Foto: Paolo Mofardin

Originalni pristup kulturnoj povijesti Boke kotorske kroz razgovore s ljudima, koji se svatko na svoj način strukom bave određenim segmentom te povijesti, ponudila je povjesničarka umjetnosti Nevenka Šarčević u knjizi BOKOBRAN – Razgovori o kulturi i umjetnosti Boke kotorske (ArTresor naklada, Institut za povijest i umjetnost Zagreb, Kotorska biskupija, 467 str.). U prirodnoj ljepoti Boke utisnuti su tragovi ljudske civilizacije stoljećima i tisućljećima unatrag. Priču o tragovima i spomenicima ljudskog duha, umjetničkim djelima u razgovoru oživljavaju stručnjaci iz različitih kulturnih područja stavljajući ih u njihov kulturni, društveni i politički kontekst. Razgovori su vođeni na radio Duxu u Tivtu u razdoblju od pet godina (2014 – 2019), a za knjigu ih je odabrano preko trideset. Iz načina vođenja razgovora može se zaključiti autoričino temeljito poznavanje povijesti i kulture Boke, kao i ogromni entuzijazam da na jednom mjestu okupi tolike znalce i umjetnike koji su se bavili Bokom. Objava knjige ima za cilj, kako u predgovoru piše urednica knjige Katarina Horvat-Levaj, naglasiti vezu Boke kotorske s ostalom Dalmacijom, te istraživanja hrvatskih stručnjaka približiti široj kulturnoj javnosti.

Osim predgovora urednice, uvodnoga teksta autorice, u knjizi nalazimo i uvodne intervjue s dvojicom svećenika Kotorske biskupije don Robertom Tonsatijem i don Antunom Belanom iz kojih saznajemo bitnu vezu Boke kotorske i Kotorske biskupije zahvaljujući kojoj je nastalo i očuvano kulturno i sakralno blago koje je najvećim dijelom predmet ove knjige. Don Robert Tonsati, kotorski svećenik u tom kontekstu parafrazira izreku sv. Bernarda iz Chartresa koja kaže da smo mi poput patuljaka koji su nošeni na leđima divova. „Upravo smo mi ovdje patuljci nošeni na leđima divova, a ti divovi su svi ljudi, protagonisti bokeljske povijesti, ili povijesti umjetnosti u Boki kotorskoj koji su nama omogućili uživati u tako neizmjerno bogatoj i doista neshvatljivo velikoj umjetničkoj, kulturnoj i povijesnoj baštini, koja je koncentrirana na doista malom prostoru.“ Još kad tome dodamo da je broj katolika poprilično malen (u Crnoj Gori prema popisu iz 2011. živi oko 1% Hrvata) dolazi se do zaključka koji ističe i sama autorica da je odnos kulturnoga naslijeđa Boke kotorske i Kotorske biskupije i broja katolika prilično nerazmjeran.

Nakon uvodnih tekstova i intervjua u slijedeća dva poglavlja, Boka kotorska u prapovijesti i antici – arheološka baština i Boka kotorska i Dalmacija u fokusu povijesnih istraživanja, u razgovorima s arheolozima i povjesničarima saznajemo više kako o arheološkim tragovima koje nas vode duboko u prošlost, tako i o povijesnim uvjetovanostima koja su odredila kulturne pravce Boke kotorske. Područje Boke kotorske, kako u razgovoru spominje arheologinja Marija Buzov, spomenik je prirode i kulture Jadrana, ali i Mediterana. Nalazi se u južnom dijelu istočne obale Jadranskog mora, sastoji se od nekoliko povezanih zaljeva od kojih je kotorski najveći. Naseljeno je već od pretpovijesnog doba (stariji neolitik) o čemu svjedoče pronađene pećine u kojima se mogu pratiti nataloženi slojevi nastali ljudskim djelovanjem. Iz ilirskog perioda velika je povijesna važnost Risna koji je bilo posljednje utočište (III. st. pr. Kr.) plemena Ardijejaca i njihove kraljice Teute. Padom Risna pod rimsku vlast 168. godine pr. Kr. ovo područje postaje dijelom Zapadnog Rimskog Carstva do njegova pada 476. godine. Iz toga razdoblja ostali su nam tragovi koji ovaj lokalitet svrstavaju u najvažnije arheološko nalazište u Boki kotorskoj. Osim Risna postoje i drugi arheološki lokaliteti na području Boke, posebno u Kotoru i Tivtu u kojima se vrše istraživanja i koji svakako obogaćuju arheološku zbirku ovog područja.

Padom Zapadnog Rimskog Carstva od 476. pa do 1185. godine nad Bokom se smjenjuje vlast Bizanta i zetskih vladara. Tijekom iduća dva stoljeća Boka prerasta u važno trgovačko-prometno čvorište na razmeđu balkanskih zemalja i Sredozemlja. Nakon razdoblja prijelaznih uprava (ugarsko-hrvatska 1371–1384; bosanska 1384–1391; samostalnost Kotora 1391–1420), Boka od 1420. postupno postaje dijelom venecijanske vlasti. Bokeljski gospodarski uzlet tada u velikoj mjeri usporava spuštanje Osmanlija iz Hercegovine (1482) i zauzimanje priobalja od Herceg Novog do Risna. Tijekom mletačko-turskih ratova bokeljski se gradovi utvrđuju postajući središtem otpora Osmanlijama o čemu danas svjedoče utvrde posebno u Kotoru i Herceg Novom o čijoj gradnji, oblicima i tipovima, kao i o njihovoj istraženosti i zaštićenosti autorica razgovara sa stručnjacima za fortifikacije. Potkraj XVII. st. za vrijeme Kandijskog rata (1687) mletačka vlast uspijeva osvojiti sjeverozapadni dio Boke, gradove Herceg Novi i Risan što doprinosi mirnijem razdoblju ovog područja sve do pada Venecije 1797. godine. U razdoblju venecijanske vlasti zahvaljujući zavjetnim darovima uglavnom imućnih pomoraca započinje kulturni procvat ovog područja. Podižu se mnogobrojne crkve i kapele, naručuju se slikarska djela vrhunskih majstora i potpomaže se djelovanje kulturnih i prosvjetnih ustanova. Bokeljska kulturna tradicija tada je u cijelosti nalik tradicijama gradskih središta diljem istočne i zapadne jadranske obale, a njezino je civilizacijsko ozračje prožeto poglavito utjecajima i prožimanjima europskog Zapada.


Bogorodičin vrt na zemlji

U sljedećem poglavlju Istraživanje povijesno-umjetničke baštine Boke kotorske koje zauzima najviše prostora u knjizi donose se razgovori koji nam otkrivaju umjetničko i kulturno blago Boke od srednjovjekovne i renesansne umjetnosti, barokne arhitekture, slikarstva i kiparstva, bokokotorske fortifikacije do moderne i suvremene umjetnosti. Sva ta povijesno-umjetnička razdoblja obilježena su, što je u ovome poglavlju posebno naglašeno u razgovoru s povjesničarem umjetnosti iz Zadra Pavušom Vežićem, bitnim prožimanjem Boke kotorske i Dalmacije.

Srednjovjekovna umjetnost Boke u biti je sakralna umjetnost Katoličke crkve na području Kotorske biskupije koja svoje sjedište ima u Kotoru od VIII. st. Kotor je u to vrijeme bio najveći centar Boke kotorske, a njegovo je stanovništvo već od VI. st. prakticiralo kršćansku vjeru o čemu svjedoči otkriće najstarije crkve u Kotoru, ranokršćanske crkve sv. Marije. Prvi kotorski biskup, prema sačuvanim natpisima, bio je biskup Ivan koji je stolovao u Kotoru krajem VIII. i početkom IX. st. U tom razdoblju, kako u razgovoru ističe povjesničarka umjetnosti Meri Zornija, još jedna povijesna osoba, kotorski plemić Andreaci ili Andrija Saracenis, bio je zaslužan za nabavu relikvija kotorskog zaštitnika sv. Tripuna kojemu je izgradio i ukrasio crkvicu njemu u čast. Na tome mjestu u XII. st. izgrađena je katedrala sv. Tripuna koja svojom monumentalnošću parira katedralama iz Dubrovnika i Zadra. U razgovoru sa stručnjakom za umjetnost ranog srednjeg vijeka u Hrvatskoj Nikolom Jakšićem saznajemo mnogo o umjetničkom blagu katedrale, o povezanosti Boke kotorske s Venecijom što je rezultiralo vrlo bogatom zbirkom sakralnog zlatarstva Kotora, kotorskim relikvijarima, zlatnoj pali sv. Tripuna, kamenim dekoracijama od kojih su posebno zanimljive pleterne dekoracije, poznate danas kao „starohrvatske“, a riječ je o klesarskoj produkciji IX, X. i XI. st. koja je primjetna na tlu srednjovjekovne hrvatske kneževine i kraljevstva. Međutim, motiv pletera prisutan je ranije kao temeljni motiv na prostoru čitavog Mediterana južno od Alpa, a najviše u Italiji. Dakle, to nije nešto što su izmislili Hrvati, ali se taj motiv vremenski poklapa s nastankom kršćanske umjetnosti u Hrvatskoj i samo u tom kontekstu ispravno je koristiti termin „starohrvatska umjetnost“.

Povijesno-umjetničko bogatstvo Boke kotorske dobilo je zasluženi prostor na kulturnoj sceni


Na prijelazu iz srednjeg vijeka u renesansu vrijedno pažnje je bokeljsko slikarstvo o kojem autorica razgovara s povjesničarkom umjetnosti Ivanom Prijatelj Pavičić, koja se bavi proučavanjem slikarstva Boke kotorske i Dubrovnika u drugoj polovici XV. st. Svakako je najzanimljivije, osim što mnogo saznajemo o bokeljskom slikarstvu, slikarima, utjecaju Venecije, istaknuti sliku Gospe od Škrpjela koja se nalazi u istoimenoj Crkvi. Slika je, prema predaji, pronađena na školju (lat. scopulus) u blizini otočića i samostana sv. Jurja. Autor slike predmet je rasprava iako mnogi autorstvo pripisuju Lovri Dobričeviću, poznatom slikaru iz Kotora koji je u mladosti boravio u Veneciji gdje se družio s najvećim slikarima i odakle je prenio nova stilska strujanja u Kotor i Dubrovnik. Na tom školju, umjetno nasipanoj hridi na ulazu u Kotorski zaljev, ispred Perasta, gradi se najprije kapelica, zatim početkom XVII. stoljeća crkva, koja se obnavlja nakon „velike trešnje“ 1667. godine, a završni oblik s kupolom dobiva 1720. godine. Ova crkva najprepoznatljiviji je simbol cijele Boke, pomorskog života, jer je postala crkva koju su pomorci darivali kada bi se vratili s mora sretni i živi. Arhitektonski, crkva pripada baroknom razdoblju Boke, koje je kulturno najbogatije razdoblje ovog kraja. Svetište crkve je projektirao poznati dubrovački arhitekt Ilija Katičić što govori o kulturnoj vezi Dubrovnika i Boke koja je postojala usprkos lošim odnosima Dubrovačke i Mletačke Republike. Unutrašnje oslikavanje crkve pripalo je domaćem slikaru Tripi Kokolju, koji je iza sebe ostavio iznimno važna djela ne samo u Boki nego i u Dalmaciji. Detaljnije o slikaru ali i narativnom ciklusu koji je oslikan u crkvi Gospe od Škrpjela, piše u knjizi i autorica Šarčević. Zanimanje za ovu crkvu na poseban način pokazala je i povjesničarka umjetnosti Saša Brajović koja u razgovoru o baroknoj umjetnosti Boke, slikarstvu Tripa Kokolje, posebno o njegovom marijanskom ciklusu u crkvi Gospe od Škrpjela, vidi cijeli prostor Boke kao „metaforu Bogorodičina vrta“. Samo letimičnim pregledom ove knjige složit ćemo se s ovom metaforom.

Također, ono što daje prepoznatljiv pečat mnogim naseljima u Boki svakako su barokne palače i kapetanske kuće. One su zajedno s crkvama oblikovale i druga pomorska naselja Boke poput Perasta, Prčnja i Dobrote po kojima su postali spomenici kulture. Mnoge od tih palača i kuća bile su opremljene umjetničkim djelima koja su kupovana i naručivana iz Venecije, ali su propašću Mletačke Republike, političkim previranjima IX. i XX. stoljeća uništena ili potpuno nestala. Međutim, mnoga djela kojima su opremane crkve toga vremena ostala su sačuvana. Upravo razgovor s akademikom Radoslavom Tomićem o skulpturi i slikarstvu baroknog razdoblja otkriva nam to bogatstvo. Dovoljno je samo reći da u Boku kotorsku dolazi kipar „prvoga reda“ Francesco Cabianca, koji je svoj opus ravnomjerno ostvario u Veneciji, Boki kotorskoj, ali i u drugim gradovima mletačkog područja. U Boki je ostvario remek-djelo svoje kiparske produkcije izradivši „jednu cjelinu u relikvijaru ili Moćniku katedrale sv. Tripuna, koja po složenosti arhitektonske ideje, sadržajnom bogatstvu relikvijarâ i brojnosti mramornih kipova ne postoji ni u jednom drugom dalmatinskom gradu“ (R. Tomić).


Zahvalni Bokelji

Ono što još iz ovog poglavlja plijeni pažnju jest moderna i suvremena umjetnost Boke kotorske što govori da ovaj prostor nije samo riznica kulturno-umjetničkog blaga prošlih vremena, nego prostor koji modernom i suvremenom umjetnošću pokazuje korake prema novim kulturnim izričajima. Zasluge za to pripadaju svećenicima, naručiteljima, poput don Nika Lukovića, don Gracija Brajkovića, don Branka Sbutege, koji su tijekom XX. st. pozivali najbolje umjetnike, kako domaće, tako iz Hrvatske da svojim djelima oplemene crkve Boke kotorske. U tom kontekstu ovdje ćemo spomenuti samo neke poput Ive Dulčića, koji radi u crkvi u Budvi i kotorskoj katedrali. Zatim Edu Murtića, koji radi mozaik u Crkvi sv. Eustahija u Dobroti. O tom mozaiku posebno inspirativno govori akademik Tonko Maroević kao plodu susreta dviju osoba: naručitelja, don Branka Sbutege „koji je imao jednu izrazito metafizičku komponentu, silno važno osjećanje onostranoga, a Murtić je zapravo afirmirao ovostrano s jednom gotovo energetskom ulogom“. Upravo motiv mozaika „Hvala ti, Gospode, što sam živio na ovom svijetu“, govori o susretu toga dvoga.

U Boki kotorskoj, također, svoj trag ostavlja i jedan od najvećih hrvatskih kipara Ivan Meštrović. U Prčnju, pred „Bogorodičinim hramom“, koja je i najveća crkva u Boki kotorskoj i zadnji spomenik bokeljskog baroka, postavljene su njegove biste osoba iz hrvatske i crnogorske povijesti, biskupa Josipa Juraja Strossmayera, Petra Petrovića Njegoša i u samoj crkvi nalazi se poprsje Ruđera Boškovića. Osim Meštrovića, još je niz poznatih kipara koji rade u Boki. Jedan od njih je rođeni Bokelj Vasko Lipovac, koji je živio i radio u Splitu, ali uvijek povezan s rodnim krajem. U Kotoru je uradio brončana vrata s prikazima iz života bl. Ozane na Crkvi sv. Marije Kolađete, zatim reljefni prikaz tema iz povijesti Boke kotorske koji se nalazi u Kulturnom centru u Kotoru. Svakako još treba spomenuti kipare Vanju Radauša i njegovo djelo Prorok Jeremija koje se nalazi u Prčnju, Kuzmu Kovačića koji je izradio medalju sv. Tripuna u povodu 1200. obljetnice dolaska moći sv. Tripuna u Kotor, te Kostu Angeli Radovanija od kojega je don Gracije Brajković naručio izradu brončanih vrata na crkvi Gospe od Škrpjela koja jednostavnošću oblika simbolički prikazuju gradnju umjetnog otočića na školju i molitveno ufanje pomoraca Boke u posredništvo Gospe. I ovim djelom potvrđuje se velika zahvalnost Bokelja svojoj zaštitnici, a i kontinuirana inspiracija umjetnika ovim svetištem. Opširnije o kiparima govore i pišu u knjizi povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Ive Šimat Banov, akademkinja Željka Čorak i sama autorica Nevenka Šarčević.

Posljednje poglavlje u knjizi Zaštita spomenika u Boki kotorskoj donosi razgovore s restauratorima i konzervatorima koji govore o obnovi i zaštiti kulturnog blaga Boke kotorske te mnogim izazovima s kojima se kao stručnjaci u svome radu suočavaju. U prvom redu, što ističe restauratorica i konzervatorica Jasminka Grgurević, problem je nedostatak ljudi koji se bave ovom i srodnim strukama, nedostatak škola, nedovoljna briga države da osigura zainteresiranima stipendiranje u inozemstvu što rezultira vrlo zabrinjavajuću razinu svijesti o važnosti kulturnih dobara koja treba obnavljati i prezentirati. Svakako postoje pozitivni primjeri obnove i zaštite kulturnog blaga Boke poput obnove kotorske katedrale sv. Tripuna, uspješne prenamjene crkve sv. Franje u Kotoru u biblioteku Kotorske biskupije, obnove mnogih drugih sakralnih građevina, obnove i zaštite pojedinih palača kao i cjelokupna obnova stambene i sakralne arhitekture na području Kotora koja je poprilično oštećena potresom iz 1979. godine. Arhitektica i konzervatorica Zorica Čubrović govori o sudjelovanju u radu na zaštiti Kotora i širega područja „od Veriga do Veriga“ što obuhvaća gradove Kotor, Perast i Risan koje će kasnije 2012. godine ući pod UNESCO. To je jedno veliko postignuće i vjetar u leđa u daljnjem radu oko obnove i zaštite ovog područja. Međutim, usprkos tome zbog rastućeg turizma i pritiska investitora, koji često imaju političku podršku, događaju se devastacije čak i na području pod UNESCO-ovom zaštitom što je rezultiralo prijetnjom brisanja tih područja s Liste svjetske baštine. O toj problematici ali i mnogim dobrim primjerima dobre i organizirane suradnje u očuvanju baštine Boke kotorske saznajemo u knjizi od arhitektice Maje Nikolić i arhitektice konzervatorice Aleksandre Kapetanović.

Ovim završnim poglavljem knjige, povijesno-umjetničko bogatstvo Boke kotorske predstavljeno u ovoj knjizi dobiva zasluženi prostor na kulturnoj sceni. Zasluge za to pripadaju svakako autorici Nevenki Šarčević. Teško je i zamisliti koliko je truda i rada uloženo u pripremu najprije radioemisija, a kasnije i u odabiru razgovora za knjigu stručnjaka i umjetnika koji su imali što reći o kulturnom blagu Boke. Sve razgovore u knjizi uglavnom prate sjajne fotografije Paola Mofardina. Lekturu i korekturu uradili su Karmela i Zvonimir Prosoli, dok je Kazalo uredila Lina Šojat. Recenzenti knjige su akademici Tonko Maroević i Radoslav Tomić.

Ivan Tučić, Prometej.ba