O Ibricinom regalu
Pjesma o jednom regalu, u mojoj ličnoj antologiji jugoslovenske estradne poezije, zauzima visoko mjesto. Pjesnik je uspio uhvatiti cijelo jedno vrijeme, istorijsku, socijalističku epohu u samo jednoj slici
Od razgovora s Ibricom Jusićem pamtim da sam ga pitao zašto na kompilacijama njegovih pjesama, na CD-ovima, nema meni njegove najdraže pjesme, one o regalu. Složio se s tim da je ta pjesma kvalitetna, zanimljiva i sl., ali da nije siguran da bi mlađe generacije uopšte mogle shvatiti o čemu je riječ. Pošao sam da kažem kako će, ako bude gledao samo na mlade, morati prestati izdavati, a možda i baviti se muzikom uopšte. Shvatio sam da to može zazvučati maliciozno i odšutio. Rekao sam samo da slušaoce ne treba dijeliti, osim na one koji razumiju i na one koji ne razumiju. Osim toga, i ja sam u to vrijeme razgovora s Ibricom bio mlađa generacija pa sam pjesmu znao.
PJESMA O JEDNOM REGALU
Rima je dobra kad u suodnos dovodi pojmove koji inače ničim ne upućuju jedni na druge. Tako ih izvlači iz automatizma percepcije i obogaćuje ih novim značenjima. Ima još uslova koji se pred rimu postavljaju da bi bila ocijenjena kvalitetnom, ali navedeni je za ovu pjesmu sasvim dovoljan. Dovedeni su u suodnos regal i katedrala i to preko glagola “dizati”. Rijetko višeslojan i obuhvatan pojam. Sažima sve što se tiče neke građevine. Od njenog planiranja, crtanja, zidanja, novčanih i drugih ulaganja do brige. Slično kao “podizati” u sintagmi “podizati djecu”.
Međutim, “dizati” regal nije kao “dizati” bilo kakvu građevinu, nego baš katedralu. Osim masivnosti, impozantnosti, raskoša, regalu se ovdje, naravno ironijski, pridaje i sakralni moment. I to ne bi bilo dovoljno zanimljivo da se preko regala nisu izjednačila dva suprotstavljena svjetonazora – teistički i ateistički, socijalističkog, jugoslovenskog tipa.
Regal je onodobno, u Jugoslaviji, bio opće mjesto kulture stanovanja. Teško je bilo zamisliti stan ili kuću bez njega. On je bio i statusni simbol onih netom izašlih iz siromaštva, odnosno onih koji su željeli bar stvoriti privid tog izlaska tako što su se zadužili za regal, kao što je u pjesmi riječ. On je bio i generacijski simbol. Svjedočio je o generacijskom progresu. Iz generacije škrinja i sehara, zatvorenosti, strogo čuvane privatnosti, u generaciju regala, generaciju otvorenosti, pokazivanja imanja, težnji, ukusa, sebe stvarnog i željenog.
Kod mene je regal bio smeđi, od zida do zida, od plafona do poda. I znam mnoge koji su bili tih dimenzija i te boje. U njega je stajalo sve. Tatina odijela i mamine haljine, dječija garderoba, knjige, televizor, muzički stub s pločama i kasetama, knjige, suveniri, nekorišteno posuđe, ali probrano, poneki komad vrijednog, u svakom slučaju dekorativnog posuđa, albumi s fotografijama, alkoholna pića, važni dokumenti, pa čak i vrijedne dječije igračke, one koje nisu za prečestu upotrebu i koje se ne mogu tek tako povlačiti po podu, koje moraju umrijeti od starosti, nikako polomljene od slučajnog gaženja.
Ako ti nešto ode iza regala, a to su najčešće bili klikeri, onda je s tim gotovo do krečenja. To je jedino vrijeme kad se regal pomjera, kad se sve iz njega izvlači da bi se temeljito očistilo i da bi se iza regala okrečilo. O kako se tada obraduješ pronađenoj stvari.
Zbog regala su ljudi znali odbiti nove stanove koje je tada država dodjeljivala. Regali su zato bili i simboli postojanosti. Nisu ih imali podstanari ni ljudi skloni seljenju zbog prirode posla ili čega već. Bili su preglomazni. Jednom rastavljeni i preneseni nikad više nisu mogli biti sastavljeni a da im nešto ne fali. Najvažnija stvar je što u novim stanovima nije bilo zida kojem bi pristajali. U stanu, za koji su kupljeni, kupljeni su po mjeri zida uz koji će stajati. U novom stanu regal bi bio rasparčan i otužan.
On je bio nosilac uspomena. Ne samo što su uspomene u njemu stajale, već su bile utisnute ili urezane: tragovi čišćenja, ponekad i pogrešnim sredstvima, neizbrisivi otisci prstiju, ogrebotine od dječijeg igranja ili udaraca u regal prilikom pada, tragovi bojica, itd. Regal je bio knjiga porodične historije. Rasparčan, u novom stanu on je bio pocijepana knjiga. Kao takav, nije mogao biti reprezentativan već su njegovi dijelovi bili smještani u sporedne prostorije i zapećke onih glavnih. S njim i uspomene. Dotadašnji život, kojeg je više bilo u prošlosti, bio je skrajnut, a onaj dio što stoji ispred nikad više nije mogao biti tako monumentalan i reprenzentativan. Rasparčan, i dalje je bio katedrala, ali stara, razrušena, čiji se ostaci mogu naći podijeljeni među svjetskim muzejima.
Naravno, u pjesmi prema njemu nema pozitivnih emocija. Prisutan je prezir mlađe generacije prema srednjeklasnim težnjama roditelja. Potpuno razumljiv. Roditelji su i dalje malograđanski konzervativni. Matricu ponašanja u skladu s religijskim identitetom zamijenila je matrica klasnog identiteta. Katedralu je zamijenio regal. Roditelji su se za njega zadužili i žrtvovali sve sitne užitke koje su mogli sebi priuštiti. Dužni, moraju biti poslušni i ponizni, tj. nikog ne smiju poslati u materinu. Regal je besmislena skalamerija koja služi da u njemu stoje knjige, koje niko ne dira, što jest bio malograđanski trend – kupovina kompleta knjiga koje se “slažu” uz regal. On ima i čudovišne dimenzije i osobine – raste u prazninu. Proždirač prostora koji je prazan jer svi su novci potrošeni za regal i on ustvari nema šta drugo ni da guta. I na kraju lirski subjekt njega šalje u materinu. To je i sukob generacija, ali i raskid s tradicijom.
Trend regala nestao je nestankom srednje klase. Da sam konceptualni umjetnik, napravio bih joj spomenik u vidu regala, a s kasetofona smještenog, naravno, u regalu, vrtila bi se ova Ibricina pjesma. Bez obzira na današnje pozitivne sentimente prema regalu, bez obzira što ih danas možda ima i pjesnik, njegov tadašnji prezir bio je normalna i očekivana emocija mlađih prema tom žderaču života. Pjesma o jednom regalu, u mojoj ličnoj antologiji jugoslovenske estradne poezije, zauzima visoko mjesto. Pjesnik je uspio uhvatiti cijelo jedno vrijeme, istorijsku, socijalističku epohu u samo jednoj slici. U slici regala iz koje se dalje izlistavaju različiti odnosi prema životu i stvarnosti. Tako ta slika postaje simbol tog vremena, suprotstavljen svim ostalim njegovim simbolima. Simboli tog vremena su utopijski ili antiutopijski. To su petokraka, industrijski dimnjaci, politički zatvori, dakle, sve zavisi s kojih pozicija ko na to vrijeme gleda i nastoji da nametne idealizovanu ili mračnu sliku tog vremena. Regal je, za razliku od svih njih, jedini realističan, u njemu se ogleda svakodnevnica ljudi koji su bolji dio ili cijeli život ostavili u tom vremenu.
Ne znam ko je napisao pjesmu. Trenutno nemam način da to provjerim. Ako i nije Ibrica, treba ovdje ipak skrenuti pažnju na njegov interes za socijalnim temama, rijedak za šansonijere. Vidi se on u brojnim drugim pjesmama: Čovjek bez kafića, Čovjek iz partera, Celuloidni pajac, Deset prsta… On je naglašen i u pjesmama koje na prvo slušanje zvuče isključivo kao ljubavne, ali su i socijalne: Jubi san vašu kćer, Mačka... Prisutan je i u jednom od najboljih jugoslovenskih otpjevanih tekstova koji zaslužuje poseban tekst: Nepal, Ganges, Brahmaputra.
Hoću da kažem, čak i ako tekst pjesme o regalu i nije Ibricin, malo je bilo pjevača čijem bi repertoaru i osobnosti stajao. Ustvari, osim Ibrice to je mogao otpjevati još samo Miladin Šobić a da to bude prihvaćeno kao autentična izvedba. Zato još jednom kažem, unatoč činjenici da zbog te pjesme vjerovatno niko neće kupiti CD, ova pjesma zaslužuje mjesto na nekoj od sljedećih Ibricinih kompilacija.
Autor: Amer Tikveša
Prometej.ba