Tekstovi Ekatarine velike ostali su najmanje rastumačeni a istovremeno najviše hvaljeni kao umjetnička, pjesnička dostignuća u jugoslovenskoj muzici. Dotle ide ta epifanija da čak na grobu Milana Mladenovića, frontmena ove grupe, piše Rok muzičar i pesnik iako se čovjek nikad nije kao takav predstavio.

Pjesme EKV-a su bile jedne od rijetkih koje nisu narativne i, u poplavi narativnih pjesama, bile su izvan horizonta očekivanja slušalaca. Međutim, jednostavne su. Za njihovo shvatanje korisno je znati tri autopoetička načela Milana Mladenovića koji je napisao veći broj tih pjesama. Ovdje ću navesti dva, a pred kraj teksta treće.

U intervjuu za Džuboks iz 1985, nakon izlaska drugog albuma, reći će: „To su maltene pesme toka svesti, jako ih malo menjam.“

Novinar ga pita: „Ostavljaš li slušaocima previše prostora za nadgradnju?“

A Mladenović kaže: „Mislim da je to poštovanje prema njima. Očekivanje da naprave neki napor i približe se tome. Ne verujem da je to blisko 500.000 ljudi, ali recimo njih 40.000 može da shvati ono što radi Ekatarina. Uostalom, to su samo slike koje svi mogu da vide na ovaj ili onaj način.“

Uistinu, nema našeg benda koji se toliko trudio komunicirati slikama. Kad izdvojite tekstove (ne sve, naravno) EKV-a na papir i počnete ih čitati kao poeziju, oni djeluju kao scenariji za muzičke spotove.

Krenut ću u analizu s prvim albumom Ekatarina II iz 1984. i pjesmom Geto.

Vidi kakva predivna zgrada,
Balkon, zid sa divljim ružama,
Atlas nosi kuglu iznad glave,
Grci, mit i legenda.

Magla češlja pramen na ulici,
Hladan dah sa zapada,
Gar se crni svuda po snegu,
Plava bluza i kifla pred čas.

Rođen sam u getu
rođen sam tačno u čas da vidim...
*

Plava bluza i kifla pred čas u mom čitateljskom i slušateljskom iskustvu jedna je od najljepših i najtužnijih slika čednosti. Ona konotira djetinjstvo, početke života u smislu samostalne i svojevoljne interakcije s drugima, žudnju za otvorenošću koja se ovdje surovo pokazuje neostvarivom, jer već je ubijena a da toga nije ni svjesna. Gar po snegu, magla i hladan dah sa zapada, koji se može čitati i kao politički stih, nagovještavaju slutnju propasti. Ona se ne iskazuje eksplicitno, već se prešućuje s tri tačke. Slutnja propasti i tamnih sila prisutna je u dosta pjesama EKV-a. Ona je gotovo lajtmotiv cjelokupne njihove lirike.

S drugog albuma nazvanog „Ekatarina velika“ izdvajam pjesmu Modro i zeleno.

Kako te zamišljam,
kako te zamišljam,
beli hodnik i beli sto,
pleteš ruke od morskih trava
modro i zeleno, modro i zeleno...

Teško primam promenu lica
u hodniku vremena.

U naručju vremena

Kako da ostanem isti,
kako da sačuvam sebe od promene,
samo putem promene.

Mirno spavaš i pramen na licu
ti izmami osmeh.
Opet i opet želim da vidim.
Unatrag, unatrag, unatrag,
vrati unatrag,
modro i zeleno, modro i zeleno...

U naručju vremena.
Bolje da pričam o sebi,
bolje da idem u nove promene
i samo putem promene.

Kako te zamišljam...

Hodaj, hodaj, hodaj...
*

Postoji tumačenje, kao i gotovo za sve druge pjesme EKV-a, da pjesma govori o narkomaniji, tačnije o ovisnosti. Da su morske trave ustvari vene, a da pletenje nije ništa drugo nego metaforički izraz za tragove igle po rukama. U nedostatku tumačenja EKV-ovih pjesama, one su prepuštene diletantima koji učitavaju životna iskustva, prije svega ovisnost pojedinih članova EKV-a u njihove pjesme. Kad bi to bilo tačno, te pjesme bi bile loše. Tumačenje ne smije biti uslovljeno poznavanjem autorovih životnih iskustava. S druge strane, u takvim tumačenjima ove pjesme ispadaju uzaludan posao – metafiziciranje o nečemu o čemu je metafizicirati smiješno. I treća stvar, kad bi to bilo tako, onda bi to bile pjesme kulta, malog broja ovisnika koji ne mogavši ili ne želeći se izvući, u svojoj ovisnosti traže viši smisao. Pjesma je djelimično tok svijesti. Vizija osobe koja plete ruke od morskih trava je samo to – vizija. Modro i zeleno su logičan asocijativni nastavak na morske trave – boja mora i boja trave. I jedna i druga izazivaju pozitivne emocije i imaju pozitivna značenja. Ruke od morskih trava u tom slučaju su ruke koje lirskog subjekta povlače u dubinu prošlosti.

Sačuvati sebe od promene putem promene je svjesno poigravanje Heraklitovim paradoksom o promjeni kao jedinoj konstanti. Pjesma govori o težini mirenja sa promjenama, o rastrzanosti između nostalgije, kao težnje za prošlim, te neminovnosti, ali i prihvatanja promjene kao nečeg dobrog.

Treći album EKV-a S vetrom uz lice objavljen je 1986. Lirski najuspjelija pjesma s tog albuma je Stvaran svet oko mene.

Bistar dan,
kao planinska reka,
kao pušten sa lanca,
kao lakši od vode,
Pružam ruke, dodirujem stvari,
to je poseban obred i postajem siguran da
to je stvaran svet oko mene,
samo čekam da prođe.

Potpuno svestan da prolazi vreme,
kao padanje peska,
kao mreškanje vode,
zatvaram oči i gledam unutra
moje sumnje su glupe i postajem siguran da
to je stvaran svet u meni
samo čekam da prođe.

Gurni me blago da se vratim u stanje
koje podstiče krv da se popne u obraz,
da se sjuri u glavi kao metak u čelo
jer ishod je isti i postajem siguran da
to je stvaran svet oko mene
samo čekam da prođe
*

Stvaran svet oko mene je pjesma s tipičnom EKV temom – propitivanje sebe i svog mjesta u svijetu. U ovoj pjesmi ta tema je izvedena lirski izvanredno. Ritmično, brzo, kroz nabrajanje sastavljeno od poređenja. Bistar dan je metafora kojom se lirski subjekt imenuje. Radi se o mladosti, počecima istraživanja svijeta. „Pušten s lanca“ je kolokvijalni izraz za preslobodnog čovjeka, a poređenje za plahovitog čovjeka je „planinska reka“, koje ima svoje uporište u tradiciji. „Kao lakši od vode“ je EKV-ovsko autentično poređenje. Kroz prva dva poređenja autor nas uvodi i u registar tradicije i u registar ulice. I to, također, spada u svijet koji upoznaje. I sav taj svijet, vanjski, je razočaravajući, čeka se da prođe. Upoznavanje tog svijeta se dočarava kroz protok vremena. I tu imamo kvalitetno poređenje koje ga vizualizira– „kao mreškanje vode“.

Ništa nije bolji ni unutarnji svijet. I na njega se čeka da prođe. Međutim, ono što je najbolje u ovoj pjesmi jest poređenje „sjurivanja krvi u glavu“ s „metkom u čelo“. Život je tu na originalan način upoređen sa smrću. Da se vrati iz stanja porinutosti u sebe, kontemplacije, sna, u stvarni svijet, da oživi, lirskom subjektu je isto kao i (samo)ubistvo. Nije prvi put da se u lirici izjednačavaju život i smrt, ali ovdje je to učinjeno na jezički originalan način.

Na ovom albumu po prvi put se pojavljuje „mi“ koje konotira neki kolektivni identitet, politično „mi“. Radi se o pjesmi Kao da je bilo nekad. U toj pjesmi ostalo je nejasno ko smo to „mi“ koji „menjamo našu noć za neki tuđi dan.“ Danas je u to „mi“ moguće učitavati svašta – Jugoslovene, radničku klasu, svakog kome se, s naknadom pameti, može utvrditi da je svoje „loše“ mijenjao za tuđe „dobro“.

Međutim, na sljedećem albumu, iz 1987, koji nosi naziv Ljubav po prvi put se jasno imenuje kolektivni identitet kojem lirski subjekt iskazuje svoju pripadnost. Radi se o pjesmi Ljudi iz gradova.

Priđi bliže i pogledaj dobro
kuda vode ovi tragovi.
Tamo svetla gore u noći,
i ta su svetla naši gradovi.
Svako svetlo je jedan stan
u stanu krevet, stol i stolice,
plavo svetlo preko plavih lica
i plavi svet iz plave kutije.
Da li možeš prepoznati govor,
govor ljudi iz gradova?
Da li možeš prepoznati lica,
lica ljudi iz gradova?

Mi smo snažni, mi smo jaki,
ljudi iz gradova.

Prvi dan smo sedeli
i prvi dan je prošao kraj nas.
Drugi dan smo sedeli i čekali
i drugi dan je prošao kraj nas.
Treći dan smo pružali ruke
i treći dan je prošao kraj nas.
Peti dan smo sedeli i čekali,
i plakali i sedeli i čekali i plakali...
*

U jugoslovenskoj lirici i pjevanoj i nepjevanoj kad se govori o gradu kao fenomenu, ne nekom pojedinačnom, gotovo da nema mjesta za ljubav prema njemu. Grad je obično mjesto sivih tonova iz kojeg je potrebno negdje bježati, najčešće u neke pastoralne pejzaže. Po prvi put se dešava ovako glasna afirmacija grada koji je obilježen plavom bojom, bojom koja konotira i širinu i dubinu i visinu. Po prvi put imamo zazivanje tog kolektivnog identiteta na, može se reći, militantan način: „Mi smo snažni, mi smo jaki...“, što se može čitati i kao odgovor na tada već militantne nacionalne identitete čije su se vođe uveliko verbalno nadmetale snagom svojih naroda da bi uskoro došlo i do fizičkog odmjeravanja tih snaga.

No, tu je i usamljenost tog identiteta, njegovo neprihvaćanje, uzaludno pružanje ruku, sjedenje, čekanje i plakanje.

Na istom albumu je i pjesma Zemlja, čije autorstvo potpisuju i Milan Mladenović i Margita Stefanović. Ta će pjesma doživjeti više marketinških (zlo)upotreba. Gotovo da nema političara koji nije u toku predizborne kampanje uzviknuo „ovo je zemlja za nas“ ili to kao ličnu parolu isturio negdje na društvene mreže. U ideološkom smislu, međutim, nema toga ko može iznijeti značenje riječi „zemlja“ u toj pjesmi. Upotreba te riječi ilustrativna je i za cjelokupan odnos EKV-a prema jeziku. Evo šta Margita Stefanović u intervjuu za NIN iz 1989. godine kaže o riječi zemlja: „Otadžbina je srpska reč, domovina je hrvatska reč. Celi život sam govorila domovina, a onda sam prije godinu dana čula: Kako domovina? A gde je otadžbina? Nemam odnos prema takvoj nekakvoj otadžbini, imam odnos prema zemlji. Prema nečem odakle svi potičemo. To u muzičkom smislu kod benda nije etno odnos, već genetski odnos.“

Ne radi se, dakle, o banalnosti patriotizma u smislu ljubavi prema domovini ili otadžbini. Radi se o odnosu prema zemlji, životnom prostoru. Odnos prema njoj odražava se na kvalitet našeg života provodili ga u državi u kojoj smo rođeni ili bilo gdje drugo. Odnos prema zemlji bi trebao biti određen racionalno – koliko dajemo, toliko ili više dobijamo. Ljubav prema domovini je uvijek iracionalna, mitomanska, jednostrana, domovina ne vraća ništa jer je fikcionalna kategorija.

Dok su otadžbina i domovina u korelaciji s etnosom, a država u korelaciji s građanima, dotle je zemlja u korelaciji s ljudima i zato je druga ključna riječ te pjesme „ljudi“, a jedini imperativ u pjesmi glasi: „Pogledaj me očima deteta.“ Traži se pogled bez predrasuda, rasterećen etno identitarnih ograda.

Ova jezička igra pokušaj je da se riječima vrate prvotna značenja.

EKV je s albumom Ljubav ušla u politički diskurs i interesantno je kako s tim njihove pjesme postaju ekstrovertnije, direktnije. Sljedeći album im je Par godina za nas i na njemu je najzanimljivija istoimena pjesma.

Prijatelj i ja sedimo na klupi, gledamo zvezde,
slušamo vesti, što su upravo stigle,
kažu da imamo još samo par godina za nas

Imali smo igračke i živeli smo sve,
sve one igre na sreću, one igre za ljude,
što je smislio neko pre samo par godina za nas

Da li znaš kako želim da te nađem,
da li znam šta treba da znam,
voli me kako nikad nisi volela.

Živimo i pričamo, branimo se, hodamo
i slavimo neke bezvezne stvari, neke bezvezne priče,
što je smislio neko u samo par godina za nas.

Nisu dovoljne reči, samo obične reči
da me vrate u život, nije dovoljan dodir,
ni da znam da te imam još samo par godina za nas

Raste kao nada, kao more, kao govor,
kao pokret, kao zora, kao dete, kao krv
kao želja među nama,
raste kao bol i grize sve pred našim očima.
*

Par godina za nas je generacijska pjesma. Pjesma jedne generacije koja se u potpunosti ostvarila na jako specifičnim tipovima društvenosti uslovljenih socijalizmom na jugoslovenski način. Navedeni su i neki konstruktivni elementi društvenosti kakvi su igre i priče. Međutim, tu je i slutnja (opet) u zadnjoj strofi o kraju tog poretka.

Samo par godina za nas ne treba shvatati kao godine života. Mi se možemo roditi prije njih ili u njima, isto tako kraj našeg života ne nastupa nužno s njihovim krajem, ali to neminovno jest vrijeme kvaliteta naših života. Godine prije i poslije njih jednostavno više nisu naše. U godinama koje nisu naše ni mi nismo mi i otud „ni da znam da te imam još samo par godina za nas“. Naime, on/ona ima nju/njega koji nakon isteka njihovog vremena više neće biti ti ljudi koji su se odabrali da budu jedno uz drugo.

Posljednji, uslovno rečeno predratni album EKV-a, je Dum Dum, objavljen 1991. Rat još nije bio zahvatio cijelu Jugoslaviju, ali je njegova neizbježnost bila neupitna. Već po samom nazivu albuma ona slutnja užasa koji guta sve je konkretizovana. To je rat. Na njega se aludira i nazivom albuma. S tog albuma izdvajam pjesmu Idemo.

Ona sanja da sam oprao ruke
da sam obrijan i da sam lep.
Toplo je na jastuku. U polusnu
miriše na doručak.

Prijatan glas iz druge sobe se javlja,
kaže da je počelo,
kaže da je počelo,
idemo!

Nismo znali da je kocka bačena,
nismo znali da je srušen most,
reka blista ispod čizama,
čista voda malo krvava,
idemo!

Nismo znali da su sela spaljena,
nismo znali da je vatra greh,
naše ruke nisu vezane,
naše ruke nisu bludnice,
idemo!
*

Kod tumačenja ove pjesme opet treba imati u vidu jedan autopoetički moment koji Milan Mladenović iznosi u TV intervjuu u emisiji TV Poster iz 1992: „Te tekstove koje smo pravili za pesme, i Margita i ja, koji su posle postali pesme, za koje je pravljena muzika i koje su otpevane u grupi Ekatarina velika, to nikad nije ni trebalo da predstavlja poeziju samu za sebe. Znači to ne treba čitati odvojeno od muzike. Iako mnogi ljudi stalno traže od nas kao zašto ne objavite tekstove. Možda ćemo to uraditi, to čak nije ni loša ideja, ali prava stvar je kad se to ujedini. Znači, neke reči su potcrtane nekim zvukovima. To je znači izmišljena medija, mix medija, znači muzika i tekst čine jedno.“

Riječ „idemo“, naprimjer, u ovoj pjesmi nema nikakvog smisla bez muzike i intonacije, tj. njenog izgovaranja kao vojne komande.

Ova pjesma ustvari odražava sva glavna poetička načela EKV-a. Jedno od njih je govor u slikama i kontrastiranje tih slika iz kojeg proizilazi smisao pjesme. Kao što je u pjesmi Geto kontrastirana plava bluza i kifla pred čas hladnom dahu sa zapada i crnilu gara, tako je ovdje slika doručka i atmosfere buđenja u ljubavnom snu kontrastirana slikama rata. Tu je i tok svijesti u zadnjoj strofi:

„Nismo znali da su sela spaljena“ je prosta konstatacija, koja je mogla biti izrečena na osnovu konkretnog uvida. Na nju se kalemi zaključak: „Nismo znali da je vatra greh“, gdje vidimo da se već ponire u asocijativno intelektualiziranje. Vatra je jedan od glavnih životnih elemenata i samim tim ne može biti grijeh, ali u kontekstu spaljivanja sela ona to postaje. U zadnja dva stiha smisao se potpuno raspršava i tekst je prepušten diktatu svijesti autora po slobodonom nahođenju. Samim tim i slobodnom tumačenju.

Zatim, tu je intertekstualnost povezana najčešće sa stvarima iz daleke prošlosti ili s mitom, ali s onim stvarima koje su živjele u opštoj kulturi Jugoslovena. Kao što nam u pjesmi Geto autor ubacuje Atlasa, ili u Modro i zeleno Heraklita, ovdje ubacuje bačenu kocku i prelazak preko rijeke Rubikon, nakon čega više nema povratka.

Nakon ovog albuma, EKV će objaviti još jedan, ali on je ratni te prelazi vremenski okvir kojim se bavim u ovoj kolumni, no u bilo kojem smislu ne pravi pomak u odnosu na prethodne, pogotovo ne u tekstualnom. Slutnja zla koja je bila tematska potka većeg dijela njihove lirike već je uveliko bila realizovana.

Međutim, i to što su uradili bilo je više nego dovoljno da se dobar dio tih tekstova u poetskom smislu može smatrati uspjelim. Na kraju krajeva takvim ih čini i višedecenijsko bavljenje njima u smislu otkrivanja njihovih značenja. Jednako kao i sami tekstovi, i to je zanimljiv fenomen jer njihovi tekstovi su ustvari bili jednostavni.

Moj odgovor na taj fenomen je da doživljaj tih tekstova kao neshvatljivih proizilazi iz nenaviknutosti na takav stil izričaja u jugoslovenskoj pop kulturi. Te slike, date najjednostavnijim mogućim rječnikom, prosto nisu mogle biti prihvaćene kao takve, tako se nije pjevalo, očekivalo se da iza svega toga stoji nešto mnogo dublje, neka skrivena, tajna, gotovo metafizička značenja. Njih, naprosto, nema. Sve što je bilo potrebno je znati razmišljati u slikama, što je, s obzirom na narativnost i kauzalno prikazivanje tema u našoj pjevanoj lirici, ali i mainstream književnosti, bilo teško očekivati od većeg broja ljudi.

I to, također, potvrđuje izuzetnost ove multimedijalne lirike.

Autor: Amer Tikveša, Prometej.ba