Jacques Prevert (1900. – 1977.) bio je jedan od najpopularnijih francuskih i svjetskih pjesnika. Njegova prva zbirka “Paroles” objavljena je 1946. godine i prodana u rekordnih 150.000 primjeraka. Njegovoj enormnoj popularnosti pridonijelo je i uglazbljivanje njegovih stihova u duhu tada popularne šansone. Joseph Cosma (1905. – 1969.) bio je najglasovitiji kompozitor koji je komponovao na Prevertove stihove, a pjevali su ih mnogi, uključujući Edith Piaf (1915. – 1963.) i Yvesa Montanda (1921. – 1991.). Pjevali su ih ne samo u Francuskoj, već diljem svijeta, pa i američki kantautori planetarnog dosega kakvi su Joan Baez (1941.) i Nat King Cole (1919. – 1965.).

Jedna od najpopularnijih Prevertovih pjesama je “Barbara”, objavljena prvi put u pomenutoj zbirci “Paroles”. Donosimo je u prevodu Miroslava Karaulca (1932. – 2011.):

Seti se Barbara
Celog tog dana pljuštalo je nad Brestom

Išla si razdragana
Rascvala ustreptala blistava
Po kiši
Seti se Barbara
Stalno je pljuštalo nad Brestom
I sreo sam te u ulici Sijam
Smešila si se
I ja sam ti se nasmešio
Seti se Barbara
A nisam te ni poznavao
A ni ti mene
Seti se
Seti se ipak tog dana
Ne zaboravi ga
Čovek što je stajao pod strehom
Zovnuo te
Barbara
I poletela si prema njemu kroz kišu
Rascvala ustreptala blistava
I bacila mu se u zagrljaj

Seti se toga Barbara
I ne zameri mi što ti govorim ti
Ja kažem ti svima koje volim
Čak i kad ih ne poznajem

Seti se Barbara

I ne zaboravi
Tu mudru i radosnu kišu
Na tvom srećnom licu
Taj srećni grad
Tu kišu po moru
Po brodogradilištu
Po lađi za Usan
Ooo Barbara
Kakva budalaština je rat

Šta je sada s tobom
Pod ovom kišom od gvožđa

Od vatre od čelika od krvi
I onaj što te stezao u zagrljaju

strasno
Da li je mrtav nestao ili živ
Ooo Barbara
Stalno pljušti nad Brestom
Kao što je pljuštalo nekad
Ali to više nije isto i sve je sad uništeno
To je pogrebna kiša, grozna i očajna
To više nije ni pljusak
Od gvožđa čelika i krvi
To su sad samo oblaci
Što crkavaju ko štenad
Štenad što promine
Vodenim strujama duž Bresta
I odlazi da gnjije negde daleko
daleko strašno daleko od Bresta
Od kojeg sad nije ostalo ništa.

Brest je francuski grad na Atlantskom okeanu sravnjen sa zemljom u Drugom svjetskom ratu prilikom oslobađanja. Prevert suprotstavlja njegovu predratnu i poslijeratnu sliku. Predratna je slika života, poslijeratna je slika smrti. U međuvremenu je, naravno, rat. Zajedničko predratnoj i poslijeratnoj slici je kiša. Poslijeratna kiša je besmislena jer prosto nema kome i čemu da pada. Ona priziva u sjećanju sliku života, a ta slika je ustvari slika dvoje ljubavnika. Fokus je na ženi po imenu Barbara. Lirski subjekt sasvim slučajno saznaje njeno ime jer ju je tim imenom dozivao njen partner. Cijeli predratni život, odnosno život uopšte sumiran je u to ime. Traganje za Barbarom, pitanje gdje je ona sad, šta je bilo s njenim ljubavnikom i sve ostalo što pjesnik pita je ustvari traganje za životom. Od cijele predratne scenografije Bresta tu je tek dekor, tj. kiša koja nema kome da bude pozorišni zastor za romantične scene.

Barbara je, dakle, pjesma koja je istovremeno i ljubavna i antiratna. Ona objedinjuje dvije najveće teme kojima se čovječanstvo kroz književnost bavilo i koje su ljude u velikoj mjeri interesovale čak i na nivou svakodnevne komunikacije. Zahvaljujući tome, već na tematskom nivou ona je mnogima interesantna, a izvedena kroz vokabular svakodnevnice, melodiozna i ritmički strukturirana na način da djeluje kao svakodnevni govor pod utjecajem afekta, do određene granice emotivan, potaknut dragim sjećanjima, “Barbari” je bila garantirana enormna popularnost.

Shvatili su to i muzičari, pa je pomenuti Cosma komponirao muziku na tekst a prvi su “Barbaru” otpjevali Braća Žak (Les Frère Jacques) da bi joj nakon njih planetarnu slavu svojom izvedbom donio i pomenuti Montand.

U Jugoslaviji su i Prevert i njegova “Barbara” uživali status bogova poetskog Olimpa. Ne samo što su bili čitani, nego su vršili utjecaj i na stvaranje. Gotovo da nema kiše u jugoslovenskoj poeziji a da nije eho one kiše iz Prevertove Barbare. Najpopularnija takva pjesma nastala na našem jeziku je “Mostarske kiše” autora Pere Zubca (1945.). Svaka Barbara u jugoslovenskoj poeziji, s namjerom autora ili ne, intertekstualna je poveznica s Prevertovom “Barbarom”. Tako je i u jugoslovenskoj muzici, onoj zabavnoj, posebice u šansoni. Autor iz Jugoslavije u čijem je opusu “Barbara” bila najzastupljenija bio je zagrebački šansonijer Zvonko Špišić (1937. – 2017.).

Prva pjesma u njegovom opusu koja se oslanja na Barbaru je također pjesma pod nazivom “Barbara” a napisao ju je jedan od najvećih pjesnika našeg jezika Ivan Slamnig (1930. – 2001.).

Špišić je autor muzike i izvođač. Prvi put ju je otpjevao na Splitskom festivalu 1975. godine. Tekst je za potrebe izvedbe neznatno izmijenjen, a ovdje će biti naveden izvorno.

Barbara bješe bijela boka
Barbara bješe čvrsta, široka
Barbara bješe naša dika
Barbara, Barbara, lijepa ko slika.
Kad si je vidio, gospe draga,
kako je stasita sprijeda i straga,
srce se strese ko val na žalu
ko štandarac lagan na maestralu.
To je lađa što rijetko se rađa
to je prova staroga kova,
to je krma što sitno se drma
kad vješto promiče između molova
ko mlada krčmarica između stolova
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara
Modro, i bijelo i crno farbana!)
Je l‘ danas u brodova takav stas,
ima l‘ još ljudi poput nas,
ima l‘ još mora, ima l‘ zemalja,
ima l‘ još vina, koje valja?
U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću!
Koliko puta rekoh na siki:
„Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia.“
Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,
morske smo krave muzli jutrom,
uvečer – bijeli kruh sa putrom.
A žuto more žuto ko limun!
Odonda sam za skorbut imun.
Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, spora ko kobra,
nijedan brod nije joj rod!
More je tamnocrvene boje,
stari mornari na palubi stoje.
„Parone, dobar odabraste pravac,
more je gusti stari plavac.“
„Još jedan kablić nek prođe kroz stroj
provjere radi“ – nalog je moj.
„Barbaro brodi, more nam godi,
nijedna stvar nije ti par.“
I tako Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja
e il naufragar xe dolce in questo mar.

U prvoj strofi mislimo da pjesnik opisuje ženu: „Barbara bješe bijela boka/ Barbara bješe čvrsta, široka…” U drugoj, pak, saznajemo da opisuje brod, da bismo na kraju ipak ostali zapitani da li to on brod poredi sa ženom ili ženu s brodom. U svakodnevnom govoru nisu rijetka ni jedna ni druga poređenja, baš kao ni u muzici. Recimo, u tradicionalnoj dalmatinskoj pjesmi “Ćiribela Mare moja” vesla se porede s rukama drage, jarboli s nogama a jedra s njenom vestom. S druge strane, brodovi često nose ženska imena i opisuje ih se kao što se opisuje žene. Pogotovo kada je riječ o brodicama. Radi se o poigravanjima karakterističnim za Slamniga. Ta poigravanja su uvijek ispunjena paradoksima i ironijom. Ova pjesma je kao i Prevertova, ljubavna, ali s izraženim erotskim konotacijama. Ona govori i o životnim teškoćama, olujama, burama i slično, no unatoč njima slavi ljepotu života. A sama ljepota života, baš kao i kod Preverta, oličena je u ženi, odnosno u ljubavnom odnosu s njom. No, taj tematski okvir nije dovoljan da Slamnigovu pjesmu povežemo s Prevertovom ako ne znamo naslov, ali i vrijeme njenog nastanka, odnosno izvedbe. Kao što je rečeno, pjesma je izvedena 1975., a Slamnig ju je prvi put objavio 1956. u svojoj prvoj zbirci “Aleja poslije svečanosti”, a drugu njenu verziju 1963. u zbirci “Naronska siesta”. Sve tri navedene godine odnose se na vrijeme izrazite Prevertove popularnosti u Jugoslaviji, ali i na vrijeme kad je sam Prevert bio živ, te nema sumnje da je u tom kontekstu Slamnigova “Barbara” i pisana i čitana s dubokom sviješću i aluzivnošću na onu Prevertovu. Slamnig je to potvrdio i u svom autobiografskom zapisu “Kismet”. Pored Prevertove “Barbare”, na njega je, po vlastitom svjedočenju, utjecala i dječija dalmatinska pjesma “Santa Barbara, san Trifon”. Posljednji stih u Slamnigovoj Barbari u stvari je stih talijanskog pjesnika Giacoma Leopardija (1798. – 1837.), tako da je to još jedna intertekstualna poveznica s velikom svjetskom poezijom. U prevodu, taj stih glasi: “I brodolom mi je sladak u ovom moru.” Leopardi misli na brodolom misli u beskonačnoj mogućnosti promišljanja koja ga uzbuđuje. Slamnig to u datom kontekstu svodi i na doslovni brodolom broda u moru, i na životni brodolom koji ne pada toliko teško kad se uzme u obzir koliko je ono što je proživljeno bilo lijepo, ali i na ljubavni brodolom koji je donio patnju, ali koja je opet vrijedila s obzirom na ljepotu ljubavnog iskustva doživljenog s Barbarom.

Godinu poslije, Špišić je na Festivalu kajkavske popijevke u Krapini otpjevao drugu pjesmu intertekstualno snažno povezanu s Prevertovom “Barbarom”. Radilo se o pjesmi “Pismo gosponu Jacquesu Prevertu v Pariz”. Za tu pjesmu tekst je pisao Zlatko Crnec (1936.) a muziku Špišić. Pjesma bi na kajkavskom većini čitalaca bila nerazumljiva. Međutim, 1976. godine, nakon Krapinskog festivala, pjesma je predstavljena i na Televiziji Zagreb a prije Špišićeve izvedbe njene stihove je govorio u slobodnom, literarnom prepjevu glumac Zlatko Crnković (1936. – 2012.).

Evo tog teksta u prepjevu:

Da, padala je kiša, gospon Prever,

jako je padala: u Brestu, u Parizu, u Zagrebu...

i po mojoj kući i po pasjoj kući je padala

i u mome srcu bilo je kišno od četvrtka na petak,

kad padala je kiša.

A bilo nam je kako nam više nikada biti neće...

U Seni sam oprao noge znojne,

flundru Đokondu koja se smije

molio sam za oprost sviju grijehova kajkavskih,

za prdac na Monmartru pola sata u crkvi ja sam klečao,

a onaj kurvarski crveni mlin tako mi se jako svidio

da mi je i danas žao što vreću naših smrdljivih duša

samljeti nisam donio od četvrtka na petak,

kad padala je kiša.

Da li se sjećate, gospodin Prever,

kako smo nešto mokro radili

svaki na po jednom uglu trijumfalnih vratiju i Ajfelovog tornja?

Nijedan policajac u zviždaljku nije zazviždao,

samo su platane u perivoju šumjele i cvijeće je mirisno raslo,

kao i kod nas, tu blizu, na Zrinjevcu, u Tuškancu, u svakom klancu,

od četvrtka na petak, kad padala je kiša.

A mi? Mi smo sve pomiješali...

šampanjac s mlijekom, vodu s bijelom kavom,

muziku s krvavom glavom čovjeka na Pigalu,

Senu s Dravom, cijeli Pariz s mojim dvorištem,

a onda smo otišli na Trg cvijeća

i umjesto cvijeća za naše djevojke upalili tri šibice u parišku noć,

da je i presvijetli Kvazimodo za nama jednu suzu izgubio,

od četvrtka na petak kad padala je kiša.

Sjećam se ja, gospon Prever,

šetnji pred jutro oko crkve Notr Dam,

učinilo mi se da čujem tog časa za jutro koje dolazi

mojega pijetla kako kukuriče u dvorištu,

a u rukama vašim bila je crvena ciklama,

plačljiva, plačljiva, krvava i sama,

sama, sama zajedno s nama,

od četvrtka na petak kad padala je kiša.

Međutim, iako je ovdje donesena na štokavskom narječju, treba znati da ova pjesma svoju poetsku snagu crpi iz kajkavštine. Crnec je bio pjesnik koji je kajkavsku poeziju urbanizirao. Upravo je ovo jedna od pjesama koja motivima iz urbanog života to pokazuje. I ne samo to, on ovdje u suodnos dovodi Zagreb i Pariz, Montmartre i Tuškanac, zagorske mlinove s pariškim crvenim mlinom (Moulin Rougeom) koji melje duše, Senu s Dravom, bijelu kafu sa šampanjcem, itd. Nije tu čak riječ samo ni o motivima. On u suodnos dovodi sebe i Preverta, tj. svoju i Prevertovu poeziju, proglašava se Prevertovim prijateljem, u čemu ima i samoironije koja pjesmi daje i humorni ton. Pored svoje, u suodnos s Prevertovom on dovodi i poeziju drugih pjesama kajkavskog narječja. Na primjer, stih “A bilo nam je kako nam više nikada biti neće” kad se pročita na kajkavskom: “a bil nam je kak nam više nigdar ne bu”, nepogrešiva je aluzija na Krležine “Balade Petrice Kerempuha” i stihove: “Nigdar ni tak bilo/ da ni nekak bilo…” baš kao što su stihovi o crvenoj, krvavoj ciklami aluzija na antiratnu pjesmu “Ciklame, krvave ciklame” pjesnika Dragutina Domjanića (1875. – 1933.) čuvenog također zbog svoje kajkavštine. Dakle, Crnec pored svega navedenog kroz ovu pjesmu poeziju pisanu kajkavskim narječjem otvara za obzore velike francuske kulture uvodeći je i u dijalog s njom, a takvu poeziju Špišić popularizira kroz njeno uglazbljivanje i izvođenje.

Špišić također izvodi i Crnecovu “Tak je otpisal gospon J. Prevert z Pariza”, što je ustvari odgovor na prethodnu pjesmu. Nje nema u prepjevu na štokavski i besmisleno bi je bilo navoditi, a suštinski, o njoj bi se moglo reći isto što je i o prethodnoj pjesmi rečeno.

Ipak, prije Špišića, Barbaru je u jugoslovensku muziku uveo Rade Šerbedžija (1946.). Na albumu “Ne daj se Ines” iz 1974. godine Šerbedžija pjeva pjesmu “Barbara” talijanskog kantautora Fabrizija de Andrea (1940. – 1999.). Pjesmu je prepjevao jedan od začetnika jugoslovenske a posebno hrvatske šansone Zvonimir Golob (1927. – 1997.).

Pjesma glasi:

Tko nevjerne usnice čeka,

sa okusom meda i mlijeka,

taj ime tvoje zna, Barbara,

taj usne tvoje zna, Barbara.

Taj zna da je postelja tvoja,

od trnja i cvijeća svih boja,

i onda kad je voljena, Barbara,

malo je nevjerna, Barbara.

I tako se igra i šali,

svojim rukama i usnama malim,

i taj što je mrzit zna, Barbara,

poslije joj oproštaj da, Barbara.

I s vjetrom u noći bez stida,

svom cvijetu po laticu kida,

za svaku ljubav ako je da, ona to zna,

nova će latica cvasti za nju, za Barbaru.

Golob u Andreovu pjesmu intervenira i Prevertovim stihovima ali i aluzijama na njih da bi je nepogrešivo u svijesti slušalaca povezao s Prevertovom Barbarom.

Andreova Barbara ustvari jeste pokušaj konkretizacije Prevertove “Barbare” koja nam je u Prevertovoj pjesmi kao konkretna žena ustvari izmakla i pretvorila se u simbol.

Prevertova “Barbara”, u izvornom obliku, naći će se na Šerbedžijinom albumu “Mnoge smo i mnogo voljeli” iz 1986. godine. Međutim, Šerbedžija je na tom albumu ne pjeva, već je govori.

Posljednju Barbaru, bar kad je o šansoni riječ, otpjevao je Ibrica Jusić (1944.). Snimio ju je na albumu “Čovjek bez kafića” 1980. godine. Ibricino “barbareskno” iskustvo stečeno je mnogo ranije. Sredinom 1960-tih zabavljao se s Njemicom Barbarom. Doživio je veliku, ali kratkotrajnu ljubav koja je mogla rezultirati i njegovim odlaskom u Njemačku. Međutim, ni od veze ni od odlaska u Njemačku nije bilo ništa. To je svoje ljubavno iskustvo ispričao pjesniku i tekstopiscu Krsti Jurasu (1945.) koji je sve uobličio u pjesmu pod nazivom “Spomeni se Barbara”, za koju je muziku pisao Ibrica.

Spomeni se, Barbara, majne libe Barbara,
Škropilo je u postsezoni, a mi, puni nekog morbina,
Od mladog vina i mladog misica,
Uvik si tila, uvik jubavi, spomeni se Barbara
Uvik si tila, uvik jubavi, spomeni se Barbara
Tek poslin si mi rekla da ti muž pije biru
A od toga štumak raste i ne piva se šoto voće
Nego se jodla, i još češće dere, spomeni se Barbara
Nego se jodla, i još češće dere, spomeni se Barbara
A ponekad se neko siti dana koje ti ne pamtiš,
A poslin su ti možda i rekli, da ničeg nije ni bilo
Ipak, spomeni se Barbara, rat je velika šporkarija,
I za tvog fatera, što je pija dobro mliko i još bolju kavu,
I za mog ćaću, što je dera gaće po Zagori i Bosni,
I gonija se s nekin tvojima
Bolje da se nji dva nisu sreli
Jer sreli bi se ovdi di i mi
Samo onda, Gospe mi, ne bi bilo
Ni cimer fraj ni vino gut
Ništa ne bi bilo ni fraj ni gut, spomeni se Barbara
Bolje da smo se mi sreli pa makar pod kišom,
Pa makar nikad više, spomeni se Barbara
Zvala si me sebi, ti koju nisam poznava,
Mene koga nisi poznavala,
Ma prošo bi te brzo onaj morbin,
A ja, ja bi osta ajn gastarbajter, ja koji iman malu maturu,
Ja koji znaden di je tvoj Franfurt i Navjork i Okland,
Svugdi su naši
Spomeni se Barbara, mala šesna Barbara,
Reci sama sebi da san te volija, da ću ti jednom doći,
Da si me poznavala,
Da nam je lipo bilo, da san te poznava,

spomeni se Barbara
Pod onom sritnom kišom, ne zaboravi,

spomeni se Barbara

Radi se o lijepoj i uspjeloj travestiji. Ibricina Barbara, jasno je, kroz više motiva oslanja se na istoimenu pjesmu Jacquesa Preverta. U prvom redu imamo ženu koja se isto zove. Međutim, kod Ibrice se radi o konkretnoj Barbari svedenoj u životnu stvarnost. Ona je udata za čovjeka koji pije pivo, ima pivski stomak i dere se. Oslobođena je bilo kakvih mistifikacija i Prevertovog romantičarskog zanosa vizijom djevojke koja po kiši trči ljubavniku u zagrljaj. Ibricina Barbara nam je, ukratko, bliža. Slušajući Ibricinu i Jurasovu Barbaru, a sa sviješću o onoj Prevertovoj, dobija se komičan efekt kao u svim slučajevima kad se ideali prizemljuju.

Drugi motiv koji nalazimo kod Preverta je rat. Ali kod Jurasa i Ibrice on je nekako manje strašan jer se posmatra s distance. Rat je pripadao generaciji očeva, a njihova djeca se zaljubljuju jedni u druge i na neki način svojim ljubavnim činovima parodiraju sukobe svojih predaka.

Juras je napisao nepretenciozan tekst, koji ne igra na kartu da bude prihvaćen kao velika poezija, već više kao dobra dosjetka ili persiflaža. Ipak, ta nepretencioznost je jedna od najvećih vrijednosti ove pjesme. Kvaliteti, naravno, doprinosi i šarmantna Ibricina izvedba, uvjerljiva zahvaljujući sugestivnosti melodije i njegovog glasa u kojem se osjeća proživljenost onoga o čemu pjesma govori.

Ovo je ujedno i posljednji primjer utjecaja Prevertove “Barbare” na muziku u Jugoslaviji. Nema sumnje da ga je bilo još, ali navedeni primjeri su najreprezentativniji. Ono što je zanimljivo je da su svi autori računali sa sviješću slušalaca o tome da se njihove pjesme oslanjaju na Prevertovu, a to je nesumnjiv dokaz da je Prevertova “Barbara” u Jugoslaviji bila stvar opšte kulture.

Amer Tikveša, Prometej.ba