Skoro pa dvosatni film američkog redatelja Brada Andersona „Stonehearst Asylum“ (2014.) - iliti „Umobolnica na osami“, kako je kod nas preveden – unatoč skromnom budžetu okuplja sjajnu glumačku ekipu na čelu s Benom Kingsleyem, Michaelom Caineom i Kate Beckinsale. Nakon ne baš bajnih ocjena recenzenata, nisam imao pretjerano velika očekivanja, ali me film zaintrigirao i naveo na razmišljanje. Scenarij je djelomično temeljen na kratkoj priči Edgara Allana Poea „Sustav Doktora Tarra i profesora Fethera“, o dvojici prijatelja koji posjećuju duševnu bolnicu na jugu Francuske, u kojoj se provode neobične metode liječenja pacijenata.

Film počinje scenom u kojoj profesor psihijatrije s Oxforda dovodi psihički bolesnu ženu pred studente u amfiteatru i opisuje kako ju je „liječio“ heroinom. Žena viče kako nije bolesna i traži pomoć od prisutnih. Profesor sa smiješkom kaže kako žena pati od histerije i kako svi mentalni pacijenti tvrde da su zdravi, kao što svi kriminalci tvrde da su nevini. Završna poruka profesora studentima: „Ne vjerujte ništa što čujete, i samo pola onoga što vidite“, kao da je upućena i svim gledateljima filma, koji će to sve više prepoznavati kako se bude približavao kraj filma.

On pacijente ne drogira niti ih muči, nego ih pušta da hodaju slobodno po umobolnici i dvorištu. Ne dovodi u pitanje čak ni njihove iluzije i ludosti, nego ih podržava i ohrabruje, ako ih te iluzije već usrećuju

U idućoj sceni, za Božić 1899, mladi liječnik Newgate (Jim Sturgess), apsolvent s Oxforda, na putu je za umobolnicu „Stonehearst Asylum“ u kojoj se prijavio za staž. Odmah po njegovom dolasku pred vrata umobolnice filmom zavlada jeziva gotičko-kasnoviktorijanska atmosfera: umobolnica je miljama od najbližeg grada, okružena gustom šumom i tmurnim planinama (film je sniman u Bugarskoj), likove konstantno okružuju magla, zima i hladnoća, a jezu pojačavaju užasni krici pacijenata i odlična zvučna podloga za koju je film osvojio nagradu na festivalu Golden Reel. Dosta toga podsjeća na atmosferu iz poznatog filma „Shutter Island“ (2010.), pa čak i Ben Kingsley se ovdje ponovno pojavljuje kao upravitelj umobolnice dr. Salt koji dočekuje mladog Newgatea. Prve osobe koje Newgate upoznaje nakon upravitelja su drski čuvar Mickey Finn te prelijepa pacijentica Eliza Graves (Kate Beckinsale) – ista ona nesretnica s početka filma u amfiteatru na Oxfordu. Newgate saznaje kako je Elizu u umobolnicu poslao muž kako bi „izliječio“ njezinu navodnu histeriju. Eliza odmah opčara doktora Newgatea i on se upusti u razgovor s njom. Ona mu odmah savjetuje da što prije pobjegne iz ove umobolnice, ali on ju – kao pacijenticu – ne shvati ozbiljno.

No, jedne večeri Newgate slučajno zaluta u podrum umobolnice i tamo sreće mnoštvo zatvorenika koji tvrde kako su oni pravo osoblje bolnice, a da su se njihovi pacijenti pobunili, ubacivši im lijek za spavanje u piće, i preuzeli bolnicu. Jedan od zatvorenika mu se predstavlja kao pravi upravitelj, pravi dr. Salt (Michael Caine), objasnivši kako je čovjek koji se trenutno predstavlja kao upravitelj zapravo težak pacijent i ubojica Silas Lamb. Newgate ne zna bi li vjerovao ljudima iz podruma: što ako su oni pacijenti koji uz njegovu pomoć žele preuzeti kontrolu nad umobolnicom, upravo na način koji su opisali? Tada mu zatvorenici kažu da se ušulja u upraviteljev ured, u kojem će pronaći medicinski karton Silasa Lamba. Newgate pronađe bilješke koje potvrde priču zatvorenika u podrumu kao istinitu. No, bilješke otkriju Newgateu i da su metode liječenja pravog dr. Salta bile iznimno nehumane. Tretman Silasa Lamba dr. Salt opisuje kao partiju šaha u kojoj on pokušava pronaći njegove slabe točke i slomiti ga raznim vrstama mučenja, a onda ga ponovno preoblikovati po svome.

Ni Eliza Graves ne želi pomoći Newgateu u vraćanju starog poretka u bolnicu. I ona opisuje Saltove nehumane postupke prema pacijentima i tako se propituje zastrašujući onodobni pristup duševnim bolesnicima. Tada se pacijente tretiralo kao kriminalce i na njima vršilo razne pokuse, a prve umobolnice u 18. st u Engleskoj praktično su bile turistička odredišta za pripadnike više klase, koji su ih – za cijenu od jednog pennyja - posjećivali i razgledavali nesretne pacijente okovane u lance. Stanje se popravlja nakon Francuske revolucije, kada dr. Philippe Pinel promovira nove, humanije koncepte rada umobolnica. No, psihijatrijski svijet do danas ostaje izdvojen i nedodirljiv, i stoga se u njemu do danas dešavaju česta kršenja ljudskih prava pacijenata te prikrivanja liječničkih pogrešaka i krivih dijagnoza.

Za razliku od nemilosrdnog dr. Salta, Silas Lamb iznenađuje Newgatea svojim blagim pristupom pacijentima. On pacijente ne drogira niti ih muči, nego ih pušta da hodaju slobodno po umobolnici i dvorištu. Ne dovodi u pitanje čak ni njihove iluzije i ludosti, nego ih podržava i ohrabruje, ako ih te iluzije već usrećuju. Npr. nailaze na pacijenta koji misli da je konj. Umjesto da ga razuvjerava, Lamb naređuje čuvarima da pacijenta nahrane i timare kao konja. Na Newgateovo negodovanje, Lamb odgovara: „Zašto napraviti nesretna čovjeka od savršeno sretnog konja?“ Ovo me podsjetilo na dvije anegdote, na koje sam naišao kod Žižeka i Camusa („Mit o Sizifu“).

Žižek priča vic o čovjeku koji vjeruje da je sjemenka i boji se da će ga pojesti kokoš. Nakon što ga u duševnoj bolnici uvjere da je čovjek, a ne sjemenka, te ga otpuste kući, ovaj se ubrzo vrati u strahu da će ga pozobati kokoš s ulice. Začuđeni liječnik mu kaže: „Vrlo dobro znate da vi niste sjemenka nego čovjek“, a ovaj mu na to odgovara: „Naravno da to znam, ali zna li to kokoš?“ Camus nam opet priča o luđaku koji je lovio ribu u kadi, na što se njegov liječnik našalio i upitao: „Grize li išta?“ Pacijent mu tada začuđeno odgovara: „Ma ne, luđače, pa to je kada.“ Mnoštvo je sličnih priča. U ovom filmu, metoda Silasa Lamba bi za prethodne slučajeve izgledala ovako. Ako čovjek misli da je sjemenka, posadit ćemo ga i zalijevati ako ga to usrećuje. Ako čovjek misli da je kokoš, nahranimo ga zrnevljem. Ako čovjek misli da može uloviti ribu u kadi, dajmo mu štap pa neka peca. Lamb – iako odmetnuti luđak - ispravno primjećuje kako je za liječenje pacijenata korisnije da rade ono što ih usrećuje i da povrate dostojanstvo i samopouzdanje, nego da ih se muči i umrtvljuje lijekovima. U tom sam trenutku filma – spoznavši da su metode pacijenta Lamba kudikamo bolje od metoda psihijatra Salta – čak posumnjao da je Lamb možda ipak pravi upravitelj bolnice, a Newgate pacijent čijim iluzijama Lamb udovoljava (što bi podsjećalo na koncept „Shutter Islanda“).

I Eliza Graves – kojoj je Lamb kao terapiju propisao sviranje klavira – smatra kako je Lamb poboljšao stanje pacijenata, makar i sam bio lud. Sličnu dilemu o tome tko su pravi luđaci, pacijenti umobolnica ili neki njihovi liječnici, otvara i klasik Miloša Formana „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ iz 1975. („kukavičje gnijezdo“ u američkom slengu označava ludnicu), u kojem okrutna medicinska sestra Mildred Ratched koristi bolne medicinske tretmane, ponižavajuće i zatupljujuće svakodnevne procedure kako bi obuzdala pacijente, dok sitni kriminalac McMurphy (Jack Nicholson) - koji glumi da je lud kako bi izbjegao zatvor – nastoji vratiti ljudsko dostojanstvo pacijentima i vratiti ih u društvo kako bi ozdravili (otima autobus i vodi ih u ribolov, trenira ih košarku, čak im dovodi i žensko društvo u bolnicu). Donekle slično kao Lamb i McMurphy, razmišljao je i talijanski psihijatar Franco Basaglia, koji se izborio za zatvaranje duševnih bolnica u Italiji. Umjesto da se ludilo kao bolest izolira od svijeta iz kojega izvire, a zatim čovjeka umrtvi lijekovima, ludilo treba shvatiti kao potencijalno stanje svakog čovjeka te kao bolest koja se može izliječiti samo reintegracijom u društvo, davanjem prilike da se obnove pokidane veze s drugim ljudima i društvom, da se ponovno reorganizira vlastiti svijet i um. Tako se na Basagliinu inicijativu u Italiji započelo s izvođenjem pacijenata duševnih bolnica (u primjerenoj pratnji) u gradove, gdje su mogli popiti kavu, kupiti nešto na tržnici, obratiti se prolaznicima, osjetiti se ponovno dijelom društva.

Psihološko nadigravanje Lamba i Newgatea dostiže vrhunac kad dvojica bivših liječnika bježe iz podruma, a sustiže ih naoružani Mickey Finn. Jedan se baci s litice, a drugoga ubija Finn. Lamb počinje shvaćati da Newgate zna što se događa, pa ga poziva da elektroterapijom liječe dr. Salta kao teškog „pacijenta“. Ova odluka u filmu i nije najsretnija, time se zapravo naglo odstupa od konstruirane slike humanog pacijenta koji liječi kolege pacijente i njegovog sadističkog liječnika. Svijet umobolnice koju vode pacijenti počinje se lagano raspadati, ponestaje im namirnica, pa na Novu godinu pale namještaj da se ogriju i slave uz šampanjac. Newgate pokuša ponoviti ono što su oni učinili i drogirati im piće, ali ga otkriju i on završi na stolcu za elektroterapiju. Od Lamba se u zadnji čas spašava pokazavši mu fotografiju iz Lambove prošlosti, koja posluži kao okidač Lambovih sjećanja kako je on kao vojni liječnik u ratu skratio muke desetinama teško ranjenih pacijenata. Finn želi dovršiti Lambov posao, ali tada se pojavi Eliza Graves i spasi Newgatea. Izbija požar, Graves i Newgate spašavaju pacijente iz zgrade i nakon toga bježe iz umobolnice. Kraj filma donosi neočekivan odgovor na pitanje koje vjerojatno nitko od gledatelja nije postavio, te šah-mat u igri Lamba i dr. Salta. Više od toga neću reći da ne pokvarim gledanje filma.

Recenzenti tvrde kako je ovaj film imao potencijala biti filmom godine, ali da se to zbog redateljevih lutanja i ubijanja ritma nije dogodilo. Film opisuju kao „raskošno postavljen stol na koji nije donešeno dovoljno hrane“. Mene su, međutim, najviše fascinirale teme koje film otvara. Cijela atmosfera i radnja filma učinila mi se kao potencijalno najbolja metafora za stanje zemlje u kojoj sam rođen. Naime, od 1990-ih naovamo BiH je nalik na mračnu gotičku anarhičnu umobolnicu u kojoj su najprije najteži bolesnici preuzeli vlast, a onda – umjesto da liječe kolektivne i vlastite traume - stimulirali iluzije stanovnika BiH: analogno Lambovoj metodi, u kojoj je bolji sretan konj nego nesretan čovjek, u metodi ovdašnjih luđaka/psihijatara (ne govorimo samo o Karadžiću koji se savršeno uklapa u metaforu) bolji je glupak uvjeren u bezgrešno začeće i savršenstvo svoje nacije, nego zreo čovjek koji samokritično uči iz prošlosti i strpljivo gradi budućnost. A tamo gdje prevlada ludilo, kao kod nas, oni koji govore najveće ludosti imaju najveće šanse da budu vođe, intelektualci i umjetnici, a oni koji odstupaju od ludosti većine su „osim svita“, „nisu kako treba“, i „sramota su za obitelj i narod“. Za većinu su rezervirane ili uloge depresivnih pasivnih ili nasilnih bučnih i histeričnih pacijenata. U našem društvu „ludilo“ je zapravo „različitost“, ono je oprečno onome što bh. društvo smatra normalnim – jednoumlje krda na čelu s alfa mužjakom. U takvom društvu – ali svakako ne samo u njemu – postaje sve teže razaznati s koje strane zidova duševnih ustanova ima više mentalno bolesnih.

Autor: Marijan Oršolić