Poganstvo poznaje boga koji je vezan uz jedno mjesto povrh svih i protiv svakog drugog mjesta. Stoga je poganstvo nužno mnogobožačko. Mnogoboštvo ne znači da skupina ljudi vjeruje u nekolicinu bogova, kao što ni jednoboštvo ne pretpostavlja isključivo vjeru u jednog Boga. Razlika nije u broju nego u vrsnoći. Jedino ako je jedan Bog isključivo Bog, neuvjetovan i neograničen bilo čime do samim sobom, tada je riječ o istinskom jednoboštvu, i jedino se tada raskida moć prostora nad vremenom.

Velika je moć prostora i uvijek je djelatna za razaranje ili stvaranje. Osnovnu čežnju bilo koje supine ljudi čini zahtjev za vlastitim prostorom, prostorom vlastite zbiljnosti, nazočnosti, životnosti koja hrani dušu i tijelo. To je razlog zbog kojega se časti zemlja i tlo, ne tlo općenito, već to posebno tlo, ne zemlja općenito, već božanske moći povezane s tim posebnim odjeljkom zemlje. Ali postoje mnoga tla i mnogi odjeljci zemlje, a svaki od njih posjeduje djelatnu snagu za određenu skupinu ljudi, te stoga od nje zahtijeva i božansku čast. Božanska čast označava krajnju čast, bezuvjetno čašćenje, jer je božanstvo – već prema vlastitom pojmu – krajnja, neograničena moć. No, svaki je prostor ograničen, te nastaje sukob između ograničenog prostora neke skupine ljudi, čak i cijeloga čovječanstva, i neograničenog zahtjeva koji proizlazi iz obogotvorenja tog prostora. Bog jedne zemlje vojuje s bogom druge zemlje, jer svaki je bog prostora imperijalistički već prema naravi vlastitog božanstva. Zakon uzajamnog uništenja, dakle, neizbježni je usud sila prostora.

Prostor je nešto više od rodne grude. On obuhvaća sve što pokazuje značajke 'jedno-do-drugosti' (beside-each-otherness). Primjeri prostornih pojmova uključuju krv i rasu, klan, pleme i obitelj. Znamo koliko su moćni bogovi koji priskrbljuju konačno dostojanstvo i vrijednost određenoj krvnoj zajednici. U svakoj od njih, 'jedno-do-drugost' odnosi premoć. Ljudska kultura ukorijenjena je u tim zbiljnostima pa ne smije iznenaditi to što im je uvijek, svjesno ili nesvjesno, iskazivana čast njihovih poklonika, ili pak to što su uvijek iziskivale općenitu valjanost.

Moderni nacionalizam stvarni je oblik u kojem prostor vlada nad vremenom, u kojem mnogoboštvo postaje svakodnevnom zbiljom. Nitko ne može zanijekati iznimnu kreativnost nacionalne zajednice. Nitko ne bi želio lišiti se tjelesnog i psihološkog prostora koji predstavlja njegova nacija. Nitko nije, niti itko može takvo što učiniti bez žrtve i gubitka. No, s druge strane, naš naraštaj uvijek iznova iskušava najstrašniju uzajamnost uništenja na prostor usredotočenih sila. 'Jedno-do-drugost' nužno postaje 'jedno-protiv-drugosti' (against-each-otherness) u trenutku kada neki posebni prostor priskrbi božansku čast. Takav je slučaj sa svakim nacionalizmom diljem svijeta, a ne samo u onim zemljama koje pokušavaju iznova ustanoviti religijske simbole i kult za vlastito nacionalističko pogansko vjerovanje.

Paul Tillich „Teologija kulture“ (EX LIBRIS, Rijeka – SYNOPSIS, Sarajevo)