Ulomak koji izdvajamo čitateljima Prometeja jedan je prikaz duhovne klime toga doba u današnjem Iranu, a poslužit će i za razumijevanje današnje situacije u „islamskome svijetu“.

»Jedan sat kasnije našli smo se u misiji, uz čorbu od nara. Pastor nas ostavi same. Neprijatna tišina nam je pravila društvo. Baskervilleove [Amerikanac Howard Baskerville (1885-1909) bio je učitelj u školi koja je djelovala u Tabrizu, u Iranu, u sklopu prezbiterijanske misije. Ubijen je boreći se za demokraciju u tijeku Ustavne revolucije. Do danas je priznat i poštovan u Iranu. op.ur.] oči su još bile crvene.

„Polako povraćam svoju dušu zapadnjaka“, pravdao se on uz slab smiješak.

„Nemoj da žuriš, stoljeće je tek počelo.“

On se nakašlja, prinese toplu činiju usnama, ponovo se udubi u šutljivo razmišljanje.

Onda s mukom reče:

„Kad sam stigao u ovu zemlju, nisam mogao razumjeti da veliki bradati ljudi jecaju i rastužuju se zbog zločina počinjenog prije hiljadu dvjesto godina. Sad razumijem. Ako Perzijanci žive u prošlosti, to je zato što je prošlost njihova domovina, jer je sadašnjost za njih strana zemlja u kojoj im ništa ne pripada. Sve što je za nas simbol modernog života, oslobađanje čovjekove ličnosti, za njih je simbol strane moći: putevi, to je Rusija; pruga, telegraf, banke, to je Engleska; pošta, to je Austro-Ugarska...“

„A nastava prirodnih nauka: to je gospodin Baskerville iz Američke prezbiterijanske misije.“

„Tačno tako. Kakav izbor imaju ljudi iz Tabriza? Da ostave svoje sinove u tradicionalnim školama u kojima će deset godina sricati iste fraze koje su njihovi preci sricali još u dvanaestom stoljeću; ili pak da ih pošalju u moje odjeljenje gdje će steći isto obrazovanje kao mali Amerikanci, ali u sjenci krsta i zastave sa zvijezdama. Moji učenici su najbolji, najsposobniji, najkorisniji za svoju zemlju, ali kako spriječiti druge da na njih ne gledaju kao na otpadnike od vjere? Već prve sedmice moga boravka ovdje postavljao sam sebi to pitanje, a tokom jednog obreda poput ovog kojemu si upravo prisustovao pronašao sam odgovor.

Umiješao sam se u gomilu, oko mene su se čuli sve glasniji jecaji. Promatrajući ta uplakana lica, napaćena lica, gledajući pažljivo u te uplašene, unezvijerene i preklinjuće oči, otkrio sam svu bijedu Perzije, njenu dušu u ritama opsjednutu beskrajnim žalostima. I meni su, potpuno nesvjesno, potekle suze niz lice. Prisutni su to primijetili, gledali su u mene, to ih je ganulo, gurnuli su me na pozornicu, gdje su me natjerali da odigram ulogu franačkog izaslanika. Sutradan su kod mene došli roditelji mojih učenika; bili su sretni što će ubuduće onima koji su im zamjerali što šalju djecu u Prezbiterijansku misiju moći odgovoriti: 'Ja sam svoga sina povjerio učitelju koji je oplakivao imama Huseina.' Nekim vjerskim vođama se to nije dopalo, njihovo neprijateljstvo prema meni može se objasniti mojim uspjehom, oni više vole da stranci liče na strance.“

Počeo sam bolje razumijevati njegovo ponašanje, ali moj skepticizam nije splasnuo.

„Znači, po tvom mišljenju, rješenje za probleme Perzije nalazi se u tome da se svi pridružimo četi narikača!“

„Nisam to rekao, plakanje nije recept. Nije ni vještina. To je samo jednostavan, iskren, kukavan gest. Niko ne treba nasilu prolijevati suze. Jedino je važno ne prezirati tuđu tragediju. Kad su me vidjeli kako plačem, kad su vidjeli da u meni ne vlada ravnodušnost stranca, došli su da mi u povjerenju kažu da plakanje ne služi ničemu, da Perziji nisu potrebni dodatni narikači, i da je najbolje što mogu učiniti to da sinovima Tabriza pružim odgovarajuće obrazovanje.“

„Mudre riječi. I ja bih ti isto rekao.“

„Samo, da nisam plakao, niko sa mnom ne bi razgovarao. Da me nisu vidjeli kako plačem, ne bi dopuštali da govorim učenicima da je ovaj šah pokvaren, a da ni vjerski poglavari u Tabrizu nisu ništa bolji od njega!“

„Ti si, dakle, to rekao u učionici?“

„Da, to sam rekao, ja, mladi golobradi Amerikanac, mali učitelj u školi Prezbiterijanske misije, grdio sam krunu i turbane, a moji učenici su mi dali za pravo, njihovi roditelji također. Samo je velečasni bio uvrijeđen.“

Primijetivši moju zbunjenost, on nastavi:

„Pričao sam dječacima i o Hajjamu, rekao sam im da su njegove Rubaije omiljena knjiga milionima Amerikanaca i Evropljana, natjerao ih da napamet nauče Fitzgeraldove stihove. Sutradan me je posjetio djeda jednog učenika, sav uzbuđen zbog onog što mu je unuk prenio; rekao mi je: 'I mi također poštujemo američke pjesnike!' Naravno, on ne bi znao navesti ime nijednog od njih, ali to nije važno, on je na svoj način izrazio ponos i zahvalnost. Nažalost, nisu svi roditelji tako postupili, jedan od njih je došao da se žali. U pastorovoj prisutnosti on mi je rekao: 'Hajjam je bio pijanica i bezbožnik!' Odgovorio sam mu: 'Kad to kažete, vi ne klevećete Hajjama, vi veličate pijanstvo i bezbožništvo!' Velečasni samo što se nije ugušio.“

Howard se nasmijao kao dijete. Nepopravljiv i neodoljiv.

Arg-Tabriz-USA

Američka zastava nad Arg-e Tabrizom, za vrijeme Ustavne revolucije

„Tako ti prihvaćaš veselo sve za što te optužuju! Da nisi, možda, i 'sin Ademov'?“

„Velečasni ti je i to rekao? Imam utisak da ste poprilično o meni razgovarali.“

„Nismo imali nijednog drugog zajedničkog poznanika.“

„Ne želim ništa kriti od tebe, savjest mi je čista kao dah novorođenčeta. Prije otprilike dva mjeseca posjetio me jedan čovjek. Brkajlija, ogroman, ali stidljiv, pitao me je mogu li održati predavanje u sjedištu andžumana, kluba čiji je član. O čemu? Nikad ne bi pogodio. O Darwinovoj teoriji! U atmosferi političkog ključanja koja je vladala u ovoj zemlji naišao sam na zabavnu i uzbudljivu stvar. Pristao sam! Prikupio sam sve što sam imao o tom naučniku, izložio teze onih koji su ga klevetali, vjerujem da je moje izlaganje bilo dosadno, ali sala je bila prepuna i svi su me pobožno slušali. Kasnije sam držao predavanja i na drugim mjestima, o najrazličitijim temama. Kod ovih ljudi postoji ogromna žeđ za znanjem. To su također najodlučniji pristalice ustava. Ponekad svratim da čujem najnovije vijesti iz Teherana. Trebao bi ih upoznati, oni sanjaju o istom svijetu kao ti i ja.“«

Amin Maalouf, Samarkand, Šahinpašić, Sarajevo, 2009, str. 289-293