Smrt je velika.
(Rainer Maria Rilke)

Umiranje je svakodnevno, kao i rađanje. Međutim, ranije su, kao i danas u nerazvijenim zemljama, umirali uglavnom mladi ljudi (dojenčad, djeca, djevojke i mladići, mlade majke, ratnici itd.), dok danas u modernim razvijenim zemljama umiru ponajprije stari ljudi (K. Feldmann). A kako danas umiru većinom oni koji su ostarjeli kako bi omogućili nesmetano življenje svojih potomaka, ni sahrane više nisu zanimljivi obredi kojima se iz pijeteta prema umrlome obvezujuće prisustvuje. Premještene su u sferu privatnoga, interesnog, probitačnog. Ne čudi stoga da u odnosu na ranija razdoblja, ljudi sada umiru tiho, bez pompe i publike, bez priprave i žalovanja, negdje u prikrajcima velikih institucija: bolnicâ, staračkih domova, hospicijâ, daleko od očiju bližnjih, opskrbljeni profesionalnom skrbi medicinskog osoblja. Rijetki su oni sretnici koji umiru u svojoj kući, u svome stanu, u krugu svoje obitelji.

Ipak, unatoč tome, ili upravo zbog toga, o smrti se ne zna gotovo ništa. I kad bi se htjelo (sa)znati što ona zapravo jest – a mnogi su to pokušali učiniti – to znanje nije moguće dosegnuti. Stoga se o smrti ne govori javno, ona nije predmet medijskih institucija, osim redovitoga bavljenja smrću o Svim Svetim, na Dušni dan i u Velikome tjednu. Stječe se dojam: što manje govora o smrti, to bezbrižniji život. Ipak, kao nekoć Eva i Adam, i mi bismo danas, barem kad je smrt u pitanju, željeli o njoj 'ubrati' znanje sa Stabla spoznaje Dobra i Zla i pronaći odgovor na pitanje što je to smrt i što ima nakon nje, ako uopće ima. Zapravo, željeli bismo, ako ništa drugo, imati barem neku približnu definiciju onoga što je sve do danas ostalo neotkrivenom i nespoznatom tajnom ljudskoga roda.

Smrt je, dakle, bila i ostala velika tajna, neodgonetnuta zagonetka, osobni doživljaj koji do sada nitko nije uspio prevladati niti pak o njemu izvijestiti. Iako su ljudi od najstarijih vremena, od vremena prvih ukopa mrtvoga tijela svojih najbližih - kada i počinje civilizacija - nastojali shvatiti smrt kao neku prohodnu granicu, kao prijelaz iz jednoga (lošeg) u jedan drugi (bolji) svijet, u 'Carstvo mrtvih', ipak - pošto se nitko od umrlih nije vratio u život -, nitko nam i nije mogao ispričati priču o smrti, o prijelazu iz jednoga u drugo područje, ako ga je uopće ikada bilo.

S druge strane, smrt je i jedna od najintrigantnijih tema svakome mislećem biću. Ona nije tek puki prestanak svih bioloških funkcija koje definiraju živi organizam. Ona je u susretu kulturoloških obilježja, znanstvenih spoznaja i osobnih uvjerenja puno više od toga. A to se posebno odražava u načinima suočavanja s umiranjem i smrću, u oblicima žalovanja za umrlom osobom, obredima pokopa i sjećanja na umrle te u brojnim drugim slučajevima. Zapravo, svi oni pokazuju koje značenje čovjek, pogođen smrću bliskih osoba, pridaje ne samo smrti kao takvoj nego i dostojanstvu umrle osobe. Neovisno o tome što ćemo se svi mi prije ili kasnije susresti s tom stvarnošću, ipak kao da želimo vjerovati da se smrt tiče nekog drugoga, a ne nas samih ili naših bližnjih. Kao da smo već unaprijed svjesni da o njoj nikome nećemo moći kazati ni riječi.

Smrt je, kaže R. M. Rilke, velika. Ona postavlja važna pitanja, no odgovori na njih nadilaze je kao takvu. Jer ti odgovori ne govore o njoj nego o životu - od njegovih bioloških odrednica pa do njegova samog smisla.

Unatoč tim i takvim neodređenostima, o smrti ipak govore isključivo živi, ali na neiskustven način, u metaforama. Oni, koji bi o njoj mogli govoriti, to ne čine. Nisu živi. Stječe se stoga dojam da su umiranje i smrt tabuizirani, potisnuti. Kao da su postali privatni događaj koji uopće nije potrebno komunicirati u javnosti.

Ipak, ako bismo željeli pronaći jedan jednostavan, a istovremeno posve točan odgovor na pitanje što je to smrt, konačan odgovor ne bismo nikada dobili. I to iz jednostavnog razloga: živi smo i nemamo neposredno iskustvo smrti. Obilazno bismo ipak mogli reći: smrt je sastavni dio života, ali i njegov kraj; smrt je neizbježna i neshvatljiva, ona je završni akord života (B.Heller). Ona je prestanak života, prekid životne aktivnosti organizma i kao konačan rezultat, u užem smislu riječi, ona je prestanak postojanja jedinke kao zasebnoga životnog sistema (I. Čehok).

Smrt na različite načine pogađa svakoga, a rijetki su oni koji se njome sustavnije bave. U široj društvenoj javnosti ona nije česta tema. Zapravo, postala je nekom vrstom anateme, tabua, zbog čega je - barem se tako čini – došlo do potiskivanja govora o njoj iz svakodnevnoga života i to ponajprije stoga što izdvaja mrtve iz svijeta živih, što ih 'protjeruje' iz društvene svakodnevice i što ih čini (barem veliku većinu) 'društveno nevidljivim', a sve zato da živi ne bi patili zbog njezine blizine i zbiljnosti (H. Knoblauch).

Ako je nekoć i u malim i u velikim kulturama i društvima smrt pojedinca bila (objektivno i subjektivno) značajan događaj čije se društveno značenje zrcalilo i mjerilo u obredima (npr. pokopima) ili pak ideologizacijama (mitovima), ona je danas u velikim modernim sustavima ostala gotovo bez ikakvoga značenja, postala je društveno beznačajna, u najboljem slučaju kao dobar materijal za masovne medije (K. Feldmann). Činjenica vlastite smrtnosti jedna je od stvarnosti čije se tematiziranje izbjegava i potiskuje, unatoč tolikoj sveprisutnosti govora o smrti drugih kako u međusobnim komunikacijama tako i u medijima.

Izložba 'Put u vječnost' ima dvije namjere: obilježavanje 85. obljetnice utemeljenja Udruge 'Posmrtna pripomoć' iz Zagreba, te detabuizacije smrti. Izložba stoga predstavlja, i jest, svojevrstan paradoks. Naime, iako upućuje na smrt i na odnos čovjeka prema njoj, ona obilježava i proslavu rođenja i dugovječnost institucije koja je u svojih 85 godina pomagala mnogima, a ponajprije svojim članovima, da su nakon proživljene posljednje dionice života mogu biti dostojanstveno sahranjeni. Riječ je, dakle, o proslavi rođendana spomenute i dobro poznate, a po ostvarenim rezultatima i priznate udruge Posmrtna pripomoć, Udruge za solidarnu posmrtnu pripomoć koju su u Zagrebu 26. kolovoza 1931. godine pod nazivom Posmrtna zadruga Sveti Josip utemeljili zagrebački obrtnici, Caritas i Nadbiskupski duhovni stol. Cilj udruge je bio da svojim članovima osigura pravo na organizaciju pogreba, pravo na podmirenje pogrebnih troškova, odnosno pravo na dostojanstven posljednji ispraćaj. Izložba u povodu 85. obljetnice nije stoga samo nostalgični pogled u davnu prošlost, nego je i pogled u budućnost.

Od 1931. pa do 2016. godine, Udruga je, unatoč mijenama političkih i ekonomskih sustava i trajanju kroz četiri države, u cijelosti uspijevala – promijenivši i svoje ime u Posmrtna pripomoć - ispuniti temeljnu zadaću: sačuvati tradiciju solidarne posmrtne pripomoći članovima u slučaju smrti. Zahvaljujući predanosti u ostvarivanju svojih izvornih načela te visokom profesionalizmu svojih namještenika, Udruga je u osamdesetpetogodišnjoj povijesti organizirala prema najvišim pogrebničkim standardima dostojan ispraćaj za svojih 119.000 članova. Ne čudi stoga ni činjenica što Udruga danas ima više od 246.000 članova, razvijenu mrežu povjerenika za upis novih članova, upisna mjesta u svim većim hrvatskim gradovima, a po kvaliteti svojih usluga i širini asortimana pogrebne opreme ubraja se među najveće takve udruge u ovome području u Europi.

U traženju što cjelovitijih odgovora na pitanja o smrti koje suvremeno doba i nudi, i traži, nužan je i dijalog iz različitih perspektiva. Jedan od njih predlaže i ova izložba. Druge perspektive ponudit će već spomenuti znanstveno-stručni skup 'Čovjek i smrt' koji će se u vremenu od 14. do 16. rujna 2016. također održati u prostorijama Galerije Klovićevi dvori. Na tome će se skupu o temi smrti kao fenomenu govoriti iz raznih aspekata, kako biološke, antropološke i povijesne, tako isto i psihologijske, sociološke, filozofske, teološke i ine spoznaje. Pristupit će se temi smrti kao dijelu ljudskoga života, a ne kao tehničkom problemu. Zapravo, i izložba i znanstveno-stručni skup trebaju poslužiti govoru o dostojanstvu ljudske osobe, ljudskoga života, o ljepoti življenja.

Međutim, smrt je granica moćnicima i vladarima: mrtvima se ne može zapovjediti, ali se njihovo djelo može koristiti kako bi se dalje nastavilo vladati.

Znači li to da mrtvi mogu ipak vladati živima? Svakim se danom sve više stječe dojam da i u modernim društvima, kao nekoć u Aboridžina, mrtvi na posredan način vladaju živima. Odajući zahvalu duhovima predaka, nastoji se stvarati sliku što ljepše prošlosti i u njoj tražiti uzore za svakodnevni život.


Zagreb, 22. srpnja 2016.

dr. Ivan Markešić