Prikaz knjige Karen ARMSTRONG, Polja krvi: religija i historija nasilja, Buybook, Sarajevo, 2016. Autor: Darko Pejanović

Karen Armstrong u knjizi Polja krvi: religija i historija nasilja donosi prikaz razvoja nasilja u tri poglavlja. Prvo poglavlje naslovljeno Počeci govori o zemljoradnicima i stočarima, drevnoj Indiji i Kini, te o židovstvu i nastanku monoteizma. U drugom poglavlju, Očuvanje mira, govori o Rimskom carstvu i Pax Romana, o neobičnom čovjeku Isusu, Bizantu i tragediji imperije, nastanku islama i njegovom širenju, križarskim ratovima i džihadu. Treći dio govori o modernosti, pojavi i trijumfu sekularnoga, uzvraćanju udarca od strane religije, svetom teroru od strane sekularne države te o globalnom džihadu koji stupa u glavni fokus od terorističkog napada 11. rujna 2001. na Svjetski trgovački centar u New Yorku te nizu vojnih akcija od strane SAD-a koje su nastupile nakon tog nemilog događaja.

Glavna autoričina teza je da nasilje ne dolazi sa religijom nego sa početkom razvoja civilizacije (17-18). Naime, negdje oko 9000. godine pr. Kr. ljudi su razvili metode uzgoja i skladištenja divljih žitarica što će dovesti do znatnog povećanja broja stanovništva. Budući da su neki gradovi imali bolje uvjete za skladištenje žitarica, samim time su postajali bogatiji. Time nastaje uvjet mogućnosti nasilja. Dolazi do organiziranih krađa i samim time do nasilja. Pored ovoga nastao je još jedan oblik nasilja, mnogo suptilniji - strukturalno nasilje. Nekolicina ljudi držala je u svojim rukama većinu resursa.

Nasilje je dakle u temeljima ljudske civilizacije. Odatle će se izroditi začarani krug kojeg se civilizacija neće moći riješiti do danas. Za napredak i razvoj civilizacije bit će potrebna država koja će omogućiti jednoj klasi ljudi, aristokraciji koja živi na račun siromašnih seljaka i radnika, da se fokusira na inovacije bez kojih ne bi bilo stvaranja zaliha hrane (npr. osmišljavanje i izgradnja kompliciranog sistema navodnjavanja, izučavanje astronomije zbog poplava i drugih nepogoda i dr.).

Armstrong će kroz cijelu knjigu pokušati obraniti svoju tezu da je temelj nasilja u agrarnoj državi, a ne u religiji. Religija će dakako igrati važnu ulogu u rukama države koja će koristiti njezin potencijal kako bi opravdala vlastitu poziciju moći. Veliki uspjeh će imati samim time što u tim društvima religija i politika nisu bile odvojene, kako je nama danas samorazumljivo, barem nama koji baštinimo zapadni misaoni sistem. Naime, funkcioniranje cijelog društva bila je neka vrsta svete aktivnosti, religija je bila u biti politika. Svako društvo imalo je određeni mit u svome temelju, oponašali su svoja božanstva i prenosili u stvarnost kozmički red koji je bio utemeljen mitom.

Izvor fotografije: onreligion.co.uk

Njegovanje ratničke kulture je u temelju svakog ondašnjeg društva, bilo ono zemljoradničko ili stočarsko. Nasilje je bilo mogućnost da se lakše dođe do resursa koji su neophodni za život. Rat će postati ekonomska i društvena nužnost. Ovaj nagon baštinimo od reptila, koji je prije 500 miliona godina izašao iz vode, koji je imao mehanizme koji su ga tjerali da se hrani, bori, bježi i kada je potrebno da se razmnožava.

Postoje neke zajedničke točke drevnih civilizacija Mezopotamije, Indije i Kine koje je opisala autorica Armstrong. Mitovi koji su bili temeljni za organizaciju ovih društava (ep o Gilgamešu, Enuma Eliš, Rigveda, i dr. su mitovi teogonije) veličali su rat i nasilje kao bitne elemente za opstanak i razvoj društva. Ipak, ovo veličanje nije bilo jednostrano. Ratnici su ujedno bili i sveti i prokleti. Sveti jer su čuvali red, a prokleti jer je njihovo djelovanje dovodilo u pitanje njihovo poštenje.

Kako smo vidjeli religija je putem mitova bila korištena od aristokracije da očuva njihovu moć. Rat je kroz mitove bio kritiziran, ali opravdavan kao nužnost za opstanak države, civilizacije i napretka. To nas ljude predstavlja kao „manjkava stvorenja sa nasilnim srcima koja čeznu za mirom“ (77). Ipak je religija uvijek iznova iznašala alternative takvom društvu koje je utemeljeno na nasilju. To se događalo revidiranjem mitova. Primjera je mnogo. Oko 1200. godine pr. Kr. na području Perzije pojavljuje se prosvijetljeni apokaliptički propovjednik Zaratustra. Budući da je svijet podijeljen na dobro i zlo (dualizam) on zahtijeva da se apsolutno odbaci teror i zlo. U Indiji će se također dogoditi revidiranje mita. Joga koja je u početku označavala uprezanje ratnih kola razvit će se do meditacije nenasilja. Doći će do radikalnog odbacivanja nasilja u džanizmu koji zahtijeva empatiju prema svakome, ali i budizmu koji zahtijeva kultiviranje dobrih i pozitivnih emocija. U Kini će revidiranje mita potaknuti Konfucije (551.-479. pr. Kr.) koji je razvio zlatno pravilo.

Religijska vjerovanja i prakse nisu ni u drevnim civilizacijama vodili samo nasilju i ratu. Ljudi nošeni religijom, mitologijom, kontemplacijom kretali su se u dijametralno različitim smjerovima. Neki prema nasilju, drugi, kao što smo netom vidjeli, prema radikalnom nenasilju.

Pojava židovstva donijet će neke novosti u shvaćanju nastanka svijeta pa tako i u shvaćanju nasilja. Biblija govori o prvim ljudima, Adamu i Evi, koji nisu aristokrate nego su zbog prekršaja zapovijedi osuđeni da budu „robovi zemlje“ (103). Drugačija je perspektiva i u pripovijesti o Kainu i Abelu. Kain koji je poljoprivrednik ubija Abela stočara. Biblija osuđuje taj zločin, ona od samog početka dakle osuđuje nasilje koje je u srcu agrarne države, tako barem prema tumačenju autorice Armstrong. U istom smislu tumači i Jahvin poziv Abrahamu da napusti svoje agrarno društvo te pođe u obećanu zemlju gdje će biti stočar. Zaista je začuđujuće kako je tako jedan mali narod uspio očuvati svoju slobodu i cjelovitost usred vladavine nemilosrdne imperijalne sile. Pomogla im je ideologija suprotstavljanja strukturalnom nasilju agrarne države. Jedan način tom suprotstavljanju jeste da zemlju posjeduju obitelji, a ne aristokracija, te da se zemlja koja je prodana zbog oskudice u jubilejskoj godini (Lev 25,8-55) mora vratiti izvornom vlasniku. To je zakon koji je društvo vraćao u ekonomsko-socijalnu ravnotežu, to je društvena dimenzija vjerskih propisa.

Jedan od najvećih argumenata da je monoteizam kao religija nasilan jesu tekstovi Staroga Zavjeta koji govore o hebrejskom osvajanju Svete zemlje koji obiluju masovnim ubojstvima koje naređuje i podržava sam Bog, a osobito je nasilna knjiga o Jošui. Međutim, ne postoje nikakvi arheološki dokazi o ovim zločinima, a slični opisi masovnih zločina u osvajanju zemlje postoje također u pripovijestima drugih naroda koji su bili mnogobožački (npr. u Jordanu i Arabiji). Moglo bi se reći da je tu riječ o književnoj vrsti koja uveličavajući zločine želi svoje vojne pohode učiniti impozantnijim.

Izvor fotografije: prometej.ba

Kao što smo vidjeli Hebreji su uspjeli osnovati zajednicu bez centralne moći koja bi uzrokovala strukturalno nasilje. Ipak, nakon nekog vremena počeo je jačati nered među plemenima (Suci 21,25; 11,29-40; 18; 19; 20-21). Zbog toga je narod od suca Samuela tražio kralja. On se tomu suprotstavlja navodeći opasnost ugnjetavanja i eksploatiranja naroda od strane kralja i aristokracije. Unatoč tomu uspostavljeno je kraljevstvo i desilo se ono na što ih je Samuel upozoravao, njihovi sinovi su ginuli za kraljeve ciljeve, kralj će uzurpirati njihovu zemlju, bit će njegove sluge, ubirat će porez od njih, postat će mu robovi (usp. 1Sam 8,10-18).

U židovstvu su se kao i u drugim religijama pojavljivali pojedinci i grupe koji su protestirali i ukazivali na nepravdu koja se čini narodu. Bili su to starozavjetni proroci koji su nastupali u Božje ime. Pored ovoga, kasnije, desit će se i revizija mitova odnosno njihovo razumijevanje i tumačenje. Tako se u Starom zavjetu dva izvora pozivaju na iste pripovijesti, a izvlače dijametralno različite zaključke. Deuteronomist tako u drugome i strancu vidi neprijatelja kojeg treba uništiti, dok svećenički izvor u drugome vidi sliku svetoga te smatra da ga se samim time treba poštivati i cijeniti. Svećenički izvor donosi ovaj zaključak jer je i sam bio manjina u babilonskom sužanjstvu, a ujedno se sjetio i Egipta te ugnjetavanja koje je njegov narod podnosio dok nije izašao iz njega rukom Jahvinom. Ovo radikalno nenasilje u svećeničkom izvoru vidljivo je i u izvještaju o stvaranju (Post 1,2-2,4a). Bog stvara kozmos bez nasilja, potpuno suprotno od izvještaja o stvaranju u drugim tradicijama u kojima je kozmos nastajao uglavnom teogonijom. Svećenici, religijski službenici, uvode miroljubivu tradiciju u narod, tako da ovi tekstovi razbijaju mit o tome kako je religija inherentno nasilna. Od samih početaka religija nije jednoznačna.

Nakon dužeg vremena nestabilnosti i nesigurnosti za vrijeme rimskog cara Augusta (30. pr. Kr. – 14. po Kr.) nastupa stanje mira, Pax Romana. Bio je to mir koji je čuvan nemilosrdno. Židovi tek što su se oslobodili nemilosrdne vlasti Seleuka i Antioha IV. koji je htio ukinuti židovski kult, počela je borba protiv nove uzurpatorske vlasti iz Rima. To je vrijeme kada nastaje apokaliptička duhovnost (knjiga Davidova) i pokreti koji su htjeli povratiti autentični židovski kult (kumranska zajednica i eseni). Ipak ovi pokreti su rijetko ulazili u nasilnu i oružanu pobunu protiv vlasti, više je to bilo snalažljivim političkim otporom.

U to vrijeme pojavljuje se i Isus sa svojim propovijedanjem i pokretom koji je predstavljao svojevrsnu alternativu strukturalnom nasilju imperijalističke vlasti. Isus je izričito bio protiv svakog nasilja. Nije se opirao hapšenju, ukorava učenika koji je mačem odsjekao uho jednom od slugu velikog svećenika. Međutim, koristio je težak govor, protestirao protiv bogatih, grdio je pismoznance i farizeje. Bilo je to nenasilno protivljenje imperijalnoj sili. Glavna tema njegovog propovijedanja je bilo Božje kraljevstvo koje je bilo univerzalno, uključivalo je sve slojeve društva u Izraelu, ali i izvan njega. Kasnije će, nakon njegove smrti, ovu misiju nastaviti apostoli šireći Isusovu poruku diljem ondašnjeg svijeta. Zajednice okupljene oko apostola razvit će se u Crkvu, to je zajednica u kojoj nije trebalo biti podjela i razlika, živjeli su skupa i sve im je bilo zajedničko. Bila je to prava alternativa ondašnjem društvu. Diljem Rimskog carstva Crkva će se širiti iako nije bila jedna od priznatih religija (religio licita), čak je bila i progonjena iz čega će izrasti kult mučenika koji će iznositi na vidjelo strukturalno nasilje i okrutnost države. Unatoč progonima Crkva će napredovati i to zbog njezine multikulturalnosti, internacionalnosti i zbog učinkovite uprave koja ju je vodila.

U međuvremenu, 70. godine po Kr., zbog židovske pobune doći će do razorenija Hrama u Jeruzalemu. Židovi su ponovno morali reinterpretirati svoju vjeru čiji je kult bio nužno vezan uz Hram. Umjesto oko Hrama počeli su se okupljati oko Tore i dva nova spisa Mišne i Talmuda. Religiju su počeli temeljiti na novim egzegetskim školama čije se učenje protivilo svakom obliku nasilja i ratobornosti, počeli su se oslanjati na duhovnu snagu. Iz toga će proisteći učenje da je nasilje nespojivo s Torom.

Crkva se nastavila širiti sve dok nije postala priznata religija u Rimskom carstvu 313. godine ediktom cara Konstantina te državnom religijom za vrijeme cara Teodozija I. 380. godine. Ovim je nastalo novo vrijeme za Crkvu i kršćanstvo, vrijeme vezivanja uz moć. Možda najbolji primjer tog vezivanja je biskup Euzebije Cezarejski (265.-340.) koji postaje dvorski teolog cara Konstantina nakon što je središte carstva preselio u Konstantinopol. Razvio je princip: jedan Bog – jedno carstvo – jedan car. Pored ovoga teološki je pokušavao opravdati svaki carev postupak pa čak i ratne pohode koji će vrhunac dosegnuti u križarskim ratovima. Dogodila se imperijalizacija vjere, kako kaže Armstrong. Međutim u kršćanstvu su se tijekom čitave povijesti javljali pokreti koji će se protiviti ovako koncipiranom kršćanstvu sa željom da se vrate izvornoj Isusovoj poruci. Na početku će to biti pustinjaci, kasnije monasi i redovnici.

Dok se kršćanstvo širilo i jačalo svoju imperijalnu vezu, na arapskom poluotoku u 7. stoljeću javlja se islam. Beduin iz plemena Kurejša primio je Objavu koja će biti zapisana u Kur'anu. Muhamed se smatrao potomkom Abrahamovog sina Išmaela te je vjerovao u jednoga Boga kao Židovi i kršćani. Ustvari to i nije bila nova objava, kako će ju smatrati Muhamed, nego je to podsjetnik na objavu koju je Bog dao poslanicima ranije s tim da je Kur'an posljednja objava u nizu. Pored monoteizma, islam je bio alternativa tadašnjem sistemu džahilijeta – poganstva i neznanja koje je bilo sklono nasilju i osveti. Mekanskim trgovcima koji su vladali gradom islam nije zasmetao kao religija nego iz ekonomskih razloga. Budući je Meka bila središte mnogobožačkog kulta arapskih plemena ona je bila i veliko trgovačko središte. Muhamed dolazi u sukob s njima jer mjesto svetišta želi očistiti od mnogobožačkih kumira. U tom sukobu, kojeg će Muhamed voditi iz Medine, poslanik će se okušati i kao vojskovođa. Iz tog razloga u Kur'anu postoje mnoga mjesta koja govore o nasilju i pozivanju na nasilje. Postoje naime dvije egzegetske strategije za tumačenje ovih mjesta. Prva je da svaki stih treba povezati sa konkretnim kontekstom u kojemu je poslanik dobio tu objavu. Druga strategija je u derogiranju ajeta. Naime, dok se zajednica/ummet još utvrđivao Bog je davao privremena rješenja, kako je islam jačao dobivao je stalna rješenja tako da su kasnije objave derogirale prijašnja – blaža rješenja.

Sultan Mehmed Fatih, osvajač Konstantinopola (kasnije Istanbul)

Da je nasilje islama, osim u samoobrani, stvar tumačenja pokazuju mnoga svjedočanstva o muslimanskom osvajanju Mezopotamije, Sirije, Palestine, Egipta. U tim područjima za vrijeme osvajanja nije došlo do progona drugih religija, a narodi knjigesu imali povlašten status podanika. Dakako nimalo idilično, ali znatno drugačije nego da su bili prognani ili prisiljeni na konvertiranje. Tako npr. jedan rabin u 11. stoljeću zahvaljuje Bogu što je dao da „kraljevstvo Išmailovo“ (182) osvoji Palestinu, jer je halifa Omer pozvao Židove da se vrate u Jeruzalem.

Što se tiče učenja o džihadu i ratu podržavanom od Boga, on će se razviti tek kasnije u Hadisu. Neki će hadisi čak džihad stavljati u rang pet stupova islama sa ispoviješću vjere, davanjem milostinje, obavljanjem molitve, posta i hadža. A klasičnu doktrinu džihada formulirat će Muhammed Idriseš-Šafi (umro 820.). Po njemu, naime, postoji daru-l-islam ili obitavalište islama i daru-l-harb ili obitavalište rata. Između ove dvije stvarnosti ne postoji konačni mir dok sve ne postane obitavalište islama. Ipak pravi jednu važnu diferencijaciju. Džihad prema njemu nije fard-i ajn kao što je to molitva, dakle obavezna za svakog pojedinca. Nego je džihad fard-i kifaja, obaveza određena pojedincu, a u ovom slučaju samo halifi.

U 11. stoljeću kada muslimani osvoje zavidan teritorij, između ostalog i Svetu zemlju, nastat će krvavi i brutalni ratovi u ime kršćanstva da se oslobodi Jeruzalem od nevjernika. Vitezovi će se kršćanima predstavljati kao glavni uzori. Međutim, pojava vitezova nije uopće bila tako idilična. Vitezovi su nanosili veliku štetu u propalim monarhijama Europe. Pretvorili su se u pljačkaške horde koje su ubijale sve pred sobom. Stoga crkveni sabor u Narboni 1054. godine upozorava da oni koji ubiju kršćanina prolijevaju Kristovu krv. Ove zabrane nisu urodile plodom. Druga šteta koju će križari trajno nanijeti Europi jeste antisemitstvo koje su učinili kroničnom bolešću Europe. Ipak, trebalo bi kazati da križari nisu bili motivirani samo vjerskim žarom. Jednako tako, ako ne i više, bili su motivirani društvenim i ekonomskim faktorima. Mladi su odlazili u križarske pohode da bi se izvukli iz propalih domovina kako bi se dokopali kakvog bogatstva i slave. Zanimljivo je i to da je vodstvo križarskih pohoda od trećeg pohoda (1189.-1192.) u rukama svjetovnih vladara koji se uglavnom vode materijalnom koristi. Najtragičniji primjer je barbarski upad i pljačkanje Carigrada za vrijeme četvrtog križarskog pohoda 1204. godine.

Europa od 11. stoljeća postaje društvo progona. Do tada jako dobro integrirani Židovi postaju predmetom progona. Međutim bilo bi krivo kazati kako je to jedina slika kršćanstva tog razdoblja. Kao i u svako vrijeme krize pojavljivali su se ljudi i pokreti koji su bili spasonosni i iscjeljujući za Crkvu. Jedna od tih osoba je i Franjo Asiški (1181.-1226.) koji se odrekao svog bogatstva i posvetio se brizi za siromašne i marginalizirane u društvu.

Unatoč svim križarskim ratovima ne može se reći da je postojao jasan kršćanski stav o ratu. Bilo je dijametralno različitih tumačenja, od onih koji su se pozivali na mir do onih koji su opravdavali ratne pohode, ubijanje i uništavanje drugih i drugačijih, najčešće zbog materijalne koristi.

Nakon stoljeća križarskih ratova, sukoba papa i državnih vladara oko prevlasti moći i uopće jednog teškog razdoblja u Europi nastupilo je vrijeme modernosti. Kao okvirna godina uzima se 1492. u kojoj su se odigrala dva važna događaja. Prvi je poraz sultana od Granade te izgon muslimana iz Španjolske. Kršćanski Zapad je i tada još bio u inferiornom položaju naspram muslimanskog svijeta jer su postojale imperije kojima nijedna država na Zapadu nije mogla parirati. Riječ je o Osmanskom carstvu, Sefevidskom u Iranu i Mogulskom u Indiji. Drugi događaj je još važniji u povijesti Europe, događaj je to koji će označiti početak promjene koja će trajati 400 godina. Naime, 1492. godine stvorena je komercijalna ekonomija koja se više neće temeljiti na poljoprivredi nego će zahtijevati veću inovativnost. Iz tih razloga će isploviti i Kolumbo te otkriti potpuno novi svijet. Bio je to i početak kolonijalizacije novoga svijeta koji će omogućiti razvoj i bogaćenje Europe.

Kolonijalizacija će biti popraćena pokrštavanjem južnoameričkih domorodaca uz papin blagoslov. Rezultat toga će biti milijuni mrtvih. Jedno istraživanje je pokazalo da je u razdoblju 1519.-1595. u središnjem Meksiku broj stanovnika sa 16,9 milijuna opao na 1 milijun. Opet treba naglasiti da to nije bio jednoglasan stav Crkve i njezinih službenika. Među mnogima autorica će izdvojiti tri crkvena službenika, svećenika, misionara i kardinala. Durand od San Poinaciane, kardinal Thomas Cajetan i Francisco de Vitoria su se otvoreno protivili brutalnom i neljudskom postupanju prema domorocima. Također treba reći da najokrutniji i najveći pobornici takvog postupanja nisu bili svećenici i misionari nego renesansni humanisti. Neki su tu okrutnost opravdavali pozivajući se čak na Aristotela koji je govorio da su neki ljudi po prirodi robovi.

Izgon Židova iz Španjolske 1492.

Kao što smo vidjeli ranije na primjerima drevnih civilizacija, a tako i u Europi, napredak civilizacije nerazdvojivo je povezan sa ratovima i nasiljem.

Dodatni korak u razvoju društva zadat će Martin Luther sa svojom reformacijom (1517. god.). Naglašavajući kako je religija privatna stvar te treba ostati diskretna, doprinijet će sekularizaciji zapadnih društava. Oko toga će se osobito razviti, kako kaže Armstongova, »mit stvaranja« modernog Zapada nakon vjerskog Tridesetogodišnjeg rata koji se vodio 1618.-1648. Zaista, rezultat ovoga rata će biti pravo na slobodno izjašnjavanje o konfesionalnoj pripadnosti, jer do tada je važio princip cuius regio eius religio. Zašto autorica to naziva mitom? Naime, detaljnijim istraživanjem tog rata pokazat će se kako on ustvari i nije bio pravi vjerski rat. Bilo je različitih koalicija u kojima su katolici i protestanti zajedno nastupali u borbi protiv katolika, protestanata ili pak iste takve koalicije. Isto tako je bilo i intelektualaca koji su razvijali različite teorije o ustroju države. Tako je Thomas Hobbes (1588.-1679.) u svom djelu Levijatan govorio kako država treba imati kontrolu nad religijom jer su vjerske nesuglasice krive za ratove, dok je James Harrington (1611.-1677.) pak tvrdio da su ekonomska i pravna pitanja dovodila do ratova.

Rješenje koje će biti prihvaćeno u zapadnoj Europi ponudio je John Locke (1632.-1704.). Bila je to religijska sloboda. Religija je stvar svakog pojedinca za sebe i država se ne smije uplitati u te stvari pojedinca. Ovakvo rješenje ponudio je zbog religijskih ratova koji su bili uzrokovani nemogućnošću da se prihvate drugačija stajališta, stoga je za stvaranje miroljubivog društva potrebno potpuno odvajanje religije od države. Kod Lockea vidimo rađanje mita o religijskom nasilju, i on će postati temeljan za zapadni etos. Međutim, već će i sam Locke pokazati tamnu stranu ovog liberalnog etosa moderne politike koji će otkriti tamnu stranu sekularizma. To je promjena u razumijevanju religije. Religija u modernom shvaćanju je privatna stvar i ona se brine samo za sebe. Gubi se ona temeljna crta religijskoga koja je prožimala budističke monahe, Konfucija, Isusa, Muhameda, da iz istraživanja unutarnjeg svijeta mijenjaju društvo, da se bore protiv strukturalnog nasilja. Sve se to gubi sa sekularističkim shvaćanjem religije koje postavlja Locke. Za njega glavnu ulogu igra suverena država i vladar koji ima „apsolutnu, proizvoljnu, despotsku vlast“ nad robom koja je uključivala i „ovlast da ga ubije u bilo kojem trenutku“ (John Locke, Two Treatises of Government, str. 5, 24, citirano prema K. Armstrong str. 253-254). Time se Locke uključio u odobravanje nasilnog koloniziranja i otimanja zemlje od američkih domorodaca u ime prirodnog prava jer tolika neobrađena zemlja u rukama Europljana može biti korištena za potporu siromašnih u Europi. Sekularizam samo što je bio u začecima već je bio uspostavio jedan novi sistem ugnjetavanja.

Na pomolu je trijumf sekularnoga. Kolonizatori će u ime ljudskih prava zahtijevati pravo na osvojenu zemlju, u ime istih prava odobravat će istrebljenje autohtonog naroda u Americi. Zanimljiva je činjenica da će u Sjevernoj Americi humanizacija i razvoj demokracije na sve slojeve društva biti potaknuta od vjernika srednjeg i nižeg sloja. Jedan od njih je Jonathan Edwards (1703.-1758.). Ova pojava će dovesti do jednog prilično neobičnog hibrida koji će označiti temeljnu razliku Američke revolucije (1776.) od Francuske revolucije (1789.) koja će biti izrazito antireligijska. Američki hibrid spojit će duh slobode i duh religije, a do ove razlike je došlo jer su se revolucije nadahnjivale različitim filozofima. Američka revolucija se uglavnom vodila prosvjetiteljima zdravog razuma kao što su Francis Hutchenson, Thomas Reid, Adam Smith, Duglad Steward, te umjerenim prosvjetiteljima Isaacom Newtonom i Johnom Lockeom. Odbacili su skeptične prosvjetitelje Voltaira i Humea te revolucionarnog prosvjetitelja J. J. Rousseaua.

Mit o religijskom nasilju, proizveden u zapadnoj Europi, vjerovao je da će razdvojenost Crkve i države dovesti do oslobođenja društva od religijske ratobornosti i da će društvom zavladati mir. Međutim, desilo se upravo suprotno. U Francuskoj je novi sekularni režim počeo s politikom prinude, obespravljivanja i oduzimanja. Agresija sekularne države rezultirala je nasiljem. Za ostvarivanje ciljeva sekularne države nisu birana sredstva. Napadalo se i ubijalo sve što bi stalo na put revolucije pa bile to i žene i djeca. Uspostavljani su sudovi koji će loviti i progoniti disidente i izdajnike. Ovaj režim, kojem je jedan od otaca bio Maximilien de Robespierre, izrodit će terorizam u današnjem značenju, tako smatra Terry Eagleton (Sveti teror). On, naime, kaže kako je terorizam izum moderne države koja nastaje Francuskom revolucijom - to je državni teror koji progoni svoje neprijatelje u maniri zloglasne inkvizicije. Stoga je opravdano pitati se koja je razlika ubijati u ime slobode, jednakosti i bratstva ili ubijanje u ime Boga? Sekularni etos se brzo prilagodio nasilju. Izgubio se univerzalistički pogled, kojeg su imale religije, o poštovanju svetosti svakoga života.

Kasnije će u 18. stoljeću izum parnog stroja i industrijalizacija, koja će potpuno zamijeniti agrarnu ekonomiju, dovesti do novih kolonijalnih iskorištavanja. Industrijalizacija će također roditi nacionalnu državu. Iako će državne ideologije biti sekularne, nacija će u ljudima pobuđivati kvazireligiozna osjećanja. Ova osjećanja će pripomoći jednoj od najvećih tragedija ljudskoga roda – I. svjetski rat (1914.-1918.), a rat se vodio isključivo iz materijalnih ciljeva.

Francuska revolucija

Moglo bi se reći da će ideologija sekularizma, koja je prihvatila nasilje kao svoj izraz, u 20. stoljeću izazvati kontraefekt te će se pojaviti mnogi pokreti koji će se boriti protiv progonstva religije u privatne sfere. Ti pokreti će se nazvati fundamentalizmom. Imali su mnogo sličnosti jedni s drugima premda je svaki imao svoj vlastiti fokus i okidač. Gotovo svugdje gdje je uveden sekularizam zapadnog tipa nastale su fundamentalističke skupine jer su religija i politika u tim društvima bili nerazdvojni. Glavni pokretač ovih grupa je osjećaj straha, strah da će sekularno društvo uništiti njihovu vjeru i tradiciju. Ipak, fundamentalizam – bio on židovski, kršćanski, islamski ili dr. – nije sam po sebi nasilan, to je rezultat istraživanja autorice K. Armstrong u svojoj studiji The Battle of God: A History of Fundamentalism (London/New York, 2000).

Da ne bi došli do pogrešnog zaključka kako se fundamentalističke grupe javljaju samo u ne-zapadnim društvima pokazat će primjer SAD-a. Naime, u vrijeme krize 1920. godine pojavile su se kršćanske grupe koje su se željele vratiti fundamentima vjere. Fokusirali su se na doslovno čitanje Biblije, a fokus borbe više nije protiv društvene nepravde kao u početku rađanja američke demokracije nego historijsko-kritička metoda čitanja Biblije. Slična pojava se desila u katoličkoj Crkvi sa Prvim vatikanskim saborom 1870. godine te dogmom o nezabludivosti pape koja je bila reakcija na moderni svijet. Crkva se pokušala spasiti tako što se učahurila.

Tri su glavna faktora koja potiču nastanak i razvoj fundamentalnih grupa: strah, utjecaj krize i nasilno ophođenje prema njima. To je isto što Tariq Ali, britansko-pakistanski autor, politički aktivist i komentator, kaže da „narod koji je lišen moći stalno se podsjeća na vlastitu slabost“ (Tariq Ali, Sukob fundamentalizama: križarski ratovi, džihad i suvremenost, str. 35), a to uzrokuje bijes, frustraciju i očaj. Ali nastavlja i kaže kako nasilje ne ovisi toliko o volji pojedinca, organizacije, zemlje ili fanatizma neke religije nego ga stvara sistem sa svojim strukturalnim nasiljem. Sličnog mišljenja je i Terry Eagleton koristeći se Hegelovim terminom »sloboda prisile« koja ima okus smrti. To je ona sloboda koju nudi američki imperijalizam režimima na Bliskom istoku. Ovakva sloboda uništava stvarnu slobodu (T. Eagleton, Sveti teror, str. 72-73).

Dvadeseto stoljeće je stoljeće apsurda. To je stoljeće u kojem je ljudska civilizacija postigla neke od najvećih svojih dostignuća na tehničkom, znanstvenom i drugim poljima. Ujedno je to i jedno od najokrutnijih vremena čovječanstva. U društvo se uvukla klica Nietzscheovog nihilizma. Civilizacija je izgubila osjećaj svetosti, nedodirljivosti svakog pojedinog života. Ovo je bio zahtjev koji je stajao u središtu svih tradicionalnih religija, no moderni svijet će ih zamijeniti nacijom i kapitalizmom. To će najzad rezultirati genocidom nad Armencima početkom 20. stoljeća, a za vrijeme II. Svjetskog rata dovest će do holokausta, te najzad do genocida u Srebrenici pred kraj stoljeća (Ali, 330-331).

Kao zaključak trebalo bi kazati da bi bilo pogrešno optužiti sekularizam ili religiju da su isključivo oni krivi za problem nasilja u društvu. Ako bolje pogledamo, u dosadašnjem pregledu možemo zaključiti kako religija i sekularizam nisu inherentno nasilni, ali se vrlo lako mogu iskoristiti za opravdavanje ili provođenje nasilja uglavnom iz želje za materijalnom koristi i željom za moći.

(Darko Pejanović, Prometej.ba)