„Noćne kronike“ („Nightcrawler“), film iz 2014. rađen po scenariju Dana Gilroya, predstavljaju mračnih, na trenutke i mučnih 117 minuta satire tabloidskog novinarstva. Mračnim i mučnim film ne čine toliko krvavi i ružni prizori, koliko patološke reakcije glavnih protagonista na ljudske nesreće, ali i svijest gledatelja filma kako se stvari koje film prikazuje uistinu i događaju. Mjesto radnje, Los Angeles, prelijepo je dočarano impresivnom tonskom i vizualnom kontrolom (u režiji snimatelja Roberta Elswita). Pokreti kamere i atmosfera mjesta radnje na trenutke podsjećaju na triler „Collateral“ Michaela Manna, o plaćenom ubojici koji na svom ubilačkom pohodu jedne večeri otme taksista i prisili ga da ga vozi do ljudi koje treba ubiti. Ključni rekvizit glavnog lika u ovom filmu je kamera. No, za razliku od ostalih trilera u kojima uglavnom serijske ubojice kamerom snimaju svoja nedjela, u ovom filmu glavni antijunak samo stoji i bulji u unesrećene i zatim prodaje ono što je vidio i snimio. Ne samo to: glavni antijunak kao da cijelo vrijeme sam kreira i režira cijeli ovaj film.

A glavni antijunak ovog filma je Louis Lou Bloom, muškarac koji se bliži tridesetoj godini. Ime je dobio po Leopoldu Bloomu, liku iz romana „Uliks“ irskog književnika Jamesa Joycea, liku koji luta ulicama Dublina. Bloom iz ovog filma noću luta ulicama Los Angelesa. Radi se o inteligentnom sociopatu, koji od sitnog lopova polako postaje uspješan sakupljač i trgovac uznemirujućih video snimaka. Na početku filma Bloom ne može pronaći posao čak ni na smetlištu, pa preživljava kradući i preprodajući žicu. Već u njegovom predstavljanju upravitelju smetlišta primjećujemo kako se radi o čovjeku bez dubine koji je sav u frazama i aforizmima s interneta, o čovjeku u čijem govoru nema ništa ljudsko i osjećajno.

Louisov život se promijeni kad naleti na tešku saobraćajnu nesreću vozeći se noću po ulicama Los Angelesa. Dok policajci izvlače ženu iz slupanog auta, zaustavlja se kombi iz kojeg iskače grupa ljudi s kamerama i snima nesreću. Policajci pokušavaju otjerati ove strvinare koji izbliza snimaju žrtve. Louis primijeti opremu za praćenje u kombiju. Od jednog snimatelja doznaje kako ovi ljudi snimaju snimke nesreća i prodaju ih tv-postajama. I takvi ljudi zaista postoje i naziva ih se pojmom „stringers“. Nešto poduzetniji stringeri od ovih u filmu idu čak i na strana ratišta diljem svijeta, kako bi napravili što bolje snimke ljudskih nesreća i smrti, ili izgladnjele djece, pri čemu nisu zainteresirani za izvještavanje o stvarnom stanju ili za pomoć unesrećenima, nego za što šokantniju i time i unosniju snimku. Objašnjavajući Louisu o čemu se radi, vođa grupe amaterskih kamermana zaključuje: „If it bleeds, it leads“; odnosno „ako ima krvi, to je vodeća vijest“. Prikazavši u jednom od idućih kadrova čopor kojota kako jedu ubijenu životinju, kamerman nudi savršenu metaforu ovakve verzije medijskih radnika.

Fasciniran viđenim, Louis sam pokreće sličan posao. Najprije nabavlja opremu za snimanje, a onda i policijski skener. Prati policijske kodove i uči ih. Uskoro će napraviti prvu snimku, šuljajujući se poput kojota na mjestu teške nesreće, dok ga policajci tjeraju. Na snimci je čovjek koji zapomaže od strašnih bolova nakon teške prometne nesreće. Lou odnosi snimku u tv-postaju i prodaje ju Nini Romini (Rene Russo), beskrupuloznoj urednici jutarnjih vijesti. Prepoznavši talent u Louisu, Nina ga upućuje u svojevrsnu tarifu po kojoj se vrednuju pojedine snimke. Tako više vrijedi snimka povrijeđenog bijelca od povrijeđenog crnca. Najviše vrijede snimci na kojima su žrtve bogati bijelci, a počinitelji siromašni ili manjine. O zločinima iz siromašnih kvartova se uopće ne izvještava jer to nikoga ne zanima. Posebno dobrodošli snimci su teške prometne nesreće, prirodne katastrofe, samoubojstva…„Savršena priča je vrišteća žena zaklanog grla koja trči ulicom u dobrostojećem kvartu“, zaključuje Nina prvu lekciju novom nadobudnom stringeru. Zvuči odvratno?

Pa slične neslužbene tarife postoje i u našoj regiji. Nisu li medijima najunosnije vijesti tragedije mladića koji slete u rijeku, otmice i smrti djevojčica, kamiondžija koji je oteo i ubio djevojku autostopericu? Ne eksploatira li se takve vijesti do najsitnijih detalja i mogućnosti? Ne saznajemo li u danima nakon nesreće sve o privatnom životu žrtava i počinitelja? Nisu li vijesti koje izvještavaju o društvenopolitički relevantnim događajima i skandalima oblikovane prije da izazovu primitivne emocije kod čitatelja negoli da potaknu čitatelja na dublje i kritično promišljanje? Ovdašnji mediji funkcioniraju po principu „srušen most je dobra i unosna vijest, izgrađen most je dosadna vijest“. No, to nije svakako nešto endemsko ili nešto novo u ljudskoj povijesti. U prošlosti su javna pogubljenja bila najpopularniji i najoglašavaniji javni događaji. U 19.st. su u nekim dijelovima Europe čak zatvarane škole na dane pogubljenja, zbog vjerovanja kako gledanje pogubljenja odvraća buduće kriminalce od njihovih namjera. Zbog pritužbi nezadovoljne svjetine da se pogubljenje giljotinom slabo vidi, krvnici su postavljali giljotine na višlje bine i povećavali sječivo kao glavni scenski efekt. Da se danas prenose javna smaknuća uživo, gledanost bi bila odlična. Jednostavno, najprimitivnije zakutke ljudske psihologije privlače slike zločina i tuđih nesreća. Distopijski filmovi „Trkač“ ili „Gamer“ eksploatiraju temu reality-showova budućnosti u kojima pogibaju stvarni ljudi i tako poručuju da napredak tehnologije u budućnosti neće prevazići ljudska ograničenja, nego će ih samo učiniti ubitačnijima i strašnijima.

Tu i tamo se pojavi neki sporedni lik koji dovede u pitanje moralnu dimenziju prikazivanja ovakvih šokantnih i krvavih snimaka na tv-u, ili načina na koji Lou proizvodi ove snimke, ili uznemiravanja rodbine žrtava nakon tragedija, ali Ninu Rominu to ne zanima, nju zanima samo da li je sve to legalno i da li će im praviti ikakve probleme sa zakonom. A kad se snimak prikaže na tv-u, njemu uvijek prethodi upozorenje na uznemirujući sadržaj, što zapravo i nije upozorenje, nego dodatan mamac da se video pogleda. U ovdašnjim medijima to su vijesti koje počinju s: „šokantno!“, „skandalozno!“, „nećete vjerovati“, „ono što se zatim dogodilo je rasplakalo regiju/će vas ostaviti bez teksta(/u suzama/nasmijane) čitav dan“, itd. Lou, ponosan svakog jutra kad vidi vlastite video-uratke u vijestima, odlučuje proširiti posao i upošljava beskućnika Ricka kao vozača i asistenta. Njegovi poslovni potezi postaju sve jeziviji i radikalniji kako film odmiče. Najprije se žuri stići na mjesta prometnih nesreća prije policije i pomiče tijela unesrećenih kako bi napravio što bolje snimke. Nakon toga kriomice ulazi na mjesta zločina i snima ih iznutra. Zatim prijeti Nini da joj više neće dostavljati video-snimke ako ne spava s njim. Nina, svjesna da bi ju nagli pad gledanosti ostavio bez posla, pristaje na Louove uvjete. Tako u filmu dolazi do doslovne medijske prostitucije. Nije onda ni čudo kako u medijima s ovakvim konceptom rada sve više dominiraju bezvezne vijesti o životima sponzoruša, elitnih prostitutki (i) sudionika reality-showova.

Pored medijske prostitucije, u filmu dolazi i do slučajeva da mediji namjerno iskrivljavaju ili prešućuju informacije o zločinima kako bi kreirali sadržaj koji odgovara apetitima gledatelja. Iduća prepreka Louovom usponu je poslovna konkurencija, prekaljeni stringer Joe koji uspijeva preduhitriti Loua na mnogim mjestima nesreće i napraviti bolje snimke. Taj problem Lou rješava pokvarivši kočnice Joeu, što izaziva nesreću u kojoj ovaj teško strada. Ambicija za poslovnim napretkom vodi Loua do toga da počne pratiti dvojicu okorjelih kriminalaca – umjesto da ih prijavi policiji – svjestan da će oni počiniti nove zločine, a da će ih on ekskluzivno snimiti. Ni to nije dovoljno: na kraju shvaća kako za pravi napredak mora sam početi stvarati svoje loše vijesti i namjesti zločin u kojem jedan od kriminalaca ubija njegovog asistenta Ricka, a Louis ga snima dok umire. Onako kako u firmu „International“ međunarodne banke financiraju trgovinu oružjem, jer ista stvara sukobe, a sukobi stvaraju dugove kod banaka, tako Louis na kraju kreira situacije zločina, jer zločin povećava gledanost, a gledanost zaradu.

I time Louis podsjeća na ponašanje medija u raznim sukobima 20.st., od kojih je mali broj sudski procesuiran. Najpoznatiji medijski radnici osuđeni za huškanje na genocid i rat bili su Julius Streicher (osuđen 1946. u Nürnbergu zbog poticanja na istrebljenje Židova), te četvorica novinara iz Ruande, koji su poticali na Genocid nad Tutsima, od kojih je najpoznatiji radio-voditelj Kantano Habimana. Nakon ratova raspada Jugoslavije nije bilo procesuiranih novinara, mada je kandidata za suđenje bilo (Šagolj, Đogo, Ključanin). No, medijsko poticanje na linč i nasilje nije ograničeno samo na ratne sukobe, nego polako postaje dio svakodnevnog izvještavanja (npr. kad mediji huškaju javnost da zatraži ponovno uvođenje smrtne kazne ili kad daju privatne podatke osumnjičenih za najteže zločine i tako ugrožavaju i njihove obitelji). Kraj filma donosi anti-hepiend, nagradu za upornost i proširenje Louisovog biznisa.

Lik poput Louisa Blooma, kojeg je sjajno oživio Jake Gyllenhaal, dugo nije viđen na filmskom platnu. Zastrašujuć je njegov nedostatak bilo kakve empatije prema drugim ljudskim bićima. Još je strašnije što mu taj defekt ljudskosti omogućava strelovit napredak u poslu kojim se bavi. Za Louisa je to savršen posao: ne samo da kroz njega utažuje svoju želju, ambiciju za novcem i uspjehom, nego on taj posao zaista voli jer taj posao reflektira njegovu ličnost i utažuje njegovu sociopatsku žudnju za krvlju. Louis Bloom je jeziviji lik čak i od Patricka Batemana, bezličnog i bezdušnog „Američkog psiha“ koji na najužasnije načine ubija ljude zbog banalnih i bizarnih razloga, jeziviji je utoliko što „Američki psiho“ za razliku od Blooma kroz film ipak pokazuje bar neke slabosti, neke osjećaje. Efekt jezivosti glavnog protagonista dodatno je pojačan njegovim vanjskim izgledom. Bloom je kroz cijeli film nasmiješen, a njegove krupne blistave oči nikada ne trepću. Koliko se Gyllenhaal uživio u ovog lika pokazuje i podatak kako je smršavio više od 10 kg samo kako bi što više podsjećao na „gladnog kojota“, noćnog predatora, glavnu metaforu koja označava glavnog lika. Bloom predstavlja snažnu demistifikaciju uspjeha i poduzetništva, najgori mogući nusproizvod američkog sna. Bloom je idealan kapitalist – robot programiran da algoritamskom točnošću ispunjava osnovne funkcije i ostatak vremena posveti bezobzirnom i upornom penjanju preko leševa do vrha. Ovo je film o uspjehu jednog kapitalista, toliko odvratan i grozan da se nameće zaključak kako je uspjeh precijenjen. Ovo je, slobodno zamislite, i film o uspjehu ovdašnjih ratnih profitera.

Dok se hvali visokom radnom etikom, Louis Bloom neodoljivo podsjeća na nacista Eichmanna u Jeruzalemu o čijem je suđenju pisala Hannah Arendt. Eichmann se na svom suđenju također hvali visokom radnom etikom i preciznim definicijama svoje uloge u Auschwitzu (ističe kako nije ubijao, nego je samo bio zadužen za transport ljudi za ubijanje). Ne samo da smatra kako nije kriv za zločine u Auschwitzu, nego smatra kako je odgovorno i marljivo izvršavao svoj posao i stoga je nevin. Potpuno odsustvo ljudske empatije pokazuje kritiziravši upravu logora jer je, pazite, upropastila njemačke vojnike izlažući ih užasnim prizorima ubijanja Židova u Auschwitzu, pri tom ne davši nikakav moralni sud o ubijanju Židova! Eichmannov kolega, komandant Auschwitza Hess također priča o visokom stupnju radne etike i sebe smatra moralnom osobom, a kao primjer svoje moralnosti navodi pravilo da u njegovom logoru vojnici nisu smjeli krasti od Židova koje su ubijali! Hvalio se čak i kako je uveo gušenje gasom umjesto strijeljanja, što je humanije i manje stresno za vojnike u logoru!

Upravo takva emotivno hendikepirana i radnom etikom i efikasnošću opsjednuta osoba je Louis Bloom, koji snimajući pobijene i poklane ljude sa zanosom govori o pokazivanju inicijative, rastu kompanije i uposlenika. Zastrašujuća poruka ovog filma je kako je prema današnjem prevladavajućom konceptu medija savršen profil osobe koja uspijeva u medijskom poslu – sociopat.


Marijan Oršolić/Prometej.ba