Zbornik „Bosanski ban Tvrtko: 'Pod Prozorom u Rami'“, kao i cjelokupna povijest Rame, u temelju su obilježeni prirodom prostora: Rama je relativno zatvoreno područje koje se ugnijezdilo na granicama zemljopisnih cjelina, pa baštini od svake pomalo da je mogu s njima povezivati, a razvila je i svoja endemična obilježja.

Ona je ono što je razvoj jezika najbolje iskazao u raširenom pa prokazanom izrazu krajina, kakvih je od Bele krajine u Sloveniji do Timočke krajine na desetke, a čija gustoća je upadljivo najveća uz geografske i političke granice od Cazinske i Bosanske, do Imotske i Cetinske krajine, s kojom Rama ima intenzivna povijesna iskustva i to joj nije nepoznato.

U slovenskom jeziku „krajina“ i dalje ima temeljno značenje, kao i u češkom i nekim drugim slavenskim jezicima, a u nas nikada nije imala znanstvenu funkciju nego se za taj pojam koristi strani izraz „pejzaž“, ili domaća kovanica „krajolik“ ili „krajobraz“, po uzoru na nizozemsku „landshap“ koji je prešao u engleski „landscape“ i proširio se posvuda izvan romanskih jezika, a koji kao tehnički termini kod nas nikada ne mogu obuhvatiti sva značenja koja ima „krajina“ i koji bi imala da se razvijala kao pojam kulturne geografije.

Rama je vrijedan i pejzažno dramatičan prostor: u njoj su doline s rijekama i kanjonima, te planinama s vidikovcima od kojih, kako se kaže, zastaje dah, ili s odsječenim planinskim gredama koje kao da su davale uzor uzvišenom estetskom konceptu slikarstva. Osim zadovoljavanjem osnovnim resursima, on je svojom sugestivnom psihologijom – da i krajolik ima psihologiju! – zacijelo poticao kulturne tvorbe ovdašnjih stanovnika kroz povijest. Doživljaj prirode u Rami vjerojatno je zbog toga intenzivniji nego u nekom mirnijem krajoliku.

Zbog granične prirode dodatno je trvena, zatirana i izdizana, a posljednjih šezdeset godina njezini plodni dijelovi na sjeverozapadu i jugoistoku, s obližnjima na Neretvi, na kojima se ujedno odvijala većina života, potopljeni su i ljudi s njih izravno i neizravno protjerivani. Kako se glamlja smanjivala, a vatra sve više približavala mravima, bitka za životni prostor se još više zaoštravala, te kulminirala nedavnim ratom. Postala je to prava zemlja „požudna krvi i simbola“.


Znanstvena tumačenja i aktualna viđenja povijesnih problema

To je kontekst u kojem je potaknut i u kojem se pojavljuje Međunarodni znanstveno-stručni skup „Bosanski ban Tvrtko: 'Pod Prozorom u Rami'“, čiji je organizator Općina Prozor-Rama, kao i istoimeni Zbornik skupa čiji je urednik Tomislav Brković.

Zbornik na oko 880 stranica, pored predgovora donosi 27 radova 29 autora iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, uređenih u šest cjelina, te mnoštvo fotografija, karata, crteža i tablica. Zbornik baca svjetlo na jedan povijesni dokument – povelju koju je ban Tvrtko izdao vojvodi Vukcu Hrvatiniću „pod Prozorom u Rami“ (11. kolovoza 1366) za ostvarene zasluge i vjerno služenje, čiji se odsjaji raspršuju u brojna znanstvena tumačenja i aktualna viđenja povijesnih problema. Tekstovi se bave samom Poveljom, srednjovjekovnom Bosnom i Ramom, njihovim aspektima, različitim vidovima teritorijalnih i drugih organizacija života, kretanjima stanovništva, kulturnim i vjerskim promjenama itd. Brojni zahtjevni elementi skladno su grafički oblikovani, te se zbornik lako čita, a pojedini od njih, poput zlatnih slova naslova poglavlja, podsjećaju na njegovu zajedničku temu i društveni kontekst.

Neću ulaziti u historiografske potankosti zbornika i skupa, jer ne vjerujem da će ga historiografi mimoići, nego ću upozoriti na najvažnije naglaske ili društvene poruke zbornika. Prije toga ću napomenuti da bi povijest okoliša Rame, znanstveno područje koje je meni znatno bliže, a koje je u zborniku izravno dotaknuto s nekoliko tema a zapravo većini njih bio podtekst koji se nije mogao zanemariti, bila izazovna zadaća, koja bi sasvim sigurno dala neke odgovore koje postavlja i politička povijest, a ponekad i više od toga.


Povijesna istraživanja kao afirmacija kulture

Primarna zadaća Skupa i Zbornika, znanstvena obrada povijesnih tema, rasvjetljavanje povijenih događaja i donošenje znanstvenih novosti iz povijesnih i drugih društvenih i humanističkih znanosti, djelo je vodećih imena u svojim područjima i obavljena je na visokoj razini. Dosljednim istraživanjem povijesti, znanstvenim vrednovanjem izvora i novim interpretacijama prošlosti širi se prostor istine i na njoj utemeljenog javnog života, a suzbija mitomanska povijest koja je, ako ne izvor, a ono svakako dobar saveznik ključnih nevolja života danas u BiH.

Jedan od mogućih rezultata takvih istraživanja jest afirmacija istinskih povijesnih i kulturnih vrijednosti Bosne i Hercegovine, i to ne samo unutar BiH nego i znatno šire. Uspješna povijesna revalorizacija jednog od važnih izraza Tvrtkova vremena vidljiva je ovih dana sa stećcima. Oni su uvrštenjem na UNESCO-v popis doživjeli svjetsku afirmaciju, što govori o univerzalnom kulturnom potencijalu bh. baštine. Ne dakle da bh. kultura ima samo potencijala da omogući međusobnu komunikaciju unutar zemlje, razumijevanje i suradnju svih u BiH, nego im omogućuje da to postignu s drugima na svjetskoj razini.

Također, skupom organizator pokušava omogućiti jedan širi i uključiviji pogled na zajedničku prošlost, pogled koji potiče nadilaženje ekskluzivističkog i dominirajućeg pristupa zajedničkoj baštini. Nalaženje i isticanje zajedničke povijesne osobe, bana Tvrtka, i njegovo promicanje u općinskog „patrona“, pri čemu se na neki način i poigrava s identifikacijom pojmova Rama – Bosna, istodobno znači i ukidanje dvadesetak godina starog blagdana Male Gospe i odustajanje od kulturnog hegemonizma većinskog naroda.

Istaknuo bih objašnjenje načelnika općine i organizatora skupa Joze Ivančevića, koji kaže: „Time ne želimo grubo odvajati vjersko od političkoga nego u višeetničkoj Rami pokazati da nismo samo mi Hrvati i katolici vlasnici ovoga predivnoga zavičaja nego da on pripada i Bošnjacima, muslimanima i drugima. Na nama, hrvatskim predstavnicima i Hrvatima, kao većini u ovoj općini, leži i veća odgovornost da poštujemo druge, manjine, da se vodimo tzv. pozitivnom diskriminacijom i u ovom naoko samo simboličnom, ali ipak važnom danu za sve žitelje Rame kao što je dan općine“.


Zloupotreba povijesti

Što to danas znači u BiH? Ne mogu se ne podsjetiti činjenice da je i moja općina Ravno u novije vrijeme dobila dan Male Gospe, ali bi ovakva interpretacija ondje zacijelo bila proglašena svetogrđem.

Godovi su najsretnija praksa zajedništva i visok stupanj općinstva. U BiH, osobito u „mješovitim sredinama“ ljudi su redovito posjećivali blagdane, krsne slave i bajramske dane svojih susjeda, i tu nema ničeg problematičnog, dapače. Problem je kad se takav jedan blagdan od vjerskog slavlja i derneka na kojem je sudjelovanje dobrovoljno, promovira u javni praznik, koji je nametnut drugima.

O tome biskup Pero Sudar kaže: „Držim da bi svakoga mislećega i dobronamjernoga vjernika trebalo smetati, a građanina zabrinuti praksa proglašavanja vjerskih blagdana za općinske, županijske i državne praznike ili, još gore, za zaštitnike. Nema ništa štetnije za vjeru i religiju od njezine zloporabe za hranjenje ili produbljivanje bilo koje vrste nesporazuma među ljudima i narodima.

Kakva se poruka šalje građanima muslimanske vjeroispovijesti u općinama i županijama koje svoje službene praznike slave na katoličke blagdane i obrnuto? Budući da se to događa uglavnom tamo gdje su nepravdom rata jedni narasli u većinu, a drugi svedeni na manjinu, nepravda je gotovo neizbježna. I stoga, nije li to, nadam se nesvjesno, uvlačenje religije i Crkve u područja nepravednih odnosa većine i manjine? Možda će netko pomisliti da ja ovakvim stavom štetim samoj Crkvi. Naprotiv, uvjeren sam da je branim od velike opasnosti!“

Ovo pitanje je dio šireg problema u kojem se povijest kao znanost mora ograditi zloupotreba. Naime društveni konteksti suvremenosti često se projiciraju u daleka povijesna vremena iz kojih nastaje jedan krajnje opasan bastard. Tako, moderni obrasci političkog naroda ugrađuju se po potrebi u plemenske društvene okvire, a feudalni takmaci od prije tristo godina premješteni su u krvavu političku arenu 20. i 21. stoljeća. To je užasna prevara mnogih ljudi koji nisu vični povijesnim znanostima.

Zbornik dakle nudi mogućnosti da se obračuna sa zloupotrebama znanja na više strana. On je čin intelektualne dosljednosti kojoj ne nedostaje hrabrosti. Profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu Ivan Šarčević kazao je da njihovo bavljenje prošlošću ne želi biti puki revizionizam i romantičarska konsolidacija etničkoga identiteta kako bi se o sebi stvorila slika najboljih a diskreditirali drugi, nego potraga za mogućim povijesnim kontinuitetom i modelom inspiracije za zajedničku budućnost.

Napuštanjem teokratskog a pristajanjem uz sekularno načelouređenja svoje lokalne zajednice, pridonosi se mogućim a nužnim sličnim slučajevima pogubne simbioze političkoga i religijskoga u BiH, od politike do školstva, kazao je i dodao da se u zajedničkom izgrađivanju "zajedničke kuće" nužno oslobađati mentaliteta dominacije i povijesnih predrasuda a za maksimalnom poštivanju prava drugoga, kazao je Šarčević.

Rama danas ovim zbornikom i skupom progovara zrelošću zajednice koja može biti putokaz i ostalima. Ali ovo je i jedan čin sreće, sreće da na tom pothvatu postoje dostojni i pouzdani partneri koji zajedno lakše mogu iznijeti neke važnije ideje zbornika. Svojim lošim iskustvom vam jamčim da je to velika sreća.


Transfer znanja

No, samo istraživanje i postizanje izvrsnih znanstvenih rezultata, objavljivanje pa i svjetska afirmacija nisu dovoljni. Znanje treba uspješno transferirati među ljude koji žive ovdje, i učiniti ga humanistički djelatnim znanjem. Ako to nije, ono ne postoji. Nedavno sam na jednoj od najvećih nekropola stećaka, Krekovi u Nevesinjskom polju, zatekao jednog susretljivog i skromnog mladića, koji je akademski obrazovan čovjek i koji na druge ljude prenosi znanje. On stećke zove grčkim grobnicama, što je jedan od najraširenijih i najtvrdokornijih, potpuno „ahistoričnih“ tradicijskih stereotipa o tim najpoznatijim bh. kulturnim pojavama. Takav je stereotip zatekao Ćiro Truhelka pri početku njihove povijesne revalorizacije, a vidimo da je on i danas uvelike takav.

Tako i s Tvrtkom: treba istraživati da bi se što bolje razumjela povijest, ali i omogućiti to znanje javnosti i oživjeti ga u njegovim baštinicima. A svi zajedno s tim znanjem trebamo još i dalje. Kao što zaključuje Jelena Mrgić u ovom Zborniku, u radu koji je homage franjevačkim piscima i historiografima, a kojim želi potaknuti njihova ekohistorijska istraživanja: „Istorija je ono što istoričari promišljaju i oživljavaju, a ja bih jedan sasvim drugačiji svet da okusim“.

Autor: Ivo Lučić

Tekst je prvotno objavljen u Oslobođenju, 20.8.2016.