Druga knjiga kratkih priča, u nakladi kuće “Tonimir” iz Varaždinskih Toplica (prva, pod naslovom “Katarza”, pojavila se 2021. godine, u nakladi Matice hrvatske iz Mostara) autorice Dragice Križanac sadrži dvadesetak pripovjedačkih tekstova, grupiranih u dva ciklusa: prvi nosi naslov po posljednjoj od šesnaest priča (“Osjećajte se kao kod kuće”), dok drugi okuplja kratke zapise o susretima (ima ih šest) sa muškarcima u zreloj dobi koji putem Dating-sitea žele upoznati odgovarajuću žensku osobu koja bi im uljepšala “jesen života”…

Pripovjedački tekstovi ove autorice pripadaju žanrovskom određenju “stvarnosne proze”: bez obzira na to da li je pripovjedački subjekt žena (u prvom licu) ili su samo glavni likovi priča žene – razvidno je da se uvijek već radi o motivima i sadržajima, o nesrećama i sudbinama, o dvojbama i lutanjima suvremenog čovjeka (suvremene žene napose), sa ovih naših prostora i uglavnom sa prijelaza iz prošloga u ovo stoljeće. Karakteristika ovih priča je i u tome što prepliću u sebi i smjenjuju sadržaje, osobe i zbivanja odavde (sa ovoga podneblja) – i otamo (iz inozemstva, konkretno iz Nizozemske, kao emigrantske destinacije “naših ljudi” ili kao domovine brojnih likova Nizozemaca).

Autorica je vrlo vješta u odabiru najpoticajnijih motiva za svoje priče: koliko god ti sadržaji nosili “šmek” i ozračje “sirove stvarnosti” i životne svakodnevnice – ipak je uvijek riječ o ljudima, zbivanjima, sudbinama koji su posebni, nesvakidašnji, granični. Time se ispunjava temeljna zadaća pisca dobre kratke priče – da se njome “uhvati” životna tematika i dinamika rubnog karaktera i pojačanog intenziteta: odsudni događaji, dramatični momenti, neobične situacije, nesporazumi i sudari, raspleti i lomovi, bizarnosti sudbine ili tragične okolnosti u životima glavnih likova. Ova autorica uvijek stavlja u središte ženu našega podneblja, njezin socijalni status, probleme koji proistječu iz patrocentrične slike svijeta i iz maskuline dominacije (muški spol kao “jači”, a ženski kao “slabiji”), iz anahronog i rigidnog patrijarhalnog morala: njezine junakinje uvijek već trpe, stradaju, posrću pod životnim teretima, žrtvuju se dragovoljno pa još i postaju žrtvom sirove sile, primitivizma ili represivnog morala. Obuhvat tema iz ove domene dosta je širok i šarolik – od tjelesnog i psihičkog zlostavljanja (kao u pričama “Šišanje i drugi običaji”, “Katarza” i“Karma”), preko emocionalne pustoši i otuđenja (npr. u pričama“Kronika Anjine smrti” i “Pet pokušaja ili – kad život boli”), pa sve do trpnji i stradanja zbog slabosti, nevjerstva ili nelojalnosti partnera (kako je već slučaj u pričama “Udovica”, “Čekajući Marijana” i “Ljubomora”). Pritom nije slijepo slijeđen “crnobijeli” štih fiksne preraspodjele svjetlosti i sjenki po spolu i rodu – jer, primjerice, u priči “Otac” realizira se gotovo nevjerovatni “povratak” u moralnom i emocionalnom smislu već zabludjela supruga, ili se, u priči “Ljubomora”, tematizira ne muško, već žensko nevjerstvo, koje opet, međutim, na drastičan način biva kažnjeno.

Krilatica “Život piše romane” u ovome slučaju mogla bi se prilagoditi (promijeniti) u –“Život piše priče”; odsustvo fikcionalnog ili fantastičkog u motivici ovih priča, međutim, nemaza posljedicu i estetsku neostvarenost. Dapače, Dragica Križanac uspijeva i u jezično-izražajnoj i u idejno-značenjskoj ravni postići stanovitu začudnost (toga svega o čemu u tekstu jest riječ) – maksimalno zaoštravajući svoje poante (da se ipak poslužimo ovom tautologijom, jer poanta jest bukvalno oštrica) i strukturno-kompozicijski održavajući tekst “na okupu” (s neupitnošću upravo takovog kakav jest početka-i-kraja). Autorska sloboda i bibliografski standardi dopustili su joj da u ovoj knjizi ponovno objavi dvije priče iz svog prvijenca: “Dok vas smrt ne rastavi” i “Katarza”; međutim, u usporedbi s prošle godine objavljenom knjigom, ova je vidno zrelija – i u domeni toga ŠTA donosi kao sadržaj svojih priča, i u domeni toga KAKO su te priče izvedene i zaokružene.

Navedeni stav pokušat ću obrazložiti na sljedeći način: sam narativ, tkivo, “materijal” priča u ovoj knjizi bili su podvrgnuti dosljednoj i temeljitoj redukciji (što, čini se, u prvijencu i nije baš bio slučaj, barem ne u dostatnoj mjeri). Umjetnički izraz (više u poeziji, ali svakako i u prozi) profilira se, “filtrira”, finalizira, “polira” – prije time što autor sebi ODUZIMA, nego time što sebi DODAJE riječi. Učinci tog produktivnog redukcionizma su – isklesanost-izbrušenost materijala, postignuće najvećeg efekta najmanjim jezičnim sredstvima, dojmljivost-upečatljivost na mikroplanu rečenice i pripovijednog fragmenta, zaokruženost-ispunjenost priče u formalno-žanrovskom smislu. Tako gledajućina stvar, Dragica Križanac je već na autorskom levelu u kom I jedna jedina “riječ viška” može vidno/osjetno “pokvariti” čitateljski dojam (a to uopće nije malo, kad se o razvitku autorskog profila radi). Pa ipak, mora se ukazati na činjenicu da upravo u leksičnoj ravni (upravo u uporabi riječi), više no u izražajno-stilističkoj – ima još dosta prostora za kvalitativno unapređenje njezinih pripovjedačkih tekstova. Tu mislim, prije svega, na impuls istraživanja u domeni leksika (može li ova riječ, koja stoji tu gdje joj doista i jest mjesto, ipak biti zamijenjena nekom drugom – ne zato što prva “ne odgovara”, već zato što uvijek postoji onaj maleni prostor novuma /očuđenja/, koji bi jači efekt proizveo upravo tom nekom neznatnom leksičnom aberacijom, pomjeranjem, odstupanjem... od uobičajenog). U sintagmatskoj i sintaktičnoj ravni manji je taj prostor za kvalitativni uzlet – ali ga ipak ima, posebice u smislu unošenja poetizacija tamo gdje je to moguće; par exemple, ako se hoće ispisati (i ako se ispiše) sintagma “krik u hladnoj šumi” – može li se ona ipak još poetizirati, pa zamijeniti, recimo, ovom sintagmom: “zimzeleni krik”…

Dakako, ovo je samo primjer kojim sam htio ukazati na usmjerenje autorsko, kod ispisivanja (dotjerivanja) teksta: sažetije kazano, kod umjetničkog teksta ne prolazi ocjena “zadovoljava”– jer taj i takav tekst svoje “dobro”, “još bolje” i “najbolje” mora, maksimalno minuciozno, pomno i nepotkupljivo, tražiti (i tamo gdje se ne očekuje da bi se išta bolje moglo naći; dakle, i tamo gdje bi se prije moglo kazati da “riječ sama nađe autora”, nego da pronađe on nju). Ovo, dakako, ne treba čitati kao “zamjerku” autorici (jer to i nije) – već kao dobronamjerno zapažanje u svezi sa mogućnostima daljeg unapređenja njezina pripovjedačkog pisma.

Kad se radi o sintaksi i kompoziciji, ona je već posve izgrađena kao autor kratkih priča: ima istančan osjećaj za dinamiku (osobito u dijalozima), za sažimanje radnje, za izbjegavanje zamki “raspričanosti” i za efektno poantiranje. Osobito se u karakterizaciji likova, u procjeni njihovog očitovanja ogleda izuzetna sposobnost spisateljice – da iz jednog iskaza, u jednom potezu “izvuče” cjelovitu predodžbu o liku (i da, kao u onim “dionicama šutnje” ili cezurama u glazbenim kompozicijama, samom tišinom, samom neizgovorenošću izrazi to što se ima izraziti). To je osobito dojmljivo u kratkim tekstovima iz drugog ciklusa (koji su pretežno od dijaloga i sastavljeni) – kad se prihološki profili likova skiciraju najmanjim mogućim utroškom riječi.

Još značajnije i vrjednije je dinamičko predočavanje promjena stanja, osjećanja, raspoloženja, očitovanja likova: na prijelomnim mjestima autorica uspijeva sugestivno oslikati unutarnju dinamiku, psihičko stanje, lomove ili odstupanja od već građene predodžbe o liku – kao, naprimjer, u pričama “Katarza” (kad se sami predosjećaj, posve fluidan, glavne junakinje da je trudna pokazuje kao dostatno snažan movens izlaska iz krize i pobjede nad već prigotovljenom nesretnom sudbinom) i “Otac” (kad se korjenita preobrazba lika supruga pokreće i odvija kao “čudo” moralnopsihološkog preporoda budućeg oca). Upravo tu se “namiruje” spomenuti “manjak začudnosti” u izražajno-stilističkoj ravni – savršeno tempiranom i vođenom “dinamikom loma” ili “dinamikom preobrazbe”; taj široki dijapazon “sučeljavanja različitog”, u precizno postavljenoj ravni polariziranja, inducira energiju teksta – i priča upravo zahvaljujući tome zadobija svoju estetsku ostvarenost i zaokruženost. Gotovo svaki tekst u ovoj knjizi možemo uzeti kao potvrdu navedenog: polariziranje mladalačke obijesti (nevaspitanosti, razuzdanosti), na jednoj, i dobrohotnosti i susretljivosti glavne junakinje, na drugoj strani (u priči “Osjećajte se kao kod kuće”); polariziranje prevelikih očekivanja nevjerne supruge, na jednoj, i rasplamsane ljubomore prevarenog supruga, na drugoj strani (u priči “Ljubomora”); polariziranje pune životne uspješnosti i ostvarenosti likova oca i majke, na jednoj, i nemoći ili neposobnosti njihove da idu do kraja ususret neminovnoj smrti, na drugoj strani (u priči “Eutanazija”)…

Dakako da je najuočljivija ravan polariziranja ili sučeljavanja ona koju spisateljica uspostavlja između našeg (domaćeg, balkanskog) i stranog, nizozemskog senzibiliteta, mentaliteta i kulturnocivilizacijskog specifikuma. To je već na prvi pogled jako duboki jaz, napose u mentalitetima i u povijesno-socijalnim okolnostima. Sama je autorica u prologu i u epilogu dosta toga objasnila – kad je riječ o osobenostima “našeg” i “njihovog” osjećanja i shvatanja svijeta i života. U strukturi knjige ta je polarizacija, pokazuje se, bila itekako produktivna, jer je dubinu životnog tragizma zahvatila i predstavila “s obje strane”: najprije podvlačeći razlike – a potom sintetizirajući sličnosti u udesnoj konačnosti i ograničenosti humanuma. Ni tu, dakako, nema “crno-bijele”vizure: i prednosti, i nedostaci tih dviju sredina i mentaliteta ravnomjerno su podcrtani, bez predrasuda i bez kulturološke jednostranosti i uskogrudosti.

Mora se zamijetiti ovdje i to da je naša pripovjedačica bila vrlo vješta i učinkovita u artikuliranju prizora, motiva i zbivanja graničnog, rubnog karaktera (spram uobičajenih moralnih standarda): rijetke su proze ove vrste (pogotovo kad se radi o ženama/autoricama) u kojima se uspijevaju i lascivnost tj. eksplicitna seksualnost (npr. u pričama “Ljubomora” i“Showman”), i zločinačka priroda “običnog čovjeka” ili običajnosti uopće (u priči “Karma”), i energija životnosti slavodobitno inducirana u “jakim” ženskim likovima (u priči “Udovica”, primjerice, i također u “Katarzi”) – u kojima se, dakle, sve to uspijeva tako efektno, istodobno i slobodno, nesputano, ali i minuciozno, pregnantno izraziti… sa malo običnih jasnih riječi… i bez susprezanja ili ograničenja nekakvog lažnog morala.

Posebno treba naglasiti motiviku i način njene obrade u priči “Showman”; autorica je ukazala na drastičan slučaj manipuliranja ljudima (genetskim materijalom, čak), na ozračje apsolutnog nadzora i kontrole (“Big Brother”), kao i na patologiju seksualnog instrumentaliziranja – dovodeći do paroksizma pa i do groteske (u završnoj sceni priče) bešćutnost i “funkcionaliziranost” glavnog lika, kao seksualnog predatora i bolesnog ovisnika od seksa. Ni u kom slučaju ne treba ni ovaj (kao ni ostale, u još dvije-tri priče prisutne) eksplicitne opise seksualnosti tretirati kao “pornografske izlete” u pripovjedačkom tkivu – upravo stoga što autorica niti jednom nije propustila s jakom kritičkom nabrušenošću komentirati i poantirati pomjerenost, amoralnost i nenormalnost likova koji se zatiču u opsjednutosti seksom (junakinja iz priče “Ljubomora”, glavni lik Evert, iz istoimene priče drugog ciklusa, kao i taj groteskni lik Showmana).

Relativizacija moralnih zadanosti (principa i standarda) koji se teško mogu pomjerati ili zanemariti u svakodnevnici – uspješno je izvršena, primjerice, u priči “Ona je mom životu dala boju”: tu se, realno gledano i procijenjeno, nevjerstvo glavnog lika (čak dvostruki život njegov) u danim izvanrednim okolnostima (rat, blokada, prerana ženidba, izostanak ljubavi prema supruzi) – preobražava u pozitivan obiteljski rasplet, sa happy endom, u kome i “druga žena” glavnog lika, i njegov stariji (iz braka) sin, i njegov izvanbračni sin ulaze, nakon njegove pogibije, u najbolji mogući rasplet jedne faktički nemoguće egzistencijske situacije…

Zaključit ćemo da je ova zbirka kratkih priča velik iskorak spisateljice ka kvalitativno jakoj, estetski ostvarenoj pripovjedačkoj prozi – i da će, kako zbog zanimljivih tema i motiva, tako i zbog produktivnog duhovno-poetičkog postava, izazvati veliki pozor i pozitivan prijem u širem krugu čitateljstva.

Željko Grahovac, Prometej.ba