Kad bih ti ispripovijedao sva sramotna djela što smo ih tada izvršili, kosa bi ti se naježila. I, kakav je bio na kraju uspjeh? Sloboda! Umjesto da nas bog udario gromom, poklonio nam je slobodu! To mi nikako ne ide u glavu.

Promatrao me bespomoćan, nije to mogao shvatiti. Opazio sam da ga ta tajna jako muči i da je ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep.

- Shvataš li ti to? – upita zastrašen.

Kako sam mogao to razumjeti? Šta mu je bilo potrebno odgovoriti? Ili je tačno da ne postoji ono što mi nazivamo bogom, ili taj bog voli ubojstva i sramna djela. Ili je ono, što mi označujemo kao ubojstvo ili sramotno djelo, bezuvjetno potrebno za borbu i patnju u svijetu...

Trudio sam se da nađem neko drugo jednostavnije rješenje za Zorbasa:

- Kako raste i uspijeva iz gnoja i zemlje neki cvijet? – rekoh. – Pretpostavimo, Zorbase, da je čovjek gnoj, a sloboda cvijet!

- Dobro, ali sjeme?! – uzvrati udarajući šakom po stolu. – Da bi se cvijet mogao razviti, potrebno je sjeme. Pa ko je najzad takvo sjeme stvorio u našoj utrobi? A zašto ne niče iz tog sjemena cvijet dobra i čestitosti? Zašto to sjeme čezne za krvlju i blatom?

Zamišljeno sam vrtio glavom.

- Ne znam! – rekoh

- Tko to zna?

- Nitko!

- Pa onda! – reče Zorbas očajno i pogleda bijesno oko sebe. Šta ja imam od parnih brodova, strojeva i krutih okovratnika?

Dvoje, troje putnika, što se oporavilo od morske bolesti, a sjedilo za susjednim stolom i srkalo kavu, ponovo oživje i naslućujući prasak naćuli uši.

Zorbasu se gadilo što netko prisluškuje kao uhoda, te zato poče tiše govoriti.

- Dovraga to! Kad o tome mislim, osjećam da bih sve što mi dođe pod ruku uništio, svaku stolicu, svaku svjetiljku, pa i svoju lubanju udario o zid. A zatim? Šta ja imam od toga? Zlo po mene u svakom pogledu, bilo da moram platiti počinjenu štetu, ili da odem u ljekarnu, pa da mi povežu glavu. Ako postoji bog, onda tim gore. Vodit će me po nebu i pucati od smijeha.

Naglo zamahne rukom kao da želi otjerati dosadnu muhu.

- Jednom riječju, - reče Zorbas hvatajući dah, - ono što sam ti htio kazati jest ovo: Kad je kraljevska lađa okićena zastavama uplovila u luku, a topovi ispalili salve i kraljević stupio na kretsko tlo... Jesi li ikad vidio narod obuzet ludilom, zato što je slobodan? Nisi? Onda si slijep od rođenja, jadni moj gospodine! Slijep ćeš i umrijeti. Ja, ako bi trebalo, da i tisuću godina živim, pa od mene bi bio i jedan sitan komadićak, ne bih mogao zaboraviti što sam toga dana doživio. Kad bi svakom čovjeku bilo moguće da ugleda svoj raj na nebesima, ali prema svome ukusu – tako bi trebalo biti! To se može nazvati rajem!... ja bih rekao bogu: Dopusti mi, dragi bože, da moj raj bude Kreta, ukrašena mirtom i zastavama! Sačuvaj mi vječno onaj trenutak kad je kraljević Georgios stupio na kretsko zemljište. Ništa drugo ne tražim od tebe!

Zorbas iznova zašutje. Gladio je svoje brkove, napunio do ruba čašu vodom rashlađenom u ledu i ispio je na dušak.

- Što se dogodilo na Kreti, Zorbase! Govori!

- Što da mlatimo praznu slamu? - reče uzbuđeno. – Velim ti da je ipak ovaj svijet tajnovit, a čovjek velika stoka, a s druge veliki bog. Tako ti je jedan od ustanika, neki zločinački stvor, što je zajedno sa mnom doputovao iz Makedonije na Kretu, Gjorgaros po imenu – a zaslužila je vješala sto puta ta nečista svinja – poče plakati jednog lijepog dana. – Zašto plačeš, Gjorgarose? – rekoh mu. U tom trenu zacakliše se i meni oči. Opet ponovim: Pa zašto plačeš, krmačo? – On me poče grditi, balaviti po licu plačući kao nejako dijete. Tad škrtac izvadi kesu iza pojasa, istrese iz nje zlatne lire, što ih je pokrao ubijenim Turcima kad je pljačkao njihove kuće. Jesi li sada razumio, gospodaru? To ti je sloboda!

Ustadoh od stola i popeh se na zapovjednički most da bih se nadisao svježeg zraka.

To je sloboda, mislio sam. Imati neku strast, skupljati zlatnike, a onda odjednom svladati tu strast i sve svoje blago baciti u vjetar!

Osloboditi se jedne strasti pokoravajući se drugoj, višoj... Pa zar nije to isto tako ropstvo? Da se žrtvuješ za jednu ideju, za svoju rasu, za boga? Zar ne biva uže našeg ropstva duže ukoliko je gospodar na uzvišenijoj ljestvici? Potom sami sebe cijenimo, igramo se i skačemo na prostranom gumnu i tu umiremo, a da ne uspijemo nikada pronaći kraj užeta. Zar i to nazivamo slobodom?


Nikos Kazancakis, Doživljaji Aleksisa Zorbasa, Svjetlost, Sarajevo 1962, str. 35-39

Ovaj roman „nije samo najpoznatije, nego i najmodernije Kazantzakisovo djelo, budući da je njegov središnji lik svevremenski mediteranski homo ludens, čovjek izbrušen iskustvom, patnjom, igrom sudbine... a oplemenjen spoznajama što se ne stječu u kratku životu, očiju zatvorenih bilo kakvom dogmom, a niti bez velike muke.“, kaže Stjepo Martinović. Snimljen je i film prema Kazantzakisovom romanu pod nazivom „Zorba the Greek“ s Anthony Quinnom u glavnoj ulozi.