Selma putuje na fakultet.
Ona putuje, ja kofer nosim, molim.
Težak je, al' pošto njen je lično,
ja i taj kofer volim.

Selma, na ulasku u voz ti htjedoh reć,
Nešto nježno, nešto što izaziva pozor,
Al' rekoh samo zdravo, Selma
I, molim te, ne naginji se kroz prozor

Selma, Selma, zdravo Selma, putuj, Selma
i, molim te, ne naginji se kroz prozor.
*

Pjesma Selma Vlade Dijaka u izvedbi Bijelog dugmeta jedna je od najljepših ljubavnih pjesama jugoslovenske muzike. Njena popularnost sigurno ne bi bila tolika da nije uglazbljena. Ne samo da je Bijelo dugme pjesmu učinilo popularnijom, nego i samog pjesnika, ali i Selmu Borić, o kojoj je u pjesmi riječ.

Međutim, s druge strane, izvedba Bijelog dugmeta neutralisala je humor kojim ova pjesma obiluje. Kad Željko Bebek otpjeva: “Ja kofer nosim, molim”, zvuči kao da zaista nešto moli. Međutim, glagol moliti u prezentu (molim) i futuru (molit ću; molit ću lijepo) služi za pojačanje iskaza koji mu prethodi. S riječju “molim”, pjesnik kroz ironijsku afirmaciju daje na značaju sebi i tom nošenju kofera jer to znači približavanje Selmi. Kao kad neko, želeći se izdići iznad situacije ili sagovornika, kaže da je nešto po tituli i iskaz zapečati sa molim.

I to da voli kofer je također humorom obojeno. Riječ “lično” ima ironijski potencijal. Predmeti dobijaju na značaju zbog svoje pripadnosti nekoj društveno značajnoj ili slavnoj osobi. Tad uz njih ide “lično”. Svoju simpatiju i svoj odnos prema njoj je digao s “molim” i “lično” na neki službeni nivo, kroz ironiju, naravno. Isto je i s nimalo poetičnom riječju “pozor”.

Kruna svega je njegova molba upućena Selmi da se ne naginje kroz prozor. “Ne naginji se kroz prozor” je višejezični natpis iz vozova. Totalno depersonalizirana, okoštala zapovijed u kojoj je, kad se čita kao natpis, prisutna samo jedna funkcija jezika, apelativna. Cilj te funkcije je, kako joj i ime kaže, da apelira na primaoca poruke, na neki način izazove njegovu reakciju ili mu skrene pažnju na nešto. Osim kod obavijesti, zastupljena je u propagandi. Nije svojstvena poeziji, osim ako nije riječ o propagandnoj ili ako je riječ o ironiji.

Ono što je Dijak uradio s ovim iskazom jest da mu je neutralisao u potpunosti apelativnu funkciju, a obogatio ga nekim drugim. Iskaz u pjesmi ima emotivnu funkciju jer govori o emocijama lirskog subjekta. Onim koje nije izrekao Selmi, ali su nama poznate. Ima i fatičku, koja služi uspostavi, produžetku ili prekidu komunikacije. U pjesmi se radi o ovom posljednjem. I, u konačnici, iskaz ima i poetsku funkciju o kojoj je riječ uvijek kad je poruka usmjerena na samu sebe, a “ne naginji se kroz prozor” je iskaz koji je ovdje oneobičen te skreće pažnju na sebe samog.

I to je ono u ovoj pjesmi što slušaoca fascinira - kako jedan tako prozaičan iskaz uspijeva tako puno da govori?

Tu je, naravno, i humor. Smiješno je da neko svojoj simpatiji ili ljubavi pored toliko ljubavnih iskaza kaže: “Molim te, ne naginji se kroz prozor”. Radi se o smušenosti, čaplinovskom vidu humora, simpatičnoj trapavosti.

S druge strane, ima tu i nečeg tužnog. Cijela pjesma prikaz je drame lirskog subjekta da li ostati na distance ili se intimizirati sa Selmom. Dubina njegove emocije prema Selmi je neizmjerljiva, on i njen kofer voli, kao što kaže. Bori se, međutim, da tu emociju ne iskaže Selmi. Njegova distanciranost pokazuje se kroz upotrebu već opisanih riječi: molim, lično, pozor, i na kraju ne naginji se kroz prozor. On se ne odlučuje da iskaže emociju i to je to što izaziva osjećaj tuge jer takva emocija, toliko duboka i iskrena, izaziva u svakom želju da se ostvari. Neuspjeh izaziva tugu.

Refren je u ovoj pjesmi također stilski zanimljiv. On je u cijelosti naveden dat iskaz na rastanku. Na početku je epizeuksa, višestruko ponavljanje, koje je inače najčešće dvočlano: Selma, Selma. Tim se ponavljanjem iskazuje emocija. Djeci kad se obraćamo dvaput ponavljajući njihovo ime iskazujemo blagi prijekor, ali iz ljubavi ili da iskažemo neki savjet za njihovo dobro. S odraslima to ne radimo iz istog razloga, ali iskazujemo simpatiju. Nema sumnje da je i Selma to osjetila i da joj je to uslovilo očekivanja, da će čuti nešto lijepo, no čula je: “Ne naginji se kroz prozor.” Pretpostavljam da je bila zbunjena i vizualizacija te scene je nešto što izaziva simpatiju prema pjesmi i osmijeh.

Na sličan način kao i Selma, lijepa je i pjesma Tonka autora Momčila Popadića u izvedbi Novih fosila.

*

Jedno pored drugog
dišemo u tami,
a jesmo li skupa
i da li smo sami?

Ti si negdje drugdje,
ja te samo pratim,
na prstima onda,
u svoj san se vratim.

Tonka, gdje si sada,
dok ti ljubim rame,
jesi li još budna,
da li misliš na me?

Tonka, reci cvrčak,
Tonka, reci more,
brzo nešto reci,
da ne bude gore.

Sve su bitke dosad
izgubljene trajno,
dobijmo bar ovu,
to bi bilo sjajno.

U mraku se žari
jedna cigareta,
kao svjetionik
na početku svijeta.

Sebična ne budi,
sve moje, sve moje,
ne kradi mi jastuk,
jastuk je za dvoje.

Tonka, budi ista,
budi takva čudna,
samo budi blizu
i još malo budna.

Tonka, reci cvrčak,
Tonka, reci more,
brzo nešto reci,
da ne bude gore.

Pogledaj po zidu,
igraju se sjene,
Tonka, dođi bliže,
privij se uz mene.
*

Šta je to što nas privlači, jasno je, ne iziskuje naročita objašnjenja. Radi se o kratkoći stihova, ritmički dobro usklađenih. Izuzetak je paradoks na početku pjesme, kad je jasno da su sami, a on pita da li su sami. Nije zahtjevan za tumačenje. Lirski subjekt izražava sumnju da ona, osim njega, ima još nekog o kome misli. Simpatije za pjesmu izaziva njegova infantilnost: “Ne kradi mi jastuk, jastuk je za dvoje”, “budi blizu i još malo budna”, “reci cvrčak, reci more”, itd.

U zadnjem navedenom primjeru, iz refrena: “Tonka, reci cvrčak/ Tonka, reci more”, krije se to što ovu pjesmu čini sličnoj Selmi.

Ono što je poznato iz medijskih napisa jest da je Tonka stvarna i da je to pjesnikova supruga koja ima specifičan izgovor glasa “r”. Baš kao što znamo sve o susretu Vlade i Selme. Međutim, nije to ono što ove pjesme čini sličnim. Niti je bitan izgovor glasa “r”. Za to možemo ne znati, a da nam je refren i dalje zanimljiv. Radi se o tome da je iskaz minimalistički, sa svega dvije riječi maksimalno doprinosi atmosferi. Jasno nam je da oni leže jedno pored drugog, ali te nam riječi govore da su na moru jer se čuju cvrčci i šum mora. Kad je neko s nekim negdje nasamo, šutnja se najčešće prekida izgovorom jedne riječi kojom se upućuje na nešto i onom drugom vidljivo ili jasno. Pada snijeg, naprimjer, a neko kaže: Snijeg. U ovom slučaju on priziva da Tonka kaže cvrčak ili more, jer je to ono što se u toj noći čuje. Priziva da ispuni fatičku funkciju jezika, za koju sam već napisao da služi prekidu, održanju ili početku komunikacije. Ona je, najčešće, oslobođena emocija: Dobar dan; Ugrijalo; Lijepa večer… U ovoj pjesmi, otkriva se njen emotivni značaj i mogućnosti. Da izgovori to banalno cvrčak ili more, on bi znao da nije kraj, da mogućnost komunikacije, bez koje nema rješenja nijednog problema, ipak postoji.

I to je ono što ove dvije pjesme čini sličnima, to poigravanje funkcijama jezika. Također, u ljubavnoj poeziji, pogotovo pjevanoj, mnogo je situacija u kojima se navodi šutnja kao kriza u emotivnim odnosima. Najčešće, ona se samo konstatuje. Ove dvije pjesme su jedine koje znam u kojima se nudi neka mogućnost verbalizacije te šutnje. Ona je trapavo smiješna: “Ne naginji se kroz prozor”, ili infantilna: “reci cvrčak, reci more”, ali u oba slučaja pokazuje dubinu emotivnog odnosa što pjesme čini uspjelima.

Autor: Amer Tikveša, Prometej.ba