Jakša Fiamengo (1946 – 2018) pjesnik je jednako priznat i u pjevanoj i u čitanoj poeziji. Isticao je da mu pjesma, čak i kad je piše za pjevanje, mora imati pjesnički kvalitet. Pisao je za mnoge pjevače i pjevačice, ali najpopularnije su mu one koje je pjevao Oliver Dragojević. I sam je govorio da uvijek kad piše pjesmu u mislima ima Olivera kako tu pjesmu pjeva. Od otpjevanih pjesama, u jednom gotovo pa iznuđenom medijskom priznanju, rekao je da mu je najdraža "Karoca gre". Od nje ću krenuti s analizom.

*

Kroz đardine, kroz pjacete,
Priko boti o marete,
karoca gre.

Kroz ditinjstvo i obide,
Kroz letrate i beside,
Karoca gre.

Niz skaline s puno dice,
Ča se penju do fortice,
Karoca gre.

Di gariful lipo cvate
I kroz dane ča se zlate,
Gre, karoca gre.

Refren:
Karoca gre, karoca gre,
Kroz vrime ča je prošlo,
Kroz sunce i kroz lad,
Di cva san i frajava,
a ko zna di san sad?
Karoca gre, karoca gre,
Od snova i od zvizda,
Ča uvik će mi sjat,
Dok glas će pusti dana
U vitru mene zvat.
Karoca gre, gre, gre,
Neka gre!

Kroz veseja i parade,
Di još zvone batištrade,
Karoca gre.

Sva o zlata, sva o cukra,
Di san prvu ljubav ukra,
Karoca gre.

Di san proša prve skule,
Di san izli prve žmule,
Karoca gre.

Di san jubi, di san tanca,
Bez rišpeta i bez glance,
Gre, karoca gre.

Refren

Vozi, leti, tuta forca,
O ditinjstva ta karoca,
Karoca gre.

I kroz mladost ča me smanta,
Ka figura o krokanta,
Karoca gre.

U bandire puše vitar,
Ona nosi moja lita,
Karoca gre.

I na sve se ona vrati,
Ona leti, neće stati,
Gre - karoca gre.

*

“Karoca gre” pjesma je izgrađena na enumeraciji. Radi se o nabrajanju različitih aspekata onoga o čemu se govori. U ovom slučaju o djetinjstvu i mladosti. Ta dva mnogima najljepša životna doba daje ovdje Jakša Fiamengo kroz živopisne pjesničke slike. Tu su vrtovi, trgovi, nemirno more, djeca koja se penju do tvrđave, karanfil, veselja, parade, prva ljubav, nespretan ples, prvi alkohol… Sve pršti od života. Većina izdvojenih sekvenci u kontekstu šire neke životne situacije djelovale bi banalno, ali ovako, date u krupnom planu, one dobijaju na značaju. Pjesnik nam na ovaj način, pored ostalog, otkriva značaj “sitnica” koje nam ispunjavaju živote.

Otud i posebnost emocije koju pjesma izaziva. Naime, nostalgija i melanholija su gotovo uvijek prisutne u pjesmama koje govore o mladosti i djetinjstvu kao prošlim stvarima, a ova pjesma je izuzetak. Nostalgija i melankolija oslanjaju se na tugu i sjetu, dok u ovoj pjesmi i ritam uslovljava emociju, a on je kao ritam brojalice, što je uslovljeno nabrajanjem, i to sve odreda veselih prizora, pa za tugu nema mjesta. On je brz, kao i kretanje kočije od “snova” i “zvizda”, koja može da putuje i kroz letrate (fotografije) i da ide niz skaline (stepenice) i priko boti o marete (uzburkane valove). Što je izuzetan pjesnički uspjeh – usklađenost ritma s emocijom, ali i njegov doprinos značenju pjesme. Taj ritam jedino usporava, ublažuje epifora – ponavljanje skupine riječi na kraju svakog stiha. Njome se izdvaja glavna misao u pjesmi. Služi i uspostavljanju ritma i melodioznosti pjesme, ali i izazivanju određenih emocija. “Karoca gre” je ta epifora. Iako usporava ritam, ona također doprinosi bržoj dinamici i životnosti pjesmi. Sve je prošlo, samim tim statično, ali ona stalno ide, posjećuje prošle događaje i oživljava ih. Pritom je do bajkovitosti živopisna, ona je od cukra, zlata, od snova, zvizda… No, šta je karoca? Ona je konstantna potreba za sjećanjem. Upravo stanje ophrvanosti melanholijom i nostalgijom za prošlim danima. Dakle, nostalgija i melanholija su te kočije, ta karoca koja nas vuče u prošlost. Ona je metaforični prikaz tih stanja. Može se reći da je Fiamengo upravo nostalgijom i melanholijom, tj. njihovom metaforizacijom poništio stereotipne doživljaje ta dva osjećanja ili stanja. On ih je ustvari redefinirao.

Stereotip kojeg ovdje nema je, recimo, prisutan u jednoj od popularnijih pjesama jugoslovenske estrade koja govori o sjećanju na mladost: “Sjećam se prvog poljupca” koju je pjevala grupa Film. Lirski subjekt te pjesme bi dao “milijardu dolara za jedan sekund prvog poljupca”, po njemu “nema života od sjećanja” te “ne osjeća ništa, samo se sjeća”. Sadašnjost je ravnodušje, nema ništa ni od budućnosti, sve što je valjalo je prošlo – sve u svemu patetika. Za Fiamenga itekako ima života od sjećanja, sam život je ustvari sjećanje.

Patetike nema jer nije direktno imenovao emocije i stanja, nije koristio tugom kontaminirane riječi, kakva je, naprimjer, sjećanje. On ne definira svoje emotivno stanje, prepušta nama da ga iz konteksta dokučimo. Ono što njegov odabir riječi, uz ritam i sve opisano, sugerira je ushićenost. I, što je najvažnije, ne kontrastira prošlost i sadašnjost niti predviđa budućnost. On je sjećanje učinio poželjnim. To nije nešto zbog čega u sadašnjosti pati. On potencira kretanje karoce, kaže “neka gre”, i sama bajkovita u bajkovite predjele prošlosti.

To je ono u čemu se ogleda Fiamengovo pjesničko umijeće kad je riječ o ovoj pjesmi, ali i u još jednoj stvari, u jednom originalnom poređenju u stihovima: “i kroz mladost ča me smanta/ ka figura o krokanta.”

Krokant je slatkiš napravljen od orašastih plodova izmrvljenih u karamel i oblikovan u neki svima poznat oblik (oblik karoce, naprimjer). Djecu smanta (sludi) i izgledom i ukusom. Fiamengo je izabrao pravu riječ za koju ne znam da ju je još neko u poeziji upotrijebio i napravio s njom efikasno poređenje. Baš kao što ga je krokant kao dječaka sluđivao, tako je uradila i mladost – privlačna i oblikom i ukusom.

Fiamengo je o prošlosti, s osjećanjem melanholije, pisao još neke pjesme u daleko mračnijim tonovima. Ovdje ću navesti njegovu pjesmu "Ništa nova":

*

Ništa nova, ništa nova
posli fešte kisne vala,
u pitaru lipi snova
cilo lito tu si stala.
Raštimane sad su ure,
zatvorene gnjiju škure...

Sad životu, punon zima,
okrenuta nan je prova,
odrišena već je cima,
ništa nova, ništa nova...

Pala je u more stina
i prozebli grdelini,
uz gradele, kraj komina
nima ko da te zamini.

I dok jugo stalno jača,
oko kuće reste drača...

Sve se sprema da podivja,
a mi kano stara bova
plutamo bez pravog cilja:
ništa nova, ništa nova...

Uzalud privrćen foje
ča će reć mi na sva justa,
svi govore: bit će boje,
barbirija već je pusta.

Vaja vrime niz skaline
vonj mižerje i morbine...
I briškulu dikod baci
klapa ča još ni gotova
da ostari po bonaci,
ništa nova, ništa nova...

Finili su pusti kanti
i promukla već je klapa,
i po dobru svak te panti
stareć s nama sve do ščapa.
Naresle su nove plime,
popucale surgadine...

Još se pine dugi vali
i po mistu reve tovar,
jarboli u more pali:
ništa nova, ništa nova...

*

Pjesmu je prvi put izvela Radojka Šverko, 1980. To stvara pretpostavku da je pjesma pisana za ženu, tačnije da je lirski subjekt, koji je tamno mjesto ove pjesme, ustvari žena. Ako je tako, to izaziva nedoumicu u vezi s tim kome se taj lirski subjekt obraća u prvoj strofi u stihovima “u pitaru lipih snova/ cilo lito tu si stala”. Jasno je, naime, da se obraća ženi, ali ko je ona? “Lito”, kao i zimu”, ovdje treba čitati kroz konvencionalnu metaforiku godišnjih doba gdje je kraj ljeta ustvari kraj mladosti, ulazak u zrelo doba, usmjerenost ka starosti: “Sad životu punon zima, usmjerena nam je prova” – prova je paluba. Neko je “u pitaru lipih snova” proveo tu svoju mladost. “Pitar lipih snova” je izvanredna metafora za kuću kojoj sada “gnjiju škure”. Ako je, dakle, lirski subjekt žensko, možda se u prvoj strofi obraća sebi u drugom licu. Kako je tu s nekim koga sad nema snivala snove. U tom slučaju, u nastavku se obraća muškarcu koji je smrću ili bilo kakvim nestankom napustio tu neku zajednicu u ime koje mu se lirski subjekat obraća u trećem licu koristeći zamjenicu “nam”. Ta zajednica moguće da je porodica. Tog nekog: “Uz gradele nema ko da zamini” i “po dobru svak ga pamti”, što može biti i muško i žensko, ali najvjerovatnije je muškarac. Naime, lirski subjekt toj osobi govori da nema “ništa nova” i nabraja stvari koje se dešavaju u javnoj sferi, koja je za dalmatinsku patrijarhalnu kulturu, pogotovo tog vremena i pogotovo u malim mjestima, a ovdje je riječ o takvom, bila muška. Da je riječ o malom mjestu proizilazi iz činjenice da ga lirski subjekt naziva “mistom” i da po njemu “reve tovar”. To je vjerovatno neko za porodicu značajan kao pater familias. Moguće da je “barbirija” koja se spominje u pjesmi bila također njegova. Ako se lirski subjekt u prvoj strofi obraća sebi, a potom ženi, onda je moguće riječ o gubitku majke, ali je nejasno zašto bi njoj bili važni detalji iz patrocentričnog javnog prostora kakav je, recimo, taj da je “barbirija već pusta”. Moguća opcija je i da se sve vrijeme, uključujući i prvu strofu, lirski subjekt obraća nekom drugom, niti jednog trenutka sebi, te da je sve vrijeme taj neko žena.

To je u svakom slučaju tako ako je lirski subjekt muškarac. On ne može sebi reći: “Cilo lito tu si stala”. Osnov da ga se doživljava kao muškarca jest taj što pjesmu većina zna u izvedbi Olivera Dragojevića koju je napisao Jakša Fiamengo, dakle muškarac za muškarca. U tom slučaju, pjesma traži jedno rodno osviješteno čitanje jer bi bila možda i jedina unutar tada patrijarhalne jugoslovensko-hrvatsko-dalmatinske i sada patrijarhalne hrvatsko-dalmatinske kulture koja ženu čini bitnom unutar cijelog jednog malog mjesta, koje je nadraslo selo tek toliko da ima brijačnicu, ali i stvari unutar tog mjesta kojima se pretežno bave muškarci čini značajnima i jednoj ženi. To je rijetkost.

U svakom slučaju taj neko je blizak i ostaje tajna ko je. No, upravo ta njegova/njena nedefiniranost daje mu/joj na važnosti, on/a lakše postaje svačiji neko te otvara prostor za identifikaciju svakog čitaoca s tom pjesmom, bez obzira da li se njegov gubitak odnosi na muškarca ili ženu te bez obzira koliko je njegovo mjesto malo.

Što se tiče stila, već sam konstatirao da pjesnik koristi konvencionalnu metaforiku godišnjih doba da bi dočarao opoziciju starost-mladost. Konvencionalan je i kad koristi nautičku metaforiku (prova, bova, cima, jarboli, surgadine). Oronuli brod u službi opisa oronulosti života i nije baš nešto novo, ali je efektno. Posebno je efektno poređenje: “A mi kano stara bova/ plutamo bez pravog cilja.” Bova je ukotvljena plutača, koja označava dubinu vode ili plovni put. Teško je zamisliti išta nesvrhovitije, ali i besmisleniju slobodu od plutače koja je izgubila svoj smisao i besciljno pluta. Starost je prilično slobodna, čovjek je oslobođen velikog dijela odgovornosti i obaveza, ali pjesnik želi reći čemu ta sloboda kad nema vremena da se bilo koja želja stigne ispuniti. Pluta se kroz život bez cilja.

“Ništa nova” je glavna i sintagma i misao u pjesmi. Njom je pjesma naslovljena i uokvirena, a i unutar pjesme refrenično se ponavlja. “Ništa nova” je u svakodnevnom govoru odgovor na pitanje šta ima. To je sintagma u službi fatičke funkcije jezika, odražava jednu komunikacijsku konvenciju, najčešće pozdravljanja, služi dakle pukom održavanju komunikacije. Njen izostanak značio bi da ste ljuti na osobu koju poznajete ili da vam nije stalo do nje ili da je uopšte ne poznajete. Njom ništa ne govorite, ali dajete do znanja da ste registrovali pitanje/pozdrav “šta ima” i da osobu koja vas to pita poznajete i držite do nje. Fiamengo ovdje preregistruje sintagmu “ništa nova” iz fatičke u poetsku funkciju jezika, produbljuje je, on ovdje ustvari govori da to što se može kriti iza “ništa nova” nerijetko je cijeli život.

U slučaju sintagme “ništa nova” može se govoriti i o stilskoj figuri pretericiji. O njoj je uvijek riječ kad kažemo da nećemo o nečemu govoriti, a onda o tom do u detalje sve kažemo. Da to dočaram pokušat ću kroz pretericiju u proznom iskazu prepričati dio onoga što se ovom pjesmom govori: “Neću reći da sam usamljen/a, neću spominjati ni da mi nedostaješ, zašto bih govorio/la da će mi ostatak života biti uzaludan, ne mislim da ću išta postići ako kažem da se osjećam kao razlupani brod.” Dakle, dok ponavljam da o nečemu neću govoriti, ja o tome u detalje govorim. To lirski subjekt u Fiamengovoj pjesmi ustvari radi s ovim “ništa nova”. Ponavlja kako nema ničeg novog, a ustvari do u detalje govori novosti koje nisu povoljne po njega. Time on ustvari još snažnije privlači našu pažnju na ono što se krije iza ovog “ništa nova”. Bez te sintagme, sve nabrojane stvari ne bi imale za čitaoca/slušaoca težinu koju imaju s njom.

Fiamengo se u ovoj pjesmi pokazao i kao odličan prikazivač atmosfere. “Raštimane ure”, “gnjiju škure”, “oko kuće reste drača”, jako su upečatljive slike zapuštenosti i propadanja. Međutim, meni je najilustrativnija slika “i po mistu reve tovar”. Ona je i vizualno i zvukovno upečatljiva, angažira nam oba ta čula. Taj tovar je ono što je emotivno najupečatljivije i na neki način osjetimo da se lirski subjekt identificira s tom životinjom. Vjerovatno je u takvom ambijentu i nemoguće naći usamljeniju figure a istovremeno ispunjeniju bolom od magarca koji tumara mjestom i njače.

Kao izuzetan majstor prikazivanja atmosfere Fiamengo se pokazao u brojnim svojim pjesmama, ne samo u prethodnoj. Navest ću vjerovatno i njegovu najpoznatiju pjesmu “S ponistre se vidi Šolta”.

*

Šoto voće piva klapa
U to gluvo litnje doba
I prolazi ispod skala
Di se suši tvoja roba.

Do Pergula riči lete,
Pun se misec smije gradu,
Ti se dižeš iz koćete
Da poslušaš serenadu.

S ponistre se vidi Šolta,
Piva klapa ispo volta,
U daljini svitle koće,
Piva klapa šoto voće.

Ti se ozireš po sobi,
Slika je na kantunalu,
Oneg ča ga more odni
U daleken fortunalu.

Opustila davno riva,
Zatvoreni su portuni,
Ispo volta klapa piva,
Tvoji mirišu lancuni.

Tiho razmičeš koltrinu,
Zrila si ka litnje voće,
O jubavi i o vinu,
Piva klapa šoto voće.

S ponistre se vidi Šolta,
Piva klapa ispo volta,
U daljini svitle koće,
Piva klapa šoto voće.

Niko neće te kaštigat
Kad bi skinila korotu,
Žalost će te svu deštrigat,
A još moreš dat lipotu.

S ponistre se vidi Šolta,
Žmiga svitlo ispo volta,
U po bota kada pasa,
Piva klapa ispo glasa.

*

Ovo je pjesma koja osvaja gotovo sva čula. Najprisutnije su vizualne pjesničke slike. Vidimo ženu u žalosti za pokojnikom koja se diže iz kreveta da posluša serenadu. Vidimo kako se obazire po sobi i vidi sliku pokojnika na noćnom ormariću. Vidimo i ponistru i Šoltu i kako svjetlo žmiga ispod volta i klapu kako pjeva. Ali prisutne su i zvučne pjesničke slike. Možemo prizvati pjevanje ispod glasa i pjesme o ljubavi i o vinu. Prisutne su i olfaktivne, jer također možemo prizvati miris robe koja se suši, kao i plahti. Sve to, osim što uzbuđuje ta tri čula, istovremeno kreira i izuzetno upečatljivu atmosferu intime dvoje ljubavnika.

I ovdje je zanimljiv lirski subjekt, kao i u prethodnoj pjesmi. On se ne predstavlja ni kroz kakvu zamjenicu, impersonalan je, ali njegovo prisustvo je očigledno i naglašeno.

On je u sobi, samo odatle može znati gdje je slika pokojnika, i osjetiti miris plahti. Njihova ljubav je tajna, jer ona ne može da se oslobodi veze s pokojnikom s kojim je veže samo tuga. Ubjeđuje je da joj niko neće zamjeriti ako skine korotu.

Posebno je zanimljiva konstatacija “s ponistre se vidi Šolta”. Ona je banalna, gotovo infantilna, ali upotpunjuje smisao pjesme. Pogled udovice s prozora na more, pogled je čežnje za pokojnikom kojeg je more odnijelo. Međutim, on se neće vratiti, ona ga nikad neće na toj pučini ugledati, ono što se vidi je samo Šolta. Dočarati takvu dubinu kroz jednu takvu banalnost može samo veliki majstor, a Fiamengo je nesumnjivo to bio.

Generalno kod Jakše Fiamenga zanimljiva je upotreba stilske figure apokope. To je stilska upotreba skraćenih oblika riječi: naprimjer ispo, umjesto ispod. Kao ilustraciju te figure u svom Rječniku stilskih figura Krešimir Bagić navodi upravo ovu pjesmu i kaže: “Autor teksta J. Fiamengo skraćivanjima je učinio najmanje troje: umješno je stilizirao splitski govor, povećao je eufoničnost teksta i izgradio osmerac koji posve povlađuje pučkom osjećaju ritma.” Osim za tu, isto se može reći i za druge navedene dvije pjesme.

Ono što se još generalno o pjesmama Jakše Fiamenga može reći, onima koje su pjevane i stekle masovnu popularnost, jest da ih je dosta pisano na čakavskom narječju te da su to narječje učinile poznatim hiljadama i hiljadama govornika koje bi ga bez tih pjesama znatno slabije doživljavale, prije svega u smislu pukog razumijevanja. Također, te pjesme dosta govore i o izražajnim mogućnostima tog narječja. S obzirom na to da u mnogim pjesmama opisuje atmosferu i ljude tih krajeva, gdje se to narječje govori, onda ono doprinosi i autentičnijem doživljaju tih pjesama.

Za kompletnu sliku Fiamengove pjevane poezije trebalo bi sve njegove pjesme izanalizirati. Ove tri smatram poetski najuspjelijima, međutim i neke druge, po meni pjesnički daleko manje vrijedne, kao naprimjer čuvena Nadalina, mogu pokazati Fiamenga kao majstora u nijansiranju značenja, emocija i atmosfere.

Autor: Amer Tikveša, Prometej.ba