Ljudi se vole igrati. I ne samo ljudi. Sve inteligentnije životinje se igraju. I djeca i mladunci se igraju. Psihologija kaže da se igramo kako bismo učili, upoznavali se i jednostavno - zabavljali. Igranje razvija kreativnost, socijaliziranost, ličnost, oplemenjuje i zabavlja, čini nas uspješnijim i sretnim.

Djeca su se igrala s čime god su mogla. U dječjoj mašti kutija može biti avion, štap mač, a lokva vode more. Još su praljudi izrađivali igračke svojoj djeci - drvene, glinene i krpene. Kako se razvijala civilizacija, razvijale su se i igračke. Stari narodi Bliskog istoka imali su dječije igre, kao i Rimljani. Svaka era imala je svoje igračke, pa tako ima i naša.

Živimo u vremenu kada je nastala jedna sasvim nova vrsta igrački, imaginarnih - kompjuterskih igara. Čak je i termin „kompjuterska igara“ zastario. Današnja djeca igraju se ne samo na kompjuterima već i na laptopima, tabletima, telefonima...

Kompjuterske igre su se također promijenile. Isprva nastale kao simulacije biznisa za odrasle, postale su dječije kada su otkrile novo tržište u djeci. Međutim, kako ta „djeca 1990-ih“ stare, mijenjaju se i igre postajući ozbiljnije. Točnije bi bilo reći da vremenom nastaju i takve igre, jer naravno uvijek ima i onih skroz dječjih. Igre polako postaju sve ozbiljnije sa sve težim pričama i temama.

Jedna od takvih igara jeste i „Ovaj moj rat: Mališani“ („This war of mine: The little ones“). Riječ je o igri koja uopće nije igra po svojoj ozbiljnosti i temi o kojoj govori. Ako je igra nešto zabavno onda „This war of mine: The little ones“ nije igra.

Vizualno ova, nazovimo je igra, vrlo je jednostavno izvedena i ne odudara posebno. Moguće je kretati se samo dvodimezionalno, iako je prostor ilustriran trodimenzionalno. Međutim, ovdje ne leži ono što izdvaja ovu igru od drugih igara.

„This war of mine: The little ones“ nije ratna igra u klasičnom smislu riječi. Govori o ljudima u ratu, civilima, i to na tako tužan i potresan način da je nemoguće ostati ravnodušan kao ni osjetiti se sretno nakon igranja. Što je nama posebno potresno, „This war of mine“ govori o opsadi Sarajeva.

Cijela igra urađena je u sivim tonovima. U pozadini gore UNIS tornjevi, od milja zvani Momo i Uzeir. Svo vrijeme čuju se pucnjevi. Mogu se pronaći table „Pazi snajper“. Za potrebe igre ime grada promijenjeno je u „Pogoren“, ali su aluzije na Sarajevo savršeno jasno.

Igrač prati sudbinu ljudi opkoljenog grada. Civili su se našli u opkoljenom gradu, bez hrane, vode, lijekova i grijanja. Može se igrati s raznim skupinama ljudi kao i pojedincima, od oca sa bolešljivom kćerkom preko skupine prijatelja do grupe bivših boraca i kriminalaca spremnih na sve da prežive.

Igrač uopće nije zaštićen i smrt ga prati tokom cijele igre. Igra je klasificirana za starije od 18 godina. Dijelovi grada su mete snajperistima, u dijelovima se vode borbe, neke dijelove kontroliraju bande i kriminalci. U nekim dijelovima grada žive preostali stanovnici, dok su drugi dijelovi napušteni. Čitava igra prekrivena je ruševinama, otpadom i razaranjem.

Sama surova realnost ambijenta igre polako navodi čovjeka na odbacivanje civiliziranosti i svih normi ponašanja. Igra počinje jednostavno, obično skupljanjem korisnog u ruševini u koju su se likovi sklonil i- poluge, voda, hrana, biljke, cigarete, alkohol... Moguće je napraviti mali prečistač kišnice, peć i jednostavni radni stol. Kako igra odmiče, nestaje svega. Noću, pod kakvom takvom sigurnošću mraka, likovi odlaze u grad tražiti namjernice. Prekopavaju razrušene bolnice, markete i kuće.

Kroz igru osim napuštenih marketa mnoštvo lokacija je naseljeno, a i one napuštene pretražuju drugi likovi u potrazi za namjernicama kojih u gradu nestaje. Neki likovi su agresivni, neki žele pomoći, neki jednostavno ignoriraju igrača. Sablasni izbori se počnu postavljati pred igrača. Hoće li oteti lijekove majci s djetetom koja ih ima obilje i ne želi ih dijeliti? Ili će možda podijeliti vodu sa starcem koji je nema dovoljno. Da li će ubiti razbojnika i oteti hranu za sebe i prijatelje? Ili će umrijeti?

Alkohol i cigarete su luksuz za koji su mnogi spremni platiti, ali i ubiti. Lijekovi su luksuz, a meso štakora delikatesa i prijeko potrebna hrana. Sklonište je često meta napada razbojnika. Na vrata dolaze šverceri i „trgovci“, kao i ljudi iz obližnjih skloništa tražeći pomoć u hrani, lijekovima, ili pomoć da se zabarikadiraju.

Najpotresniji dio „This war of mine: The little ones“ su izbori koje igra nudi. Igrajući svako se mora zapitati kakav je čovjek ustvari i na što je sve spreman. Osobno me najviše zabrinula i potresla situacija u igri kada sam tražeći hranu i vodu za dijete koje mi je umiralo od gladi i žeđi krenuo ukrasti zalihe dvoje nemoćnih staraca koji su me preklinjali da to ne radim. Ignorirao sam ih, krenuo prema vratima i na kraju se zaustavio, okrenuo nazad i vratio što sam pokrao. Nakon tri dana moj lik iz igre je umro od gladi budući da je svu hranu davao kćerkici. Nakon nekoliko dana od gladi umrla je i kćerka. Više igru nisam pokretao.

Zašto „igrati“ takvo nešto, kada se poslije može osjetiti samo tuga i depresija, pa čak i ako nekako svi likovi prežive rat bez moralnih posrnuća? Već samo prekapanje i raščišćavanje ruševina u igri golim rukama podsjeća na suhoću, ogrebotine i povrede. Iz mračnih kutova istrčavaju štakori, a ispod svake hrpe ruševina može se nalaziti nešto strašno.

„Ovaj moj rat: Mališani“ ima svoju vrijednost ne u deprimiranju igrača već kao poziv na savjest i mir. „Mališani“ i „odrasli“ nisu samo imaginarni zapisi informacija na hard disku, oni su ilustracija svih nas, ljudi, koji samo žele živjeti. I bore se koliko sa užasom koji ih okružuje još i više sa samima sobom.

U „This war of mine: The little ones“ u pozadini su UNIS tornjevi, ali ne moraju biti. Naše ratne strahote su završile. Momo i Uzeir više ne gore. Ali danas gore neki drugi „Momo i Uzeir“. Damass, Mosul, Raka, Deir ez Zor... nisu danas ništa drugo nego „Pogoren“ iz ove igre. Ono čega se sablažnjavamo u igri koju je jednostavno ugasiti i pokušati zaboraviti mnogi doživljavaju kao realnost i svakodnevnicu.

Pravo pitanje nije zašto uopće igrati This war of mine već zašto živimo u svijetu u kome Ovaj moj rat nije samo igra.

*

Komentari igrača:

-Teška kao i sam život, dirljiva...
Sir Julian

- ... definitivno nešto što nećeš nikad zaboraviti. Zapanjujuće.
jetztkommey

- Jedna od najtužnijih, depresivnih igara koju sam igrao u dugo vremena. Jako je tamno obojena i prepuna trenutaka koji nisu zabavni, ali su zapanjujući za doživjeti ih ...
Bush_Pig

*

Naslovna melodija igre:

„This war of mine: The little ones“ ocijenjena je na Steamu od strane više od 24.000 igrača (što je ogroman broj) sa „nadmoćno pozitivno“, a od 28.000 prikaza nešto više od 27.000 njih je pozitivno.

Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba