Elvis J Kurtović i Rambo Amadeus dvije su po mnogo čemu srodne pojave na jugoslovenskoj estradi. Prije svega po neobičnosti svojih estradnih imena. U njima se ogleda postupak karakterističan za njihovo stvaralaštvo u cijelosti. Radi se o karnevalesknosti – subverzivnom brisanju granica između visokog i niskog, komičnog i tragičnog, ozbiljnog i smiješnog, itd. Da bi se to u potpunosti shvatilo, potrebno je pjesme ne samo čitati, nego i slušati, ali i gledati njihove nastupe i spotove. Ovo posljednje u slučaju Elvisa J Kurtovića je malo teže, jer bend više ne nastupa, a spotovi su mu malobrojni. U ovoj kolumni, kao i u svim prethodnim, držat ću se tekstova pjesama, njihovog muzičkog i tekstualnog dijela tek koliko je neophodno, radi ilustracije postupaka koje primjenjuju. Tekstovi i jesu najvažniji, jer bez njih, njihove pjesme ne znače ništa. One učinak na slušaoca ostavljaju prvenstveno tekstom.

Elvis J Kurtović imenom aludira na Presleyja, a Kurtović služi za prizemljenje tog istog Presleyja u sarajevsku srednjoklasnu svakidašnjicu. To je Elvis koji pjeva o pijanom babi, ženi koju „čo'jek tuče“, kontroverznim biznismenima i sl., o temama koje u lokalnom kontekstu imaju prislijevsku popularnost a s Kurtovićem su dobile i svoga pjevača; bez pjevačkog glasa, stasa, plesnog i sviračkog dara i umijeća, parodiju stvarnog Elvisa. Njegova scenska nesavršenost pandan je nesavršenosti života o kojem pjeva. Ukratko, koliko je ljetovanje na Bentbaši (o čemu Elvis J Kurtović također pjeva) daleko od blještavila Las Vegasa, toliko je on sam daleko od Presleyja. Kurtovića s Presleyjem spaja jedino rock'n'roll, ali kroz njegovu travestiju, presvlačenje u kožu sarajevske srednje klase i sirotinje, što Kurtović radi na duhovit način.

U imenu Ramba Amadeusa dešava se izjednačavanje tzv. visoke i tzv. niske kulture. Čuvenog kompozitora i trash akcijske filmske ikone. Ono što to ime sugerira jesu ustvari virtuoznost i snaga koje se u konkretnom slučaju odnose na humor. Taj humor, zahvaljujući spomenutom, ima prodornost i već svojim prvim pojavljivanjem Rambo je zaintrigirao cijelu Jugoslaviju.

I jedan i drugi majstori su ironije i postupaka koji počivaju na njoj, kakvi su već spomenuta travestija, parodija, persiflaža i sl.

Dobar dio Elvisovih pjesama bosanske su inačice svjetskih rock hitova. Jedna od najpoznatijih je Dabogda crko rock'n'roll (s istoimenog albuma iz 1985. godine). Original je uzet od The Rolling Stonesa. Nosi naziv “It's Only Rock 'n' Roll” i nalazi se na istoimenom albumu. Pjesma u originalu govori, najjednostavnije rečeno, o velikim očekivanjima fanova od njih samih, a oni kažu da je to samo R’n’R, tj. ništa što bi trebalo da izaziva takva očekivanja. Bijelo dugme je to prevelo na sljedeći način: To je samo rock'n'roll/ ništa mudro/ rock'n'roll i ništa drugo/ Ali mi se sviđa baš to. Pjesma Dugmeta je ustvari prepjev pjesme The Rolling Stonesa, u kojoj je Rock’n’Roll sveden tek na stvar za ples. Elvisova pjesma je travestija. Kod Dugmeta Rock ostaje Rock, sviralo ga Bijelo dugme ili Stonesi, nema samoironije, dok Elvis poručuje da je njegov bend (i ne samo njegov, već mnogi) tek neslana šala, da je rock postao vlastita parodija jer ga svak svira.

*

Evo nekoliko strofa:

Ti misliš da ja piškim od sreće
kad popnem se ovdje na stejdž,
a gledam Ziju kako pjan tetura
i zamišlja da je Pejdž.

Ti misliš da sam vrlo bogat,
a u džepu mi osto cener,
a gledam Fiću kako se kezi
i zamišlja da je Džeger.

Ti misliš da ja Jaguar vozam,
a više sam gladan no sit,
a svi sad traže da ih častim
i svi mi se grebu za šit.

Refren glasi: Dabogda crko rokenrol kad ga svako svira…
*

Pjesma Ćiza Wizard (s prvog albuma Mitovi i legende o kralju Elvisu iz 1984) je travestija pjesme Pinball Wizard grupe The Who. Pinball Wizard je gluhonijemi dječak Tommy koji fantastično igra fliper, cijeli njihov album Rock Opera posvećen je njemu. On je dignut na nivo simbola i životne filozofije koja inspirativno polazište ima u učenju indijskog duhovnjaka Meher Babe. Kod Elvisa, Tommy je slijepi Kemo koji svima novce pokupi na ćizi i koji polako osvaja svijet. Prvo Sarajevo, od Vratnika do Bistrika; potom Bosnu: “od Zenice do Tuzle, Kleka i Drvara/ preko Banja Luke pa sve do Mostara”; onda i Evropu, od Stambola do Minhena, a na kraju se sprema da osvoji i svijet.

Od takvih pjesama, persiflažno oslonjenih na svjetske hitove, najzanimljivija je Maggi’s farm (prvi album, 1984.). Pjesmu je prvo otpjevao Bob Dylan 1965. Jedan od covera će joj uraditi Blues Band 1980. gdje je Megina farma ustvari Engleska pod vladavinom Margaret Thatcher.

Na taj cover oslanja se Elvisova pjesma. Elvis direktno pjeva o Margaret Thatcher, tačnije protiv nje. Međutim, Margaret Thatcher u Elvisovoj pjesmi zamjensko je ime za Milku Planinc, predsjednicu Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.

Elvis je ironizira. Evo kako takvu vrstu ironije opisuje Vladimir Jankelevič u svojoj knjizi Ironija: Pošto se više ne boji iznenađenja, ironija se poigrava s opasnošću. U ovom slučaju, opasnost je zatvorena u kavezu; ironija ide da je vidi, draži je, izlaže podsmehu, održava kako bi se zabavljala; usudiće se čak da uđe kroz rešetke u njega da bi joj zabavljanje bilo što je moguće opasnije, da bi imala potpunu iluziju stvarnosti; ona se spretno poigrava sa svojim tobožnjim strahom i neumorno pobeđuje tu divnu opasnost koja neprestano iščezava.”

U to vrijeme, moglo je biti opasno ironizirati vlast, izvrgavati je ruglu. Ipak, u slučaju optužbe, odgovor je uvijek mogao biti kako pjesma protiv vladavine Margaret Thatcher i teško bi ga bilo pobiti. Međutim, u tom vremenu poredbe Milke Planinc s Margaret Thatcher su postojale. One nisu bile javne, ali ni rijetke, za to se znalo. S te strane, pjevati ovu pjesmu značilo je prizivati vraga. Unatoč svemu, pjesma nije dobila ni društvenu pohvalu ni pokudu. Oni koji bi bilo šta od toga mogli izreći nisu je slušali. Elvisa su slušali mladi koji bi se mogli odrediti kao subkultura, svijet za sebe, kojem je ironija na račun mainstreama (političkog ili bilo kakvog drugog) više služila za internu upotrebu a ne kao akt pobune. Mainstream ih se ticao tek kao neophodno drugo, da bi jasnije mogli odrediti i pozicionirati sebe ne miješajući se s njim, bez želje da ga mijenjaju. Takoreći, taj mainstream je bio poželjan. Opet ću citirati Jankeleviča koji kaže da ironija postaje moguća tamo “gde oslabi životno važna neophodnost da se bez oklevanja deluje” te da je ona “čedo dokolice”. Upravo o tom je riječ. Elvis nije angažiran. Ne kritikuje bilo šta da bi to mijenjao, već da bi to sebi i sebi sličnima demistificirao i, samim tim, učvrstio se u vlastitoj poziciji bez iluzija o mainstreamu kao bilo kakvom utočištu.

Svjetski hitovi u Elvisovoj izvedbi s jedne strane su ironiziranje samog domaćeg rock’n’rolla. On ovdje jest prepisivan sa zapada, ali to prepisivanje nije mnogo u tematskom smislu marilo za ovdašnji kontekst. Kad ga Elvis tom kontekstu prilagodi, onda dobijemo karneval. Zato njegova pojava jest prije svega u tekstualnom smislu jaka, značajna i originalna jer je osmišljeno subverzivna u odnosu na pop kulturni mainstream tog vremena – osamdesetih u Jugoslaviji.

S druge strane, Elvis svojim persiflažama radi i nešto jako ozbiljno. On cjelokupnom svojom poetikom samo temelji vlastiti odnos prema društvenom mainstreamu. Humor baziran na ironiji je ustvari identitarna distanca, granica subkulturnog s mainstream identitetom i jedina moguća relacija s njim.

To je slučaj i s drugim njegovim pjesmama. Dobar dio njih govori o temama nesretnog djetinjstva, nesretnih brakova, ljubavi i sl. Kad se to tako kaže, to nije neistina, međutim, ostavlja netačan utisak. Naime, one nisu ni tužne ni patetične ni angažirane. One se samo predstavljaju kao takve, dakle opet imamo posla s ironijom, odnosno iz nje izraslom travestijom, ali ne travestijom nekog djela, već diskursa. Evo još jedan primjer s Elvisovog prvog albuma:

*

Kad se babo vrati kući pijan,
on napravi uvijek neki zijan.

O, babo, babo,
o, ma mojne babo.

Sa terena kad se vrati
i parkira kamion,
do birtije načas svrati
da popije bar malo.

O, babo, babo,
o, ma mojne babo.

Kad se babo kući vrati
i kad malo popije,
ko mu proba na put stati
štos u glavu dobije.

O, babo, babo,
o, ma mojne babo.

Kad se babo pijan vrati,
našeg cuku zadavi,
ženu bije i mariše,
a Kemi oko izvadi.

O, babo, babo,
o, ma mojne babo.

*
Pjesma, jasno je, govori o porodičnom nasilju. Diskurs kroz koji se uobličava svaka priča o porodičnom nasilju ima za cilj da proizvede empatiju. On je ili patetičan, s ciljem suosjećanja sa žrtvom i stvaranja želje da joj se pomogne, ili je buntovan, s ciljem promjene tog stanja, izazivanja pobune protiv nasilja, ili strogo činjeničan. Elvisova pjesma nema za cilj ništa od toga. Njom se na duhovit način, zahvaljujući veselom ritmu i dječijoj perspektivi, to stanje konstatuje. Ona izaziva smijeh, ali taj smijeh je gorak. Osim što govori o porodičnom nasilju, ona govori i o našem odnosu prema njemu, kao prema nekoj igri, nekom prirodnom stanju stvari u kojem je normalno, stvar tradicije, da otac pije i zlostavlja porodicu.

Kad je u pitanju travestija diskursa, Elvis će je uraditi najbolje poslije rata, kroz dvije pjesme: “U modi je biti šupak” i “Ko te kara, nek ti piše pjesme”. Izvedena je savršeno upravo zahvaljujući vulgarizmima vidljivim i u naslovima pjesama. Prva pjesma izaziva komičan efekt zbog nekompatibilnosti melodije i teksta. Naime, tekst je otpjevan na melodiju šansone, a glas je intoniran didaktički, što je sve totalno nekompatibilno s psovkom. U drugoj pjesmi travestija se dešava na tekstualnom nivou. Cijela pjesma mimikrira visoki stil ljubavne poezije, a vulgarnost ga na kraju ogoljava i urušava izazivajući smijeh.

Jako sličan Elvisu, kao što sam već rekao, je Rambo Amadeus. I kod njega, naprimjer, zanimljivo to dekontekstualiziranje svjetskih hitova. Evo kako on jugoslovenskom kontekstu, a može se reći i kontekstu država nastalih raspadom Jugoslavije, prilagođava pjesmu Hey Joe Jimmyja Hendrixa. Njegova nosi naziv Čovek sam, ženo i objavljena je na albumu Hoćemo gusle 1989.:

*

Hej Džo, jesi šenuo,
Kuda si to s pištoljem krenuo?
Hej Džo, jesi popizdio,
Il si se to šljive nazviždio,
Aman!

Svaki put kad idem po cigara,
Žena me s nekim
Hajvanom vara
Aman!

Jednom kupih pištolj,
Pa skinuh s njega cijenu
I napravih od njih
Ljubomornu scenu,
Aman!

Uzo sam devize,
Pa pravac prema jugu,
Da kupim za sebe
Jednu ženu drugu,
Aman!

Sanela, Sanela,
Zašto me nisi htela?
Sanela, Sanela,
Je l bolji direktor hotela?
Sanela, Sanela,
Zašto mene nisi htela?
Sanela, Sanela,
Ubila te salmonela!
*

Rambo je spojio stihove pjesme Šabana Šaulića, dio Hendrixove pjesme u vlastitom humorističnom prepjevu, te svoje i pučke doskočice.

Važno je za ovu pjesmu znati da su prijeratne podjele u Jugoslaviji kao jednu od važnijih, pogotovo među mlađom generacijom, uključivale podjelu po muzičkom ukusu. Rambo tu podjelu ovakvim pristupom neutralizira, ali istovremeno pokazuje komičnost situacije kad te podjele nema. Kao, naprimjer, kad odrepuje dio crnogorskog epa o smrti popa Mila Jovovića gdje ukida podjelu između tradicionalnog i modernog. U pjesmi Samit u buregdžinici Leibach već naslovom radi komediju, a spajajući Šabana Šaulića, Desanku Maksimović, Lazu Kostića i stihove jedne dječije pjesme pravi stilsku, tematsku i smisaonu kakofoniju. Spot za tu pjesmu također doprinosi njenoj karnevalesknosti. U tradicionalnim crnogorskim nošnjama grupa muškaraca gledaju u Njegošev mauzolej kao svojevrsna njegova garda dok jedan među njima (Rambo) pjeva spomenutu pjesmu. Oni su tu čuvari tradicije, a poruka te pjesme je ustvari da čuvari tradicije govore nemuštim, besmislenim jezikom naklapalica.

Rambo, kao i Elvis, ima i momente samoironije. Najočitija je u pjesmi Balkan boj s istog albuma:

*

Žene tebi kažu: Rambo ti si car,
U gaćama tvojim pun je buđelar.

Čekao sam prevoz ispred zgrade PGP-a,
I recitovo ono moje: Žene, volim žene,
Kad prilazi mi neki visok s bafama, dileja,
Kaže napraviće on pjevača od mene,
Kaže: Zdravo, zdravo, mladić,
Ja sam Saša Habići muzički sam producent,
I htio bih sa tobom da napravimo jedan
Ekonomski eksperiment.
I uze me za ruku,
Povede me gore, u svojoj kancelariji,
I kad smo došli tamo,
Tu su bili neki još i ljudi stariji.
I počeli su sa mnom službeno da zbore,
Htjeli su od mene zvijezdu da stvore,
Nude mi da hranu jedem, nude mi da pivo pijem,
Meni bješe milo, pa se samo smijem.

Ja sam Balkan boj
I smrdim na znoj,
I, kad-tad, ja biću tvoj.

I kad me čuo Đorđe Debač,
Kaže: Rambo ti si pjevač,
Stvarno imaš super glas,
I na ovoj novoj ploči,
Ti dobro otvori oči,
Moraš da zadovoljiš nas.

(Al' I can't get no satisfaction)

Brzo postah popularan, kao Elvis Prisli,
Krunisani kralj od estradne misli,
Sad i kad sam sam, svi mi kažu Vi,
A zbog toga ja znam da sam najbolji.
A Brega kad me sretne, kaže dobar dan,
Kod Bajage sam išao u Zemun na stan,
I žene meni kažu: Rambo, ti si car,
Jer najveći je tvojza pjevanje dar,
I žene opet kažu: Rambo, ti si car,
Jer u gaćama tvojim pun je buđelar.

A otkako sam došo do slave i para,
Puštaju me preko reda da kupim cigara.

Ja sam Balkan boj
I smrdim na znoj
I, kad-tad, ja biću tvoj.

Paralelno poče i da kaplje lova,
Ostvario sam dosta od dječačkih snova,
Al' počeli su progresivno prohtjevi da rastu,
Navikoh se ja na sapun i na zubnu pastu,
Jer sam Balkan boj, ja sam Balkan boj...
Kupio sam sebi digitalni sat,
Zatim kuću, kola, auto, garažu na sprat,
Konzumiram viski i opojne droge,
I jebavam samo žene koje briju noge.
Jer sam Balkan boy, jer sam Balkan boy...
Estrada mi je mati, šou-biznis mi je ćaća,
Ja nastupam svuda đe se dobro plaća.
I nisko mi je čelo, a kukast mi je nos,
Ženama se dopadam, u čemu je štos?
Oko vrata moga visi vazda lanac,
Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac.

Ja sam Balkan boj
I smrdim na znoj
I, kad-tad, ja biću tvoj.
*

Kad kažem da je pjesma samoironična, ne mislim da je Rambo posvetio pjesmu doslovno sebi, već dominantnom modelu ponašanja na estradi. Potencijal društvene promjene koji estrada ima žrtvovan je za svakodnevne užitke onih koji od estrade žive.

Rambo je bio i kritičar sistema. Mnogo direktniji od Elvisa. Razlog tome je činjenica što je kritikovao u vrijeme kad je već bilo jasno da se sistem raspada, kao i cenzura koju je utjelovljavao. Takve su mu pjesme Kataklizma komunizma i Prijatelju.

Meni najdraža Rambova pjesma je Beton koja se nalazi na reizdanju prvog Rambovog albuma Hoćemo gusle iz 1999. i ona po meni spada u antologiju satirične poezije s ovih prostora.

*

Da se pitam ja bih betoniro travu
I ofarbo tamnobraon svaku vodu plavu!
Nekako bih probušio tanki sloj ozona
A Zemlju bih zaštitio kesom od najlona!

Beton, beton, samo beton!
Beton nama treba!

Da se pitam ja bih posjeko sve šume,
I za ukras postavio od traktora gume.
Kiselinom ja bih zemlju navodnjavo,
A decu bih svaki dan rentgenom slikavo!

Beton, beton, samo beton!

Da se pitam nasred grada ložio bih kazan,
Svako bi mi jeo, zna se, ručak jednoobrazan.
Praznikom bih instaliro oko glave lovor
I narodu održao sledeći govor:

Beton, beton, samo beton!
Beton nama treba,
Jer iz trave opasno nas ljuta zmija vreba!
Beton, beton, samo beton!
Beton nama treba,
Jer iz trave nonšalantno ljuta zmija vreba!
*

Pjesma ironizira dominantnu ekološku društvenu svijest tog vremena kad je nastala, mada bi se isto moglo reći i za današnje vrijeme. Radi se o satiri urađenoj školski. Rambo taj odnos prema prirodi dovodi do krajnje njegove konsekvence koja je karikaturalna (traktorske gume umjesto drveća). Dovodi ga uz pomoć hiperbole. Najzanimljiviji je obrat koji pravi. Zlo je zmija, zbog tog zla treba uništiti kompletnu prirodu, a dobro je zračenje djece. Smiješno je što strah od zmije zaista postoji i neracionalan je, dok strah koji se može utemeljiti racionalno, strah od štete koju donosi uništavanje šuma, uopšte ne postoji. Dakle, ovo je satirična pjesma o porazu ljudskog razuma.

I Elvis i Rambo su granični fenomeni. Ne može se reći da su njihovi tekstovi poezija niti da su pjesnici, ali se ne može reći ni da su tekstopisci. Oni su ustvari satiričari koji u tekstualnom smislu koriste oblik pjesme, a najznačajnija figura koju koriste je ironija. Ona je sokratovska. Istovremeno izaziva smijeh, zabavna je, ali i neugodna jer nas osvještava za prisutnost anomalija koje ironiziraju i u nama samima.

Autor: Amer Tikveša, Prometej.ba