Na to se pitanje dvije plavuše (sad, mogle su bit i crnke, ovo ja samo prepričavam kako sam čuo) iz prve klupe počeše grohotom smijati.

„Što je smiješno?“ upita učiteljica.

„Učiteljice, ne kaže se 'Maria Kiri', nego 'Maraja Keri'!“

Kako je svaki vic nastao izoštravanjem do groteske neke pojave iz stvarnosti, tako ovaj još i zaslađuje gorku stvarnost na kojoj je nastao. Ako mene pitate, ovaj vic se komotno može uzeti za simbol stanja duha kod većine današnje omladine, a 'Maraja Keri' za njihovu glazbenu (ne)kulturu.


Dok se naša bh. mladunčad različitih identiteta, profila i uvjerenja naslijeđenih i u glavu utisnutih od starijih primjeraka svoje vrste, razilazi u raznim važnim pitanjima bh. današnjice, kao npr. da li je Visočica piramidalna tvorevina koju su uz pomoć naprednih vanzemaljaca izgradili potomci Atlantiđana, ili, kako se ovdje odvajkada vjerovalo, obično brdo, zatim tko je počeo rat, zašto i kako, tko je direktni potomak Ilira, a tko doseljenik s Kavkaza, tko će osvojiti španjolsko prvenstvo, i koliko je Ballotellijevih gluposti potrebno da bi Mancini konačno pružio šansu Džeki, dotle ih je velika većina složna u dvije stvari: neznanju i poštivanju nekulture.


Nisu mladi toliko ni krivi za ono što ih čeka nakon što se izlegu na ovaj svijet. Pogotovo se može suosjećati s njima ako svijet ugledaju na prostorima kakav je Balkan. Autor ovog teksta je također rođen na ovim prostorima, preciznije u Brčkom, preciznije prvog maja. Znam da su me mnogi zezali da sam odabrao prvi maj da izađem na ovaj svijet jer su mi zamirisali pivo, roštilj i jer me probudila muzika onih koji su slavili Praznik rada.


Sad se sve nešto mislim: da je muzika tog 86' ljeta Gospodnjega bila ovakva kakva je danas, i da sam znao šta sve čeka mene, moju obitelj i cijele ove nesretne prostore za samo par godina, vjerojatno se ne bih toliko žurio s vlastitim rođenjem.


Ponešto se sjećam, a više su mi pričali moji ujaci, stričevi, rođaci, da je tada glazba bila sasvim drugačija od današnje. Tada je još, kažu, postojao nekakav glazbeni ukus. Danas, zavladao je teški neukus u svim sferama umjetnosti, a glazba, kao vjerojatno najprisutnija, ostala je i najpogođenija.


Većina će pri tom dijagnosticiranju današnjeg primitivizma i nekulture na prvom mjestu spomenuti turbo-folk, najmonstruozniju pojavu u balkanskoj glazbenoj (ne)kulturi, mješavinu infantilnih tekstova, te srpske, romske, grčke, arapske glazbene baštine. Rambo Amadeus je prvi upotrijebio izraz turbofolk, i definirao ga kao „razbuktavanje najnižih strasti kod homosapiensa, kakofonija svih ukusa i mirisa.“


Ali, osim turbo-folka tu je i ništa manje nekultivirana alternativa u turbo-izvornjacima. Ciljevi tih pjesama, koje dopunjuju turbo-folk na svadbama, teferičima, koridama i raznim drugim krkanlucima, su - prema jednom novinaru koji je obišao BiH uzduž i poprijeko istražujući ovu pojavu - „ohrabriti i potaknuti bećarski mentalitet slušalaca, podgrijati seksualno raspoloženje, pobuditi (lokal)patriotske osjećaje“.


Neznatniju ulogu od turbo-folka, ali također svakako ne pozitivnu igra komercijalno-patriotska heavy-metal-glazba koja spaja kvalitetne rifove s patriotskim frazama i sloganima koji podgrijavaju srca.


Tu je i jeftina pop ili rock-komercijala. Dok se na turbo-folk i patriotski metal lože uglavnom ljudi iz manjih sredina – kakve su sve sredine u BiH, osim nekoliko gradova – ali i dobar broj stanovnika većih gradova, koji su i sami doseljenici iz ruralnih sredina, dotle jeftini rock i jeftini pop slušaju mizerne malograđanske elite koje slušanje glazbe drugačije od turbo-folka neopravdano smatraju znakom svog boljeg društvenog statusa i veće razine svijesti.


Svemu ovom treba dodati i nekolicinu introvertirane omladine, razočarane u društvo, religiju, naciju, obitelj, koja sluša razarajuće industrijske ritmove uglavnom stranih komercijalnih metalaca, nesuvislo urlikanje kakvog bi se i gorske zvijeri nasmrt isprepadale. Nedavno sam čitao o skupini djece koja su u napuštenoj tvornici skakala uz ritmove Rammsteina, a onda nabavila oružja i išla u školu ubijati vršnjake.


Kako su na našim prostorima ljudi uvijek prisiljeni na binarnosti, na ili-ili izbore, koji će ih strogo ograničiti od drug(ačiji)h (ili komunist ili nacionalist, ili Sarajevo ili Željo, ili Hajduk ili Dinamo, ili crno ili bijelo, bez nijansi), tako se kod nas i u glazbi nameće takva stereotipizacija: ili rock ili folk, nema trećeg. Čim jedno izabereš, odmah si protiv onog drugog, koje može biti samo loše i primitivno.


A zapravo, ni rock ni folk nisu loši sami po sebi, nego su loše njihove zloupotrebe u vidu turbo-folka i komercijalnog industrijskog rocka, koji su u matrici iste stvari. Treba od svega pabirčiti ono što je kvalitetno, umjetnički vrijedno, a izbjegavati smeće, kako god se ono nazivalo.


Bonus tip: Top 10 najgorih pjesama u istoriji

www.youtube.com/watch?v=7saxumUR8Ok&feature=related