1. Izvrnute moralne vrijednosti

U ovim oblicima glazbe propagiraju se osveta (stići će vas naša ruka i u Srbiji ili sa ramena glava leti kad se Srbin sveti), promiskuitet (popularna pjesma „Kad te svrne uz tarabu lola“ dueta Senada i Halil, gdje pjevačica pjeva: Skidaj, skidaj ne čekaj, sva mi dugmad pokidaj/ što god hoćeš radi, samo me rashladi. /Mogu ja to sama, ti me ipak svuci/ mnogo više vjerujem tvojoj muškoj ruci.), nakaradan oblik emancipacije žena (pjesma „Žene lole“ ide ovako: Nisu samo muškarci bekrije, zna i žena da puši i pije.“), prijevara („U modi je držat žene dvije, jednu radi braka drugu rad penzije. Ili Imam ženu a ljubim i curicu, tako varam ženu i punicu), snažna povezanost novca i seksa (Dok sam imo' ja sam i trošio/ Što želio to sam i nabio.), alkohol (Glavobolja od vina, a nigdje aspirina, ili Joj, što volim piti vode, što šljivine grane rode, ili Mojoj tuzi nema lijeka, kafana je moja apoteka), sponzoruški-way-of-life (Pevaljka sam od glave do pete, oko mene sve valute lete.), droga (Ajde, Jelo, šmrči belo, pa nek' vidi celo selo), ukratko, konzumerizam i hedonizam (s ovim na kraju sam nakratko zazvučao kao Hrvatska biskupska konferencija, jedino što sam izostavio komunizam!).


Spotovi turbo-folk uradaka neodoljivo podsjećaju na MTV kulturu. U turbo-izvornjacima se opet sve češće angažiraju crnci, valjda da bi još više sličili svojem zapadnom uzoru. Pogledajte recimo neki spot Dade Polumente, pa ćete shvatiti o čemu govorim. Turbo sapiensi, pjenušac, viski, dim cigara, plesačice, bijesni automobili, lanci, skupocjeni satovi, žene sa silikonskim grudima koje bi mogle reklamirati gOOgle i napumpanim airbag-usnama, u mini suknji sa tigrastim uzorkom, žene kojima je životni san pjevati po kafanama, ugraditi silikone i udati se za bogatog ratnog zločinca. Životni san muškaraca koji nameće ova glazbena (ne)kultura je 5 dana ići u školu, a onda se oblokati i povaliti nešto, odnosno, u poznijim godinama, 6 dana šljakati, a onda se oblokati i - povaliti nešto.


     2. Potpuno odsustvo bilo kakve umjetničke vrijednosti


Gore nabrojani oblici glazbe u usporedbi s umjetnički vrijednim oblicima glazbe su poput Photoshopa spram Picassa. Takva glazba odvraća pojedinca od duhovnosti i baca ga u sferu animalnog. Kreativnost je zamijenilo sramno plagiranje (samo za primjer, usporedite: Aca Lukas, Pesma od bola i Antipas – Gia ta lefta; zatim Funky G – Kafana na Balkanu i Xristina Koletsa – Sixth Sense; Thompson – Iza devet sela i ABBA – Super Trouper, te Dino Merlin, Mjesečina i UB 40 – Where Did I Go Wrong; a koga zanima više, preporučujem članke http://www.kurir-info.rs/najveci-srpski-hitovi-plagijati-turskih-i-grckih-pesama-clanak-32879 ili, recimo,  http://www.index.hr/xmag/clanak/poslusajte-kako-zvuci-kad-se-balkanski-folkeri-inspiriraju-svjetskim-rokerima/603248.aspx%29. Smijeh Francuza u podzemnoj dok slušaju Indirinu pjesmu Marija valjda najbolje pokazuje stvarnu vrijednost takve vrste glazbe (http://www.youtube.com/watch?v=mtHb2fbSg3g – jest da je vjerojatno namontirano, ali ni u stvarnosti sigurno ne bi bilo drugačije!). Od Indire bolji francuski govore i pjevaju valjda i friško doseljeni Ekvatorijalni Gvinejci s otečenim zubnim mesom i upalom krajnika. To je glazba u kojoj nije više važna kvaliteta pjesme već emocionalno pražnjenje. Lokati i razbijati. Na zvuke ove glazbe, kako je zapaženo, brzo se potežu pive i pištolji.


     3. Simplificirani, banalizirani tekstovi, binaran svijet, redukcija čovjekove kreativnosti


Sveopća banalizacija i dezorijentiranost dovodi do toga da se emotivni spektar nužno svodi na elementarne, predurbane, manihejski crno-bijele, binarne stereotipe: ljubav/nevjera, dom/neprijatelj, Bog i preci/antikristi i masoni. Stereotipi se odnose i na izgled i koreografiju „pevaljki“ (kod „pevaljki“ postoje i specijalna pravila vezana za opseg grudnog koša) i narodnih pjevača. Ova vrsta glazbe obiluje pojednostavljenim stereotipima.

Prije tri godine jedna je žena ponudila veliki izazov tom binarnom svijetu. Riječ je o Susan Boyle. Cijeli se svijet tada zapitao: zar netko toliko ružan može tako dobro pjevati? Publika je ismijala Susan Boyle ugledavši ju, jer se u današnjoj kulturi sve sudi izgledom. A onda je ova zapjevala i pretvorila se iz žabe u princezu. I zato je Susan Boyle bila toliko popularna među ljudima.

Taj slučaj je bio udarac stereotipima iz svijeta komercijalne kvazi-umjetnosti, svijeta koji je, naravno, odmah želio napraviti kontraudarac i sve sravnati u svoju ravan kulturnog plićaka, ponudivši Susan Boyle da snimi pornić, i to bi bio još veći hit od njenog pjevačkog nastupa, što govori nešto veoma gadno o našem svijetu.


     4. Komercijalna eksploatacija


Dvije skupine su uspješno prepoznale komercijalnu dimenziju turbo-glazbe. Prva skupina gunđa, druga skupina to iskorištava i masno zarađuje. Gore nabrojani oblici glazbe predstavljaju njenu prostituciju u ime ekonomskih ili ideološko-ekonomskih interesa. Treba reći nešto o eksploataciji glazbe u ime propagandnih, etno-religiozno-ekonomskih interesa.


Potencijal glazbe kao faktor motivacije i homogenizacije prepoznala je i (poslije)ratna nacionalistička propaganda. Kako je prvi, osnovni princip propagande simplifikacija - pojednostavljivanje u kratke i lako razumljive formule, fraze, slogane – tako se glazba s pojednostavljenim ritmovima i tekstovima savršeno uklapa u tu priču.


Kad se poteže ova tema, svi najradije spominju Thompsona (koji je ime dobio po puški, koji pjeva o Čavoglavama, antikristima, masonima, svom narodu, a friško je osumnjičen za utaju poreza nakon što je potrošio 1.3 milijuna eura na kupnju zagrebačkog penthousea), Cecu (koja je ustašama zaželjela sreću, hrastov sanduk i voštanu sveću), Dinu Merlina (koji je patriotsku pjesmu Gdje si ti bio kad je bilo najteže pisao u – Njemačkoj, i koji je karijeru izgradio uglavnom na plagijatima), ali ima i gorih primjera, lokalnih hrvatskih pjevača koji prepjevavaju stare ustaške pjesme koje danas mogu samo naštetiti domovini koju u njima opjevavaju (nedavni primjer, spomenut i na Prometeju, Jole); zatim opskurnih Goce i Žareta, pjevača po srpskim slavama, koje su proslavili hitovi umobolnih tekstova i naslova poput Da zna bula kakva je slanina i Ja sam rođen đe džamije nema, Baje Malog Knindže koji je dobar dio pjesama posvetio opjevavanju četništva, vojvode Šešelja i đenerala Mladića, zatim Neđe Kostića koji se proslavio stihovima Tera Srbin balije preko Baščaršije /Sa ramena glava leti kad se Srbin sveti; te na kraju bošnjačkih patriotskih izvornjaka tipa „Raspjevanih meraklija“ koji pjevaju pjesme poput Od Kladuše do Irana biće zemlja Muslimana ili Zelena se zastava Srebrenicom vije/ Gdje kapetan Naser teške bitke bije/ Naser bije krv se lije./ Sija mjesec žuti kao usred dana/ Svi ga grle a i ljube rodila ga nana.


-----
Hoću majko hoću etničku čistoću!
U poseban okvir sam smjestio svoje najveće razočaranje u ovom tekstu, Boru Đorđevića, čije sam dobre stare pjesme slušao u djetinjstvu, da bi kasnije Bora postao novi vojvoda gibaničarskog rocka, i izjavljivao hrvatskim medijima da je „ponosan što je četnik i nacionalista“.
-----
U ratnom i poslijeratnom vremenu mnogi su se dobri pjevači (kao i intelektualci, umjetnici, te vjerski službenici) sveli na dvorske lude, zabavljače na dvorovima polupismenih voždova i vođa.

Binarnost koja je jedna od osnovnih karakteristika gore nabrojanih oblika glazbe u žicu pogađa i površne vjernike, od kojih mnogi, paradoksalno, istovremeno slušaju sladunjave duhovne šansone i predaju se niskim strastima turbofolka i patriot-metala. Da ne zaboravim ovdje spomenuti pjesmu koju potpisuje izvjesni Niko Bete: Nisam komunista, vjerujem u Krista, mizerni pjesmuljak koji je svojedobno nahvalio veliki obraćenik s komunizma dr. Zdravko Tomac.


     5. Na kraju, treba uočiti da nekultura, primitivizam i zlo pokazuju izvanrednu sposobnost da se adaptiraju društvenim i povijesnim promjenama


U našoj glazbi, zadržano je tranzicijom ono najgore, a usvojeno ono najgore od novog sistema. Čovječanstvo je značajno napredovalo u tehnologiji, ali ono animalno u čovjeku nije posustalo. Štoviše, ono je našlo svoj izraz u svim oblicima najmodernijih tehnologija. Animalno se inkulturiralo, možemo reći.

Dajte primitivnim ljudima internet, dajte im svemirsku tehnologiju, dajte im bilo što, i sve će ostati isto – jer medij u kojem je poruka poslana ne mijenja prirodu poruke.


Animalno preživljava svaki oblik tehnologije. Primjer za gornju tvrdnju je pjesma Adidas dimije (koja sadrži stihove poput: Oj cure, žene, man'te se minića, Dimije su za naših mladića ili Joj da vidiš ti u moje prije Ona nosi adidas dimije). Adidas dimije su simbol spoja stare etnotradicije (dimije) i novih tehničkih dostignuća (adidas). Jedan još bolji primjer na koji sam nedavno naletio na internetu je pjesma Čobanica Rada fejzbuči kraj stadahttp://www.youtube.com/watch?v=FXyGz5e6X_4


Bonus tip: (dva priloga, pošto je tekst bio malo duži)
Top 10 najgorih pjesama u istoriji
3. dio: http://www.youtube.com/watch?v=PuDZzEIKFdY
4. dio: http://www.youtube.com/watch?v=wBH8o6QkRrU