Tajne iskupljenja

Da izbjegnemo svaku zabunu, bilo bi u prvi mah možda potrebno razlikovati kulturu kao ono što se suprotstavlja prirodi, i civilizaciju naspram barbarstvu, iako, kako povlači Edgar Morin, ova dva pojma naliježu jedan na drugi. Jer velikodušnost s kojom mitologija pokreće naše križare, time nije ništa manje kriva. Neosporno je da nam kultura pomaže u samostalnom donošenju sudova, razvijanju intelektualnih sposobnosti, snalaženju u vremenu, dovođenju u vezu sa slobodno izabranim tradicijama (odvajajući nas od drugih); to što nas ona prosvjetljuje, poboljšava, riječju, uljuđuje, sačinjava čin vjerodostojnosti koji događaji nikada nisu potvrdili. Škola svakome daje oruđa slobode, ona je ne jamči.

Tako je Allan Bloom u pravu kada se zalaže za povratak klasika na sveučilišta protiv ograničenosti specijalizacije, ali on hotimice uljepšava, pridajući velikim knjigama odlučujući utjecaj i vrline; podržavati, na primjer, da dobar program opće kulture studentu udahnjuje ljubav za istinom, a strast za životom dobru egzistenciju, otkrivajući mu najljepše stvari koje su ikada izrečene, isto je kao uljuljkivati basnama. Od Nerona, koji je kazivao stihove gledajući kako Rim gori, povijest vrvi pjesnicima ubojicama, rasističkim melomanima, profinjenim mučiteljima koji su svu svoju znanost stavili u službu nastranih pobuda. Nemojmo od slika očekivati da se otkvače sa čavala pri prolasku silnika, od knjige da se zatvori u rukama zločinca, od glazbe da umukne kad je sluša krvnik.

Istina da roman na Zapadu ustoličuje vladavinu relativnog (Kundera), raznolikost gledišta; ali to ne znači da nas trgovina romanima čini snošljivijima. Nema prinudnog prijenosa iz djela u život: čitajući, ja mogu zaboraviti svoje predrasude, sroditi se sa svijetom kineskog ili južno-američkog pisca, poistovjetiti se s drugim dobima; ali to ne znači ništa na planu moje duhovne otvorenosti onog trenutka kada napustim literarni prostor. Dok sam za vrijeme čitanja podozriv, ironičan, dvoznačan, čim se vratim u svoje stoljeće iznova postajem pristran, sektaški naprasit da bih se mogao nositi sa sebi sličnima. Već je Rousseau žigosao one krvoločne tiranine koji prosiplju bujice suza u kazalištu: Nikakvo sažaljenje oćućeno na pozornici nikada nije nadahnulo ni najmanji čin čovječnosti.

Budući da je roman iznad istinitog i lažnog i udvara se laži, iz druženja s njim ne može se izvesti civilizacijski napredak. Ako on uvodi u relativizam, onda je to ponajprije relativizam dobra i zla: on u području fikcije dozvoljava ono što se drugdje mora suzbijati. Postoji lom između romaneskne i društvene pozornice. Jednako tako, ukoliko on rasvjetljava svijet, onda to čini ocrnjujući ga, ako nas poučava nekom znanju, onda je to znanje promjenljivo; ono nas doslovno ničemu ne uči, on ostaje visjeti o ivici znanja kao i filozofije. Potrebno je slijepo povjerenje u stvaralačke moći pisanog da povjeruješ da je ono kadro oblikovati duhove i savjesti. Kao vrhunski užici, ni književnost ni glazba ničim nisu usporedivi (na sreću) s radom zakona koji pojedince pretvara u zakonodavca i podanika, da se poslužimo Kantovim riječima. Uzaludno je dakle od velikih tekstova i umjetnosti uopće očekivati da će nas oni sami osloboditi ili promijeniti ljudsku narav.


Treba li poezija biti pisana za sve

Moguće je da je kriza kulture samo posljedica njezina velikog uspjeha. To što rastući broj muškaraca i žena imaju pristup obrazovanju i razonodi objašnjava da ubuduće svatko želi pisati, skladati i slikati, umjesto da se zadovoljava pasivnim statusom primatelja. Koga uostalom okriviti, ako ne prosvjetiteljske nade koje svima, od kolibe do palače, obećavaju duhovnu manu? U ime čega masa, izgubljena u brizi za plaću, ne bi klepala stihove?

Odatle ova inflacija romana, kazališnih družina, glazbenih sastava, znaka nevjerojatne uzavrelosti čija bi naličja mogla biti da više nikoga ne čitamo ili slušamo. Dobro funkcioniranje društva zahtijeva da nekolicina proizvodi a da većina troši; ako se odnos preokrene, sistem se urušava. Kada gomila stvaralaca nabuja do razmjera vojske, onda je stvaralaštvo na udaru. Značaj književnosti i slikarstva je u njihovoj rijetkosti; njih dakle nikada ne može stvarati svatko, kao što je Lauteremont zahtijevao povodom poezije. A za svih? To je još manje izvjesno. Pristup mnoštva spomenicima prošlosti plaća se neizbježnim izopačenjem. Ono što se dobiva na količini često je izgubljeno u finoći, inteligenciji, poštivanju drugih. Umnožena u milijunima primjeraka, velika djela izlažu se otrcanosti. Činjenično stanje je tužno – kultura bi po svojoj biti trebala biti manjinska, dok svoju univerzalnost proglašava urbi et orbi! Njoj će biti kobna demokratizacija, a ne dokolica, a osvajački prostakluk medija, daleko od toga da joj prijeti, spasit će je praveći od nje isključivo dobro nekolicine učenih, gospodara kodova, pravila i prijenosa.

Pascal Bruckner: Demokratska melankolija, CERES, Zagreb 2007., (str. 101-103.)