Perzijski genije Omar Hajjam. Rubaije

Ebul-feth Gijasudin Omar ibn Ibrahim Hajjam ili po arapskom izgovoru Hajjami je ličnost koja je živjela u 11. i 12. vijeku. U historijskim iranskim izvorima spominje se kao veliki naučnik i filozof, a o njemu kao pjesniku nema ni spomena. Njegovi savremenici ili neposredni njegovi sljedbenici u svojim hronikama ga spominju sa velikim naučnim i vjerskim titulama, ali nigdje kao pjesnika. Tako npr. Abdurahim Hazeni ga spominje kao El-Imam Omar Hajjami, a njegov suvremenik i učenik, hroničar Nizami Aruzi ga naziva Hodžetulhak Hadže el-imam Hajjami, ali bez ikakve aluzije da je bio i pjesnik. Hakani Širvani, pjesnik koji je rođen u godinama (1126.) kada je Hajjam umro (1122. ili 1132.) spominje Hajjama sa titulom hakim, a ova titula davala se samo onim naučnicima koji su bili upućeni u sve znanosti svoga vremena, svojevrsni enciklopedisti, i malo je bilo naučnika koji su nosili takvu titulu.

(…)

Ni veliki Imam Gazali, koji se susretao sa Hajjamom, nigdje ga ne spominje kao pjesnika, što je slučaj i sa Šehristanijem. Ni sam Hajjam u svojim brojnim djelima iz raznih naučnih disciplina nigdje ne spominje i ne ističe da je pisao stihove. U brojnim savremenim iranskim enciklopedijama za Hajjama se kaže da je veliki naučnik iz raznih disciplina, ali zbog nekoliko rubaija koje je pisao u trenucima odmora od rada na naučnim djelima, u svijetu je više poznat kao pjesnik nego kao naučnik. Zato Iranci sve do dvadesetih godina našeg vijeka nisu obraćali pažnju na Hajjama kao na pjesnika. No, nakon što je Englez Edvard Ficdžerald (Edward Fitzgerald) 1859. godine objavio dosta slobodni prijevod nekih Hajjamovih rubaija, i Iranci su počeli da se zanimaju za Hajjama kao pjesnika i počeli su da tragaju za rukopisima njegovih rubaija.

(…)

A kakav je stvarni historijski lik Hajjama?

Ukratko rođen je u gradu Nišaburu dvadesetih godina 11. vijeka u kući tkača šatora – hajjama, tačnije 1021. ili 1048. godine. Budući pjesnik je upravo po zanimanju svoga oca uzeo i pjesnički nadimak Hajjam. Vrlo rano je počeo pokazivati interesovanje za različite naučne discipline, a u tadašnjem Horasanu imao je dobre uslove da se temeljno školuje i da se sastaje sa znamenitim naučnicima i filozofima. Poslije Nišabura, školovao se u drugim naučnim centrima u Horasanu, u Belhu i Semerkandu. Kao vrlo vrijedan i sposoban učenik stekao je izvrsno poznavanje medicine, filozofije, matematike, astronomije, meteorologije, a nije zaostajao ni u teološkim znanostima. Zahvaljujući takvoj širini svoga obrazovanja stekao je titulu hakim. Kao dobar ljekar izliječio je Melikšahovog sina Sendžera od boginja i stekao naklonost seldžučkog dvora. Na prijedlog velikog vezira Nizamulmulka postavljen je za upravnika velike opservatorije u Isafahanu, tada najveće na svijetu. Izvršio je reformu staroiranskog kalendara. Sastavio je astronomske tablice koje je nazvao Melikšahove tablice. Iz raznih nauka napisao je oko dvadeset knjiga na arapskom i perzijskom jeziku. Posebno treba istaći Raspravu o Euklidovim tablicama u kojoj daje ispravke nekih Euklidovih postulata, djelo o tačnosti i nedostacima indijskog načina vađenja korijena i kubiranja. Iz fizike je napisao Raspravu o specifičnim težinama zlata i srebra. Iz filozofije je napisao Raspravu o sveukupnosti egzistencije. Komentarisao je Ibn Sininu peripatetičku filozofiju, a pripisuje mu se i knjiga na perzijskom jeziku Nevruzname, u kojoj govori o običajima drevnih Iranaca.

U filozofiji je slijedio i prihvatao učenja Ibn Sine (Avicene). Sastao se jednom i sa velikim imamom Hudžetulislamom Gazalijem, ali se u filozofiji nisu slagali i pri prvom i jedinom susretu su se posvađali i nisu se više nikada susretali. Historičari u Iranu pretpostavljaju da je Gazalijevo djelo Destrukcija filozofije nastalo nakon susreta Gazalija sa Hajjamom, jer Hajjam je bio sljedbenik aristotelovsko-plotinske misli koju je obrađivao i prihvatao Ibn Sina, a u interpretiranju islama bio mu je blizak mutezilitsko-šiitski pristup. Posebno mu je bilo blisko alegorijsko i ezoterično tumačenje Kur'ana, što je u njegovo doba smatrano vrlo opasnom jeresi.

(…)

Samarkand

U svom naučnom i intelektualnom razvoju pretrpio je široki spektar svih mogućih uticaja, a zahvaljujući svome intelektu, hrabrosti i nepomirljivosti sa svim i svačim, postao je jedna od najzanimljivijih i najkontroverzijnih ličnosti svoga vremena. Hajjam je kao pjesnik i filozof, bez imalo straha i sa svojom nemilosrdnom logikom odbacivao slabosti i jadno umovanje svojih savremenika, poltronsko filozofiranje vjerskih autoriteta. On ironično prigovara vjerskoj ulemi što iznose i tvrde ono što ni sami ne znaju. Zato je vrlo različito ocjenjivan, počev od tačnih ocjena od strane njegovih savremenika, do ocjena koje su o njemu davane kako je kome trebalo. Nazivan je od strane evropskih orijentalista Kraljem mudraca, Čudom svoga vremena, Velikim nevjernikom i sl. A tek u Iranu, broj nadimaka i atributa je mnogo veći i kontroverzniji. Tako je ocjenjivan kao: pobožnjak, prirodnjak, zervanista, sufija, optimista, pesimista, metempsihozist, opijumaš, bengist, pohotljivac, materijalist, odmetnik, bezvjernik, boem, raskalašenik itd. Ovoliki broj nadimaka svjedoči da nije uvijek ispravno shvaćan i da je imao dosta neprijatelja. Hajjam je umro u rodnom gradu Nišaburu 1122. ili 1132. godine.

(…)

Hajjam je u filozofiji slijedio učenja svoga prethodnika Ibn Sine (Avicene), a to znači učenje prve renesanse aristotelovsko-plotinske misli kod Ibn Sine i islamskih enciklopedista. Ako se, dakle, osvrnemo i na vijek prije Hajjama i zavirimo u biografije znamenitih naučnika – filozofa, vidjećemo da su progonima bili izloženi Farabi, Razi, Biruni, Ibn Sina i dr. Iako je Ibn Sina bio pobožni musliman, duboko religiozne prirode, što se manifestuje ne samo u njegovoj poeziji i komentarima Kur'ana, nego također i u njegovim filozofskim radovima gdje on na svaki način pokušava uskladiti različite poglede sa islamskim dogmama, ustvari, u mnogim aspektima svojih ubjeđenja bio je inspirisan učenjima i smislom islama [Sejjid Husein Nasr, Tri muslimanska mudraca, str. 53, Sarajevo 1951. (prijevod Bećir Džaka)], bio je proglašvan heretikom i nevjernikom i kao takav u nemilosti zvanične teologije.

(…)

Ako je Ibn Sina bio napadan i proglašavan nevjernikom, onda nije iznenađenje da je i Hajjam kao sljedbenik i poštavalac njegovih učenja doživljavao sličnu sudbinu. Čak je i Hajjamov suvremenik i veliki vjerski autoritet, veliki imam Gazali došao pod udar islamskim formalista i egzoteričnih teologa, a prigovarali su mu, između ostalog, i zbog toga što je zagovarao izučavanje logike koja je trebala da pomogne islamskim naučnicima da pri odbrani islama ne zapadaju u naivne greške.

(…)

Savremenici Omara Hajjama i poznavaoci njegova života prenose da je on u trenucima odmora za vrijeme pisanja svojih naučnih djela pokušavao u stihovima da iskaže neke probleme o kojima je raspravljao u naučnim djelima i za to je izabrao pjesničku formu rubaiju. Najnovija istraživanja u Iranu pokazuju da je Hajjam sigurno napisao oko sedamdeset rubaija. Međutim, kasnija izdanja Hajjamovih rubaija sadrže mnogo više rubaija koje se pripisuju Hajjamu, pa tako imamo izdanja sa 150, sa 250, a ima izdanja čak i sa 1200 ''Hajjamovih'' rubaija.

O recepciji Hajjamove poezije

Učenja i filozofija, koje je Hajjam izlagao u svojim proznim djelima, mogu se pratiti i u njegovim rubaijama. Među naučnicima i interpretatorima Hajjamovih rubaija ima mnogo razmimoilaženja. Jedna grupa Hajjamologa sklona je da njegove stihove tumači u sufijskom duhu i da ga smatra pjesnikom koji teži carstvu vječnog, svijetlog i divnog, glasnikom tople ljubavi prema Bogu (Valentin Žukovski). Ovome je blisko mišljenje da je Hajjam pravovjerni musliman čiji filozofski i etički pogledi ne izlaze iz okvira ortodoksnog islama (Smirnov, Tirtha, Furugi). Druga grupa, kao Kristensen, Arberi, Rozen, imaju drugačije mišljenje. Oni tvrde da je Hajjamova poezija daleko od sufijskih spekulacija i Hajjama proglašavaju pjesnikom hedonistom i pjesnikom vinske poezije. Moročnik za Hajjam kaže da je svjesni bogohulnik, ateista i materijalista, ne objašnjavajući otkuda onda elementi pesimizma i skepse u Hajjamovoj poeziji. Iranac Sadek Hidajet na jednom mjestu reče da je osnovna tematika Hajjamove poezije borba između dobra i zla. Generalno uzevši, moglo bi se i tako reći. Ima pak više problema kojima se Hajjam bavi u svojim rubaijama, uostalom kao i u svojim proznim djelima.

(…)

Jedan broj Hajjamovih rubaija tretira pitanje sudbine, odnosno pitanje fatalizma ili slobodne volje. Prva tumačenja sudbine u islamu dala je e'šaritska škola. Po tome tumačenju čovjekova sudbina u svim svojim detaljima unaprijed je određena i čovjek tu ne može ništa izmijeniti. Hajjamu je bilo bliže učenje mu'tezilita, po kojemu čovjek u životu ima određenu slobodu volje, i to samo u nekim sitnijim detaljima gdje dolazi do izraza i lični izbor. Ali glavni i osnovni fenomen čovjekove egzistencije su izvan njegove volje.

(…)

U islamu su poznate diskusije eš'arita i mu'tezilita o sudbini. Hajjam je bliži učenju racionalnih mu'tezilita koji idu srednjim putem i smatraju da je čovjek u nekim nebitnim stvarima u mogućnosti da nešto bira i svojom voljom upravlja. Taj srednji put može da ima uporište u izreci Muhammeda a.s. koja glasi: Najbolje su srednje stvari. I veliki pjesnik Ovidije na jednom je mjestu rekao: Medio tutissimus ibis – Srednjim putem ćeš najbolje stići. Hajjam zna da čovjek nema nikakvog uticaja na bitne elemente svoje egzistencije, ali mu nije jasno i ne može da prihvati da će čovjek biti kažnjen za sve što mu se događa u živtu. Time je dolazio u sukob sa eš'aritima i fanatičnim interpretatorima islama. Otuda mi u njegovim stihovima susrećemo ironične primjedbe u tom smislu, kao npr. u sljedećim rubaijama:

Izvor:
Bećir Džaka (1997). Historija perzijske književnosti od nastanka do kraja 15. vijeka. Sarajevo: Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“

Prenosimo nekoliko Hajjamovih rubaija u vrsnome prevodu Fehima Barjaktarevića (Hajjam, Rubaije, Utopia, Beograd 2009.)

U dane mladosti treba vino piti,
s lepim stvorom treba često vino liti;
ovaj trošni svet je pustinja i pustoš,
u pustinji treba pust i pijan biti!

*

Kažu mi: ko pije ... u paklu se kaje!
Za te lude reči srce mi ne haje;
ako će u pako ... ko ljubi i pije,
onda pust i prazan ceo raj ostaje!

*

Večeras ću bokal vina pribaviti,
posle druge čaše sve ću ostaviti:
od razuma ću se i vere razvesti,
pa sa ćerkom loze, svadbu proslaviti!

*

O muftijo strogi, mi smo ... od tebe spretniji,
pored svega našeg p'janstva od tebe trezniji;
mi pijemo krv od loze, a ti krv od ljudi,
dȅ, presudi sada pravo: ko je krvožedniji?

*

Bože, krčag vina Ti si mi razbio,
bože, izvor slasti Ti si mi zakrio,
moje čisto vino Ti si mi razbio:
bože - da zanemim - Ti si se napio!

*

Šta će biti ... nemoj time mučit sebe,
nemoj srce, dušu, morit bez potrebe!
Raduj se i život veselo provodi,
jer poredak sveta pravljen je – bez tebe!

*

Tajne pravečnosti... ne doznade - ni ti ni ja,
zagonetke sveta ne odade - ni ti ni ja;
za zavesom šta je... nagađamo - i ti i ja,
kad zavesa padne, ne ostade - ni ti ni ja!

*

Ah! Kako je život taj uludo projurio:
grešan svaki zalogaj, svaki dah se prozlio,
crni spisak dužnosti koje sam propustio,
celo brdo zabrana koje sam prekršio!

*

O nebo, prostaku daješ sve što ište,
daješ mu i hamam, i mlin, i dvorište,
a plemenit za hleb sve založit mora...
pljunut treba takvo nebo – čudovište!

Prometej.ba

XII/2013