U svom TV mini serijalu iz 1989. godine, pod nazivom L'héritage de la chouette (The Owl’s Legacy) sastavljenog od trinaest epizoda, Chris Marker, kultni francuski filmski esejista, koji i danas važi za „najbolje čuvanu tajnu“ svetske kinematografije, osmelio se da se upusti u otkrivanje nasleđa antičke grčke.

Godina 1989., kada se serijal pojavio, predstavljala je istorijsku prekretnicu – pad Berlinskog zida, okončanje podela na blokove, kao i ponovo, bar na trenutak, probuđenu nadu da je moguće uspostaviti novu demokratsku globalnu zajednicu na posvećeno univerzalnim, egalitarističkim kriterijumima. Stoga se antička Grčka, a pre svega atinsko društvo u njenom okrilju, u Markerovom edukativnom filmu-studiji, nudi iznova, kao još uvek nedovoljno proučen obrazac političke i kulturne zajednice, kome se valja ponovo približiti, opet ga promisliti, odnosno početi ga misliti u duhu filozofskog postavljanja pitanja i začinjanja dijaloga sa njegovim nasleđem. Nije onda čudno što se serijal otvara kao pokušaj rekreacije antičkog symposiuma, tog povlašćenog hronotopa koji je prvi proslavio Platon u svoj Gozbi. Kao način sabiranja znanja Marker znalački okuplja svoje sagovornike, iz gotovo svih sfera, od filozofa, preko režisera do akademika klasicista na potezu od Francuske, preko savremene Grčke, Britanije i Amerike, do SSSR-a (Tbilisi, Gruzija). Tako se njegov simpozijum (spoj banketa i pojedinačnih intervjua) transformiše u veštu criss-cross komponovanu slagalicu. To je svojevrsna edukativna zbirka raznolikih mišljenja koja privileguje diverzitet umesto varljivog konsenzusa.

Ono što nam Markerova insenacija banketa obećava zapravo nije ponavljanje i repriza nekog misterijskog zanosa, pathosa sa kojim su vođeni antički filozofski dijalozi, već pre svega prostorno-vremenska demarkacija i izmeštanje.

Markera fasciniraju one veze između drevne Grčke i savremenog sveta koje se uzimaju zdravo za gotovo, kao „prepisano“ i primenjeno stanje, kao oblik živog kontinuteta, dok je zapravo najčešće reč o nerazumevanju i pogrešnoj interpretaciji. Takav je odnos prema antičkoj demokratiji koja se previše često glorifikuje kao pokazni primer svih budućih evropskih i globalnih demokratskih uređenja. Jedna od rečenica koja dalekosežno odjekuje kroz film je da bi antički Grci našu savremenu predstavničku demokratiju po tipu uređenja smatrali oligarhijom – vladavinom odabrane (elitističke) manjine nad većinom. Savremeno političko uređenje nacionalnih država duguje više formi naslednih monarhija nego bilo kom obliku direktne narodne participacije, doslovnog učešća građana u vlasti (bez „ovlašćenih“ predstavnika). „Vladari“ su se, za vreme procvata atinske demokratije, birali iz redova veštih govornika (neko bi danas prvo pomislio na demagoge), onih persona koji su uspevali da u javnim polemikama (na agori) održe i brane svoju tačku gledišta sa logičkom doslednošću i emfazom, čak i kada bi publika poentu tih govora smela s uma. Vreme se merilo ozbiljnošću teme, te su rasprave mogle trajati danima i nedeljama.

Održavati demokratski poredak mišljenja bilo je građanska dužnost, zahtevna i isrcpljujuća posvećenost. Građani su vođeni javnim dobrom i strastima prema politici stalno bili „tu“, prisutni na agori, kao i u javnom političkom diskursu koji se prelivao u sve sfere života.

Na mesto strasti, političkog erosa i želje za učešćem, u građane moderne države su se, međutim, uselili ravnodušnost i apatija, kao i nadaleko čuvena a toliko štetna apolitičnost. Čini se da je svuda u savremenom svetu zavladala opšta depolitizacija javne sfere, pa se politika često, nemajući svoj korektiv, svodi na politikanstvo i dogmu, stoga postajući omrznut i prezren pojam. Savremeni građanin bi najverovatnije Atinjanina podsetio na potpunog idiota, ili bar suviše „privatnu osobu“, koja je vođena isključivo ličnom satisfakcijom i željom da zasluži svoje partikularno pravo na „raspodelu užitka“.

Političari po profesiji, najčešće birani kao oni koji se najagresivnije nameću preko medija i izbornih kampanja, podržanih javnim resursima ili korporativnim novcem, vode se najčešće generalizujućim, demagoškim sloganima ispisanim sa snagom prerogativa, pretvarajući ono što je mandatorno u sopstveni trajni kredo. Javni interes je takvim okolnostima upitan, jer se oslanja isključivo na „dobroj veri“ u obistinjenje zadatog obećanja koje nije profilisano u dijalogu sa građanima, osim u nekoj vrsti sondaže javnog mnjenja. Otud učestali dojam da političari gube osećaj za realnost.

Prava svakog građanina u doba Atine, da izvede pred sud političara ukoliko postoji sumnja da ga je ovaj svesno obmanuo, pribegavši dogmatskoj opseni, zaprečena su u savremenom statusu quo, nedodirljivošću i nekažnjivošću (political impunity) onih jednom „odabranih“ u javnu funkciju. Tamo gde bi većina elektoralnih osoba, pripadnika vladajućih klika, bila oterana u politički egzil, uz trajnu zabranu bavljenja politikom, što se u atinskoj demokratiji postizalo praksom ostrakizma, danas se dozvoljava neometani produžetak političke karijere, uz arbitrarno praktikovane ostavke, kada se proceni da su partikularni autoritet i pravo na samovolju isuviše u raskoraku sa javnim mnjenjem.

Tako se savremena kriza institucija i parlamentarnog predstavništva produbljuje sve dok ne dođe do potpune zagušenosti i entropije sistema, kao i potpune nemogućnosti građana da realizuju bilo koji aspekt slobodnog odlučivanja i neposredne „narodne volje“. Krize vode stoga do nasilnih prevrata, revolucija ili, mnogo češće do kontrarevolucija, što dalje degradira parlamentarnu „demokratiju“ gurajući je u okrilje despotija i autokratija.

Chris Marker u svom serijalu nijednog trenutka ne želi da idealizuje predstavu antičke Grčke isključivo kao nesuđene „kolevke demokratije“ čije su lekcije trajno izgubljene. Njegovi sagovornici ne smeću s uma da je antička Grčka, čak i u svojoj atinskoj, zreloj demokratskoj fazi, priznavala i praktikovala ropstvo, te mizoginično isključenje žena, i stranaca, iz učešća u politici.

Mitska Grčka, uzdignuta na nedodirljivi pijedestal Olimpa, mesta bogova i nadljudi, postala je, između ostalog, zahvaljujući Berlinskim olimpijskim igrama (1936.), protofašistički uzor Trećeg Rajha, krivotvoreni ideal za oponašanje i političku mimikriju, prelomljen kroz prizmu mitomanske lakonofilije. Dorijski čovek, koji je izronio iz arhaičnih, iracionalnih „dubina“ neograničene volje za moć, postao je tako ogledni arhetip, ukrštaj spartanske vojničke discipline i „čistote“ nordijske rase. Politička organizacija antičkog polisa, isuviše intelektualna i individualistička za naciste, prineta je na žrtvu kultu spartanskog militarizma, koji je slavio patriotsko žrtvovanje pojedinca moći Države. Država se tako pojavila na obzorju najveće kataklizme 20-og stoleća, direktno iz ambisa, kao prepotopska, mitska grdosija koja proždire svoje žrtve – hobsovski, razulareni Levijatan.

Moderna država se i dalje dominantno doživljava kao mistično mesto emanacije suverene moći od koje se uvek delimično zazire, dok se sa druge strane ta moć izjednačava sa nacionalnim i narodnim suverenitetom i teritorijalnim integritetom, i često brani svim „dozvoljenim“ i „nedozvoljenim“ sredstvima, uključujući i ratove. Treba podsetiti da su Peloponeski ratovi doprineli konačnom krahu atinske demokratije.

Nasuprot tome, ono što je u polisu sačinjavalo temelj suverene moći bili su zapravo građani/narod, a ne sam grad, kao geografski pojam, pa time ni raštrkane gradske državice-polisi koje su držane na okupu u „zlatno doba“ demokratije upravo demonstracijom neposredne i neposredovane volje demosa.

*

Retorika, konsenzus, dijalog

Ali ni sama definicija antičkog demosa ne odgovara prosto onome što danas nazivamo demokratskim konsenzusom, koji se obično zamišlja kao neka vrsta kompromisa nađenog između suprotstavljenih stavova. Takav kompromis je obično veštački izboren i pripada ideologiji liberalnog centrizma, te se celokupni napor današnjih demokratija uglavnom svodi na pripitomljavanje levih i desnih političkih „ekstrema“, politikama delimičnih ustupaka i koalicionih kombinatorika. Politička scena se dominanto predstavlja u vidu političkog spektra, a glavna funkcija tog spektra je da opravda postojanje liberalne „umerenosti“ (moderacije) kao principa u političkom odlučivanju. Umerenost su, međutim, antički Grci doživljavali pre svega kao moralnu kategoriju („ničega previše, ništa preko mere“). Biti umeren je značilo biti oprezan u vezi sa sopstvenim strastima koje su mogle odvesti pojedinca, ali i čitav kolektiv ka pogrešnom rasuđivanju i upadanju u hybris (oholost, obest, prkos ili nasilje). Kako se ne bi zapalo u stanje zaslepljenosti strastima u političkim odlučivanjima, jer bi to ugrozilo čitav demokratski poredak, privilegovan je racionalni logos, postupanje u skladu sa razumom. Ali da bi nešto bilo razumno moralo je biti zasnovano na saznanjima. Nigde to postupanje nije pregnantnije ispoljeno nego u Platonovim dijalozima. Tim dijalozima je posejano seme dijalektičkog mišljenja, koje je svojom filozofskom majeutičkom metodom dosledno zastupao (Platonov) Sokrat. Iako se sve savremene parlamentarne „demokratije“ pozivaju, makar nominalno, na kulturu dijaloga i dijalošku formu iznošenja argumenata, taj diskurs vrlo često nije vođen stvarnim znanjem o predmetu o kome se govori.

U Gorgiji, jednom od najvažnijih Platonovih dijaloga, sofista i retoričar Gorgija zagovara oratorsku veštinu kao metodu uveravanja koja treba da omogući govorniku da pridobije mase i da ih drži u stanju pokoravanja. Gorgija veliča ničim ograničenu slobodu govornika (oratora) koja mu omogućava da ubedi slušaoce u bilo koju temu kojoj pristupi, što za Gorgiju predstavlja najveći izvor slobode za čitav ljudski rod, a ujedno za svakog građanina ponaosob predstavlja izvor vladanja nad drugima u granicama grada. Gorgija privileguje određeni voluntarizam i moralni relativizam koji toliko nalikuju današnjim političkim liderima i njihovim demagoškim iskazima, kojima pokušavaju pre svega da pridobiju birače, da ostave utisak onoga „ko zna o čemu govori“, bez obzira da li taj govor prolazi elementarni test istinitosti.

Govor koji afirmiše Gorgija služi isključivo uveličavanju sopstvene moći bez obzira na interes onih koji su tim govorom ubeđeni. Tu već postoje paradoks i aporija – ničim regulisana sloboda demokratski „odabranog“ govornika vodi zapravo nekritičkoj doxi u rasuđivanju i konsekvetnom odlučivanju građana, koji se tako pretvaraju u rulju (ohlos) kojom je sasvim lako manipulisati za bilo kakve sebične ciljeve. Takvim načinom neograničena sloboda jednih vodi tiranskom podjarmljivanju drugih, proizvodeći stanje okhlokratiae.

Sokrat, međutim, pri dekonstrukciji Gorgijinog slavljenja retorike, uspeva da potakne dijalog o kriterijumima znanja, te da demonstrira da je najuspešniji orator onaj koji poseduje znanje o temi o kojoj govori, te s toga uvek govori s obzirom na istinu koju treba utvrditi. Sokrat takođe upozorava da se ubeđivanje koje ne počiva na traganju za (sa)znjanjem istine u govoru, vrlo lako izvrće u tiraniju, a tiranija konsekventno u diktaturu. Gorgijino govorništvo primer je tiranijskog modela diskursa jer njegov način govora podrazumeva status potpunog vladanja, bez obzira na status istine. Sokratov pristup je otvoreniji, on poziva Gorgiju u dijalog, a sama forma tog dijaloga ne podrazumeva takmičenje niti dominaciju jednog govornika nad drugim, već dijalektičku metodu koja je istraživačka i ispitivačka – kako kod onog koji postavlja pitanja tako i kod onog ko daje odgovore, te podrazumeva postepeno „porađanje“ istine koja je bila zaboravljena ali koja se sada ponovo otkriva u punom sjaju i snazi, u procesu anamnesisa. Model dijalektičkog dijaloga kao zajedničkog kooperativnog poduhvata Platonov Sokrat vidi kao osnov za demokratsku utemeljenost političke zajednice.

Upravo je metod postepenog dolaženja do istine kroz dijalošku razmenu mišljenja forma u kojoj dolazi do aktuelizacije volje samog demosa, onoga što se danas sasvim opisno prevodi kao „narod“. Rečima Žak Ransijera (Jacques Rancière):

Demokratija postoji u jednom društvu u onoj meri u kojoj postoji moć demosa da unese podelu u ochlos... Demokratija ne postoji isključivo zbog toga što zakon proglašava svakog pojedinačno jednakim a kolektivitet sam svojim gospodarom.[1]

Demokratija jednako ne postoji ni u situaciji kada se zagovara „vladavina većine“.

Iako nas liberalna „demokratija“ uverava da je dovoljan uslov demokratskog uređenja „jednakost svih pred zakonom“, sokratovski argument bi glasio da jednakost nije konačan cilj demokratije, već njen preduslov. A sama esencija jednakosti nije u tome da ujedini u nekakav konsenzus kome bi bilo teško dalje protivrečiti, jer bi činio nepobitno jedinstvo naroda i nacije. Ma koliko savremeno stanje parlamentarne „demokratije“ zagovaralo konsenzus, prava demokratija mora istrajavati pre svega na disenzusu. Ako je tiranija neograničena moć Jednog, snaga demokratije počiva na moći demosa, a to je moć dvoje koja se otkriva upravo u podeli i razlici. To je dakle susret dijaloška Dva.[2]


Nikola Đoković, Prometej.ba


[1] Jacques Ranciere, On the shores of politics, Verso Books, str. 32.

[2] Ibid, str 32.