Pankom protiv dosade
Zašto podnositi bilo kakvu žrtvu, kad to propagatori žrtvovanja ne čine? – O slovenskom i jugoslovenskom punk bendu Pankrti
Jedan od najbitnijih i jedan od prvih jugoslovenskih punk bendova bili su Pankrti. Već samim imenom izražavali su cjelokupnu punk poetiku. Preveden sa slovenskog, naziv benda bio bi “Kopilad”.Takav naziv benda, za to vrijeme te politički i društveni kontekst, bio je šokantan. To su neželjena djeca, pogrdan naziv za svakog (mladog) čovjeka koji svjesno narušava opšteprihvaćene norme ponašanja.
Radi se o dobroj igri riječi koja u sebe uključuje i naziv muzičkog pravca kojem pripadaju, ali i dobro korespondira sa značenjem te riječi u engleskom – delikvent. Najčešće su takva etiketiranja produkt nerazumijevanja ili denuncijacije. Punk bendovi, pa tako i Pankrti, upravo to što se zbog nerazumijevanja stigmatizira ističu u prvi plan i afirmiraju i na temelju toga kritikuju postojeći poredak.
Jedna od prvih pjesama Pankrta bila je Ljubljana je bulana (Ljubljana je bolesna).
Lublana je bulana!
*
Ili u prevodu: Ljubljana ima pet opština/ najveća je Šiška/ pola je Centar/ pola su Moste/ Ljubljana je bolesna!/ Na Viču su seljaci/ na Mostama su radnici/ seljaci rade na polju/ radnici u fabrikama/ Ljubljana je bolesna!/ Ljubljana ima zoološki vrt/ Ljubljana ponekad ima cirkus/ zoološki vrt je uvijek/ kad nema cirkusa, dosadno je.
Vjerovatno nema nastavnika koji đaku ne bi dao jedinicu za ovakav opis grada. Suh, birokratski opisni, banalni jezik je sve suprotno od onog što djecu učimo o pisanju, pogotovo kad je o poeziji riječ. Međutim, u ovoj pjesmi taj jezik je ciljano takav. Punk hoće da kaže istinu i bira riječi koje je najtačnije i najdirektnije opisuju. Ljubljana sedamdesetih za Pankrte je bila takva. Oštro strukturirana cjelina sa strogim podjelama grada na opštine i njegovog stanovništva na radnike i seljake. Kako je Ljubljani sve drugo bilo višak, tako je i punk jeziku koji je opisuje višak i laž sve ono što bi taj grad učinilo boljim ili gorim od onog što jest. I upravo ta istina, u kojoj se o Ljubljani može sve reći kroz tri strofe sastavljene najsuhoparnijim jezikom, jest ono što smeta zaštitnicima poretka i što budi pažnju. Međutim, ovaj tekst nije bez stilskih sredstava i bez višeslojnosti. Jasno je da imamo nabrajanje, ali tu su i metafore. Reći za nekog da je bolestan je u žargonskom govoru zamjena za također žargonsko “nije normalan”. Zoološki vrt se također može čitati kao metafora za ljude, stanovnike zarobljene u svojim kavezima, a cirkus su sami Pankrti, proizvođači zabave. Upravo je to ono protiv čega su bili Pankrti, protiv lažne normalnosti, lažnog morala i dosade.
Njihov prvi album i nosi naziv Dosada, odnosno na slovenskom Dolgcajt.
Kao i mnogo prvih albuma, i ovaj želi da da odgovore na pitanja ko smo i šta želimo. Tim više jer ovo nije bio samo album koji predstavlja jedan bend, nego i cijelu jednu kulturu koja je te 1980. uveliko bila svjetski popularna dok je za mnoge Jugoslovene Dolgcajt bio prvi susret s njom. Otud je Dolgcajt ujedno i promotivni album punk kulture u Jugoslaviji.
Šta žele rečeno je već na uvodnoj pjesmi albuma Kruha in iger (Hljeba i igara).
*
Pjesma je upućena društvenim autoritetima koji ljetuju na Costa del Sol. Poručuju im da neće ispunuti njihova očekivanja. Oni ne žele “naprijed”, ali ni “nazad”. Komunistički društveni poredak je počivao na priči o slavnoj, herojskoj prošlosti, zarad svijetle budućnosti. “Danas” je bilo samo stanica na putu ka njoj u kojoj treba podnositi žrtve po uzoru na one kakve su podnosili preci. Pankrti jasno kažu da ih ni preci ni budućnost ne zanimaju. Hoće sad i hoće sve. Sami ti autoriteti, ljetujući na Costa del Sol, su iznevjerili te ideale. Zašto podnositi bilo kakvu žrtvu, kad to propagatori žrtvovanja ne čine?
Međutim, poručuju im da se ne boje njihovog bunta. Oni kažu: “Saj vidite da držimo skozi ruke gor.” Oni su se, ustvari, predali, s rukama su dignutim u zrak. Njihova želja za “kruhom i igrama” nije izraz hedonizma ni bunta, nego odustajanja i predaje.
Cijeli album je izraz generacijskog sukoba. Potvrđuje to i pjesma Lepi in prazni u kojoj, kao i u prethodnoj, imamo “mi”. To “mi” je generacijsko koje su ubili “starci”, kako stoji u pjesmi. Ti starci u njima mladima vide samo “svoje kopije”.
Najvažnija pjesma na ovom albumu je Računite z nami - parodija Balaševićeve Računajte na nas. Ona ustvari objašnjava šta znači računati na nekoga, a to je apsolutna kontrola i upravljanje onim na koga se računa.
Evo prevoda dijela te pjesme:
Uključite nas, izađite iz nas/ razumite nas, ne mučite nas/ izgradite nas, srušite nas/ učite nas, ukinite nas/ uzmite nas, pustite nas/ prebrojte se, prebrojte nas/ oplodite se, umnožite nas/ prije svega: računajte na nas.
Parodirajući najznačajniju patriotsku pop pjesmu Pankrti su se ustvari pozicionirali kao totalna suprotnost muzičkom i uopšte društvenom mainstreamu tog vremena.
Paradoksalno, iako su za ono što su govorili očekivane sankcije sistema, oni su za album Dolgcajt dobili najznačajniju omladinsku nagradu u Jugoslaviji, nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Sistem se tim činom pokazao tolerantnim (iako je bilo napada s pozicija moći), moguće da ih je pokušao i usisati u sebe, međutim dao im je krila i već na drugom albumu Pankrti su otišli dublje u njegovu kritiku pa čak i kritiku globalnih odnosa.
Pankrti će zahvaljujući pomenutoj nagradi drugi album nazvati samoironijski – Državni ljubimci.
Najznačajnija pjesma s tog albuma je Za železno zaveso (Za željeznom zavjesom).
Osim što su se njom upustili u pjesničku kritiku blokovske podjele svijeta, što drugi bendovi nisu radili, bar ne tako otvoreno, oni su, u odnosu na svoje prethodne tekstove, otišli i jezički dublje. U ovoj pjesmi su bukvalizovali metaforu željezne zavjese, što je i humoristično. Željezna zavjesa je metafora kojom se željela dočarati razdvojenost između komunističkih i zapadnih zemalja. Njihova nespojivost, nemogućnost bilo kakve uzajamnosti. Pankrti su je uzeli doslovno, pa kad kažu: “Krpamo rupe u željeznoj zavjesi” ili “Skidamo rđu sa željezne zavjese” mi zaista tu željeznu zavjesu počinjemo doživljavati kao predmet i sve postaje smiješno. Krpiti rupe u željeznoj zavjesi i skidati rđu s nje prikazuje uzaludan trud ideoloških radnika da podjelu održe živom. U tom prizoru postaju tragikomični.
Treći album Pankrta poetski je najuspjeliji. Nosi naziv Rdeči album (Crveni album) i na njemu je punk obrada čuvene talijanske partizanske pjesme Bandiera Rosa po kojoj će Pankrti ostati najviše i upamćeni van slovenskog govornog područja, pogotovo za generacije koje su rođene u vrijeme kad su oni svirali i one poslije.
Na tom albumu također ima jedna bukvalizovana metafora, u pjesmi Lov: “To su bili slobodni zidari, macolama su se probijali kroz zid.” Doslovan spoj slobodnih zidara sa zidarskim alatom također ima komičan efekt.
Pankrti su na ovom albumu znatno poetičniji. U prve tri pjesme (Slavni razglas, Gora i Volkovi) koriste se vezanim stihom, ritmom, rimom i hermetični su. Refren pjesme Volkovi je i pjesnički najuspjeliji, ako ga posmatramo mjerilima klasične poezije:
*
Zgusnutost iskaza, uz asonancu i aliteraciju, ovaj dvostih čini pjesnički izuzetno uspjelim, lako pamtljivim, sentencioznim, pjesmom za sebe. S obzirom na jugoslovenski rat koji će uslijediti, doima se proročanskim. Međutim, ovaj se dvostih može smatrati i haikuom ne samo balkanske, nego i crne budućnosti svijeta.
Sa posljednja dva albuma (Pesmi sprave i Sexpok) Pankrti ne donose ništa novo. Međutim i prva tri su dovoljna da pokažu snagu punka, njegovu vitalnost i mogućnost prilagođavanja različitim društvenim kontekstima, uključujući i jugoslovenski, komunistički i, u odnosu na porijeklo punka – istočni.
Također, sva ta njegova snaga počiva na tekstovima. Muzika je služila da tekstove učini bučnijim. Ti tekstovi, razlomljeni u stihove, posve su novi i iznenađujući. Ta novina i sama mogućnost njihovog doživljaja kao pjesme je ustvari toliko zadivljujuća da ih čini poezijom. Izleti u hermetizam, čvrstu organizaciju pjesme u vezanom stihu dokazuju da pankeri, u konkretnom slučaju Pankrti, znaju pisati poeziju u smislu nekog višeg stepena organiziranja jezika u odnosu na svakodnevni govor, njegovu umjetničku nadgradnju. To njihovo znanje samo potvrđuje da ona većina tekstova, koja više liče na podgradnju ili razgradnju tog svakodnevnog govora nije stvar netalentiranosti ili neznanja. Naprotiv, struktura njihovog jezičkog izričaja samo teži njegovom cilju, a to je demistifikacija i urušavanje svega naizgled uzvišenog. To je najlakše uraditi urušavanjem jezika na kojem ta nazovi uzvišenost počiva. Jezičkim šokiranjem – od izbora leksike do njenog strukturiranja.
Autor: Amer Tikveša, Prometej.ba