O pjesmama Lačnog Franza

Način na koji ovu pjesmu čitam uslovljen je iskustvom rata i poslijeratnom nacionalističkom vladavinom u državama bivše Jugoslavije.

Prva strofa puna je slika koje služe stvaranju mračne atmosfere. Atmosfere u kojoj lupanje grana u prozor i plesanje sjena po stropu izaziva strah. Te sjene, zbog narednih stihova, tumačim kao sjene prošlosti. Jasna je i aluzija na taj frazem. Međutim, i u lirskom subjektu prisutna je jaka slutnja nečeg strašnog. On se tješi, stvara sebi mir, riječima: Hvala bogu da se mjesec lomi/ samo na krilima noćnih leptira./ Hvala bogu da je vjetar taj/ koji pjeva kroz noć.

To da se mjesec lomi na krilima noćnih leptira znači da su leptiri ti čije sjene mjesečeva svjetlost baca na strop, odnosno oni su ti koji povremeno presijeku mjesec u očima posmatrača. No, zašto “hvala bogu” da su to oni? Ko bi drugi mogao biti? I zašto “hvala Bogu” da su grane te koje lupaju u prozor? Ko je to mogao lupati a da se za to ne zahvaljujemo Bogu?

U drugoj strofi se isto to ponavlja, a onda se lirskom subjektu čini da grane bruse usnulim gavranima zube. To je jako upečatljiva pjesnička slika. Gavran je vjesnik nesreće, raspirivač crnih slutnji, koje su bile uspavane. Sad se tim slutnjama oštre zubi, čini ih se djelatnim. To je prvi moment u pjesmi koji direktno aludira na prošlost. Radi se o slutnjama koje postoje od ko zna kad u prošlosti, s tim što su spavale. Njihovo buđenje je počelo.

U sljedećem stihu već je jasno i da se slutnje odnose na ratnu prošlost. Lirskom subjektu se čini da se proliveno vino opet sjeća starih bitaka. Proliveno vino zbunjuje prilikom tumačenja pjesme ako se shvati doslovno. Za vino, kao i generalno za alkohol, kaže se da je proliveno ako je uzalud popijeno, ne samo ako ga je doslovno neko prolio. Uzalud je popijeno ako je iznevjeren učinak pijenja – zabava. Prilikom alkoholizaranja koje se sugerira u pjesmi vino je navelo na misli, priču, pjesmu o ratnoj prošlosti. Navelo je na nešto opterećujuće, umjesto opuštajuće.

I u posljednjoj strofi slutnje su se ostvarile. “Čizme hodaju po staklu” – uz spomen starih bitaka, ove čizme nemaju biti koje osim vojničke. “Snovi lijepe se po stropu” – po stropu se lijepi nešto što je raznijeto, raskomadano. Raznio ih je ustvari vjetar koji se spominje na kraju pjesme, koji puše kroz glave. Taj vjetar je ključni za razumijevanje pjesme. Tačnije, ključne su “naše pjesme” koje on zviždi. Naše pjesme su ustvari nacionalne budnice, pjesme u kojima se veliča slavna prošlost, nacionalna stradanja, slavne bitke i slično. Naše pjesme su one u kojima prepoznajemo zajedničko iskustvo. Kroz njih se u velikoj mjeri počeo raspirivati nacionalizam sredinom osamdesetih u Jugoslaviji. Na to nije bila imuna ni rock scena, čak ni ona novovalna. Recimo Idoli sa svojim albumom Odbrana i poslednji dani objavljenim još 1982, dakle početkom osamdesetih, na kojem se moglo čuti: Igrale se delije nasred zemlje Srbije/ Sitno kolo do kola, čulo se do Stambola. No, mnogo je bitnije pjevanje tih pjesama u privatnim aranžmanima, prilikom druženja s različitim povodima, pri čemu se željelo homogenizirati sa svojima i provocirati druge ako ih je bilo u društvu. Kad su bendovi iz Srbije u pitanju, nacionalizma u njihovim pjesmama bilo je još. On će osamdesetih se pojavljivati svako malo u pjesmama i nastupima benda Riblja Čorba, zatim nekih malo manje popularnih bendova kakav je bend Alisa koji je pjevao kako: “Neće Fata sina Bajazita, ona hoće Obilić junaka”, ili kod Galije u soft verziji kroz pjesme Seobe i Mi znamo sudbu, itd. U narodnim, tada zvanim novokomponovanim, ali i izvornim srpskim pjesmama bilo ga je mnogo više. Kad je riječ o hrvatskom nacionalizmu, od popularnih bendova najprimjetniji je bio kod Prljavog kazališta. Dosta ranije, popularni Vice Vukov bio je faktički protjeran iz javnosti zbog nacionalnih budnica. Mada i kod Hrvata on je daleko primjetniji bio u tradicionalnim, tzv. izvornim pjesmama. Kod Bošnjaka ga nije bilo u onom što se tada kolokvijalno zvala zabavna muzika. Generalno je teško govoriti o buđenju bilo čije nacionalne svijesti kroz spomenutu zabavnu muziku u Bosni. Međutim, u izvornim pjesmama, pa i kroz koketiranje sa sevdahom to će se pojavljivati. Recimo 1988. na albumu Safeta Isovića Za dušu i sjećanje naći će se pjesma Nigdje zore ni bijela dana u kojoj stoji: „Sabljo moja, roditelja moga,/ Roditelja bega, Isa-bega,/ Dosta li si počinila jada,/ dosta jada oko Biograda/ a i muke oko Banja Luke.” U privatnim aranžmanima, tj. pjevanjima prilikom različitih prigoda u različitim društvima, Biograd je zamjenjivan za Beograd. Ta pjesma je pjevana u izvedbama različitih autora, nalazila se na nekim albumima i ranije, ali tada dobija svoju reafirmaciju. U Sloveniji je također toga bilo dosta, pa ni sam Lačni Franz tom se trendu nije oteo. Na njihovom albumu Sirene tulijo iz 1987. našla se i obrada poeme Zdravljica Franza Prešerna koja je ustvari nacionalna budnica.

Kad se uzme u obzir taj kontekst, i kad se pjesma Vojna tajna pročita na ponuđeni način, najbolji moment u njoj je sam naslov – Vojna tajna. Pretjerano isticanje etničkog identiteta u prvi plan nije bilo poželjno u Jugoslaviji. Nacionalističko njegovo afirmiranje je bilo i zabranjeno. No, njegovo nacionalističko poimanje je bilo itekako prisutno i jedina njegova moguća ideološka i politička afirmacija, ispostavit će se, bila je nacionalistička. S obzirom na zabranu takvog pristupa, on je njegovan kroz porodične naracije ili, nešto javnije, pod dejstvom alkohola, u društvu. Dodavši tome još militantnost takvog pristupa, vojna tajna se može čitati kao metafora za jugoslovenske etničke identitete.

Takvo sumiranje ove problematike, takva zgusnutost iskaza o tako kompleksnoj temi nešto je najbolje što je ne samo u jugoslovenskoj poeziji rečeno nego i u cjelokupnoj kritici jugoslovenskih nacionalizama.

Generalno je jezik pjesama Lačnog Franza istovremeno i zakučast i britak, baš kao u analiziranoj pjesmi. Osvrnut ću se na još jednu jer je njeno tumačenje (zbog prevoda na kojem se mogla i u Jugoslaviji čuti) vrlo moguće pogrešno na govornom području našeg jezika. Radi se o pjesmi Čakaj me sa spomenutog albuma Sirene tulijo, koju je također napisao Zoran Predin.

*